U sjeni Hladnog rata, dok se svijet bojao nuklearne prijetnje i propagandnih ratova, SSSR je krio još jednog, tišeg neprijatelja – čovjeka čije su ruke nosile smrt, a čije su oči ostajale prazne, čak i pred najmračnijim zločinima. Njegovo ime bilo je Andrej Romanovič Čikatilo, poznat kao „Rostovski mesar“ ili „Crveni riper“, jedan od najokrutnijih serijskih ubojica 20. stoljeća.

Djetinjstvo u gladi i strahu

Rođen 1936. godine u selu Yablochnoye u Ukrajini, Čikatilo je odrastao u razornoj bijedi i gladi koje su pratile Staljinove represije. Njegova obitelj bila je ekstremno siromašna – bez vode, bez privatnosti, s više članova obitelji u jednoj prostoriji. Njegov otac bio je zarobljenik u Drugom svjetskom ratu, a majka ga je često tukla i podsjećala na svoju mržnju prema muškarcima. Postoji i nerasvijetljena priča da je njegov stariji brat ubijen i pojeden tijekom gladi 1930-ih – užas koji je, istinito ili ne, ostavio dubok trag u Andrejevoj psihi.

Opširnije o velikoj gladi pronađi na: https://pripovjedac.com/holodomor-umjetno-stvorena-glad-koju-je-namjerno-stvorio-staljin/

U školi je bio povučen, slabovid, i često zlostavljan. Jedan od ključnih trenutaka koji se često navodi u analizama njegova psihološkog profila bila je njegova nesposobnost za spolnu potenciju, koja je kod njega izazivala duboko ukorijenjen osjećaj srama, nemoći i bijesa – osjećaji koji će kasnije eskalirati u nasilne izljeve prema ranjivim žrtvama.

Radna karijera i dvostruki život

Čikatilo je radio kao učitelj, ali je ubrzo otpušten zbog seksualnog napada na učenicu. Usprkos tomu, nastavio je graditi karijeru kao činovnik, čime je stekao određeni stupanj povjerenja i slobode kretanja, osobito uzimajući u obzir tadašnji centralizirani sustav SSSR-a. Njegov vanjski izgled – tih, pomalo smotan, prosječan čovjek – savršeno se uklapao u profil neupadljivog građanina. A upravo je to ono što ga je činilo tako opasnim.

Prvi poznati zločin počinio je 1978. godine, kada je silovao i ubio devetogodišnju djevojčicu u šupi u blizini svoje kuće. No zbog tadašnjih ograničenja sovjetskog pravosuđa, a i želje vlasti da prikriju sve što bi moglo dovesti do reputacijske štete režimu, drugi čovjek je pogrešno osuđen i pogubljen za taj zločin.

Psihološki portret predatora

Čikatilonije ubijao impulzivno. Njegova ubojstva bila su ritualna, metodična, puna sadističkih elemenata. Većina njegovih žrtava bile su žene, djeca i tinejdžeri – oni koji su mu djelovali ranjivo ili odbačeno, kao što je i on sam bio. Mnoge je namamio na napuštene lokacije, gdje bi ih prvo pokušao seksualno zadovoljiti, no u trenucima kada to nije uspijevao, agresija bi preuzela kontrolu.

FBI-jev profil i kasnija sovjetska forenzička analiza opisali su ga kao seksualnog sadista s dubokim osjećajem inferiornosti i emocionalne disocijacije. Ubojstva su mu pružala osjećaj moći, dominacije i, ironično, seksualnog oslobođenja – jer je samo kroz nasilje mogao doživjeti orgazam.

Nakon svakog zločina, osjećao bi duboko olakšanje, ali i grižnju savjesti. Zapisivao je detalje, plakao, zaklinjao se da više neće – no opsesija se samo produbljivala.

Koga je birao?

Žrtve su bile nasumične u smislu dobi i spola, ali sve su bile osobe na marginama društva – autostoperi, siročad, tinejdžeri koji su bježali od kuće, prostitutke. Čikatilo je koristio željezničke linije kao svoj lovni teritorij, krećući se iz grada u grad, često noseći torbu sa sapunom, užetom i nožem – svojim „lovnim alatom“.

U razdoblju između 1978. i 1990. godine, ubio je najmanje 52 osobe. Iako je jednom bio priveden, zbog nedostatka forenzičkih dokaza i birokratskih propusta, pušten je na slobodu.

Lov na čudovište

Sovjetski kriminalisti, iako vezanih ruku zbog tadašnjih zakona i cenzure, ipak su pokrenuli jednu od najvećih istraga u povijesti sovjetske kriminalistike. Čikatilo je napokon uhićen 1990. godine kada ga je policajac zamijetio kako se čudno ponaša na željezničkoj stanici i odlučio ga legitimirati. Nakon nekoliko dana ispitivanja i forenzičkih testova – uključujući DNK analize koje su tada bile u povojima – priznaje sve zločine.

Njegovo suđenje 1992. godine bilo je spektakl – držali su ga u kavezu kako bi ga zaštitili od bijesnih rođaka žrtava. Tijekom procesa, ponašao se manično, vrištao, skidao se gol, optuživao sustav, a zatim se pred suzama vraćao u faze tišine i samosažaljenja.

Osuđen je na smrt i pogubljen 1994. godine metkom u potiljak.

Kad se tišina pretvori u krik

Andrei Čikatilo nije samo serijski ubojica – on je ogledalo propalih sustava, zlostavljanog djetinjstva, i brutalne hladnoće kojom birokracija može zažmiriti na stvarno zlo. Njegova priča otkriva koliko je tanak sloj civilizacije i koliko malo treba da netko s površine običnog građanina postane predator u najmračnijem smislu te riječi.