Običan ponedjeljak koji je postao dan strave
Bio je 29. siječnja 1979. godine, hladno jutro u San Diegu. U dvorištu osnovne škole Grover Cleveland Elementary djeca su trčala, smijala se, nosila torbe te čekala da zazvoni školsko zvono. Nitko nije slutio da će to zvono tog jutra ostati zauvijek utišano.
S druge strane ulice, u maloj, neuglednoj kući, šesnaestogodišnja Brenda Ann Spencer stajala je uz prozor. U rukama je držala poluautomatsku pušku Ruger kalibra .22, božićni poklon koji joj je dao vlastiti otac. Na stolu pored nje stajala je kutija metaka i šalica kave.
Kada je povukla obarač, vrijeme je stalo. Zvuk smijeha pretvorio se u vriske.
Djevojka iz ulice Lake Atlin – mirna izvana, nemirna iznutra
Brenda Ann Spencer bila je tiha, povučena djevojka. U školi su je opisivali kao “pametnu, ali problematičnu”. Rodila se 3. travnja 1962. godine, najmlađa kći obitelji Spencer. Nakon razvoda roditelja, živjela je s ocem, Wallaceom Spencerom, u siromašnom dijelu San Diega.
Kuća u kojoj su živjeli bila je gotovo bez namještaja; spavali su zajedno na madracu na podu, prozori su bili prekriveni kartonom, a hladnjak – često prazan.
Kasnije će Brenda tvrditi da je njezin otac bio nasilan i zlostavljač, te da je oružje koje joj je poklonio “bilo simbol svega što nije u redu u njihovom odnosu”.
U školi je imala problema s ponašanjem, govorila je da mrzi život, učitelje i “ponedjeljke”.
Jednom je učiteljici rekla:
“Voljela bih napraviti nešto veliko da svi vide tko sam.”
Nitko nije ozbiljno shvatio te riječi.
Jutro kad se školsko dvorište pretvorilo u bojno polje
Tog ponedjeljka, Brenda je sjela na pod pokraj prozora, usmjerila nišan prema školi i zapucala.
Metak za metkom, ciljajući djecu, učitelje, pa čak i one koji su pokušali pomoći.
U svega nekoliko minuta ispalila je više od 30 hitaca.
Ravnatelj Burton Wragg, koji je pokušavao zaštititi djecu i otvoriti vrata kako bi ih uveo u sigurnost, pogođen je i poginuo na mjestu.
Domar Mike Suchar priskočio je pomoći jednom od ranjenih učenika – i bio smrtonosno pogođen.
Osmero djece i jedan policajac zadobili su teške ozljede.
Kada su stigle policijske snage, Spencer se zabarikadirala u kuću. Opsada je trajala gotovo šest sati. Tijekom tog vremena, novinari su pokušavali doći do informacija – i tada je nastao trenutak koji će postati simbolom cijelog slučaja.
“Ne volim ponedjeljke” – rečenica koja je promijenila svijet
Jedan je novinar uspio dobiti Brendu na telefon i pitao:
“Zašto si to učinila?”
Njezin odgovor bio je hladan, gotovo bezizražajan:
“Ne volim ponedjeljke. Ovo razbije monotoniju dana.”
Ta rečenica, izrečena bez trunke emocije, postala je najpoznatiji citat školskog nasilja u 20. stoljeću.
U njoj su mnogi vidjeli odraz duboke otuđenosti mladih, društvenog nemara i depresije koja je tada još rijetko bila tema razgovora.
Policija je nakon višesatnog pregovaranja uspjela uvjeriti Brendu da se preda. Na kraju je izišla s podignutim rukama.
Suđenje i kazna – 25 godina doživotnog zatvora
U sudnici je Brenda djelovala hladno i distancirano. Psihijatri su svjedočili da pokazuje znakove teške depresije, epilepsije i ovisnosti o alkoholu, iako je bila tek tinejdžerica.
Unatoč tome, 1980. godine priznala je krivnju za dva ubojstva i devet pokušaja ubojstva. Sud joj je izrekao kaznu “25 godina doživotno” – što znači da najmanje 25 godina mora ostati u zatvoru, a tek nakon toga može tražiti uvjetni otpust.
Prvi put je to učinila 2001. godine, no odbijena je. Isto se ponovilo i 2005., 2009., 2019. i 2022. godine.
Svaki put odbor za uvjetni otpust zaključio je da Brenda još uvijek ne preuzima odgovornost i pokazuje manipulativno ponašanje.
Danas ima više od 60 godina i još uvijek je iza rešetaka.
Kultura i mediji – Kad tragedija postane pjesma
Samo nekoliko mjeseci nakon napada, irski bend The Boomtown Rats, predvođen Bobom Geldofom, čuo je vijest o zločinu i izjavi “I don’t like Mondays”.
Inspirirani apsurdom te rečenice, napisali su istoimenu pjesmu – “I Don’t Like Mondays”.
Pjesma je postala svjetski hit, ali i predmet kontroverzi: mnogi su smatrali da pretvara tragediju u pop-kulturu.
Geldof je kasnije rekao:
“Nisam htio profitirati od tragedije. Htio sam da svijet shvati koliko je sve to bolesno – da dijete može pucati jer joj je dosadno.”
Unatoč dobrim namjerama, pjesma je obilježila slučaj do danas, postavši mražni podsjetnik kako mediji mogu oblikovati sjećanje na tragediju.
Odjeci kroz desetljeća – Prvi školski napad koji je promijenio Ameriku
Prije 1979. godine, pojam “school shooting” gotovo nije postojao u javnom diskursu. Nakon Brende Ann Spencer, Amerika je počela otvarati pitanje:
kako je moguće da dijete dođe do oružja, i zašto nitko ne primjećuje upozorenja?
Psiholozi su analizirali njezin slučaj desetljećima, smatrajući ga prekretnicom u razumijevanju mladenačkog nasilja.
Mnogi vjeruju da je Brenda bila žrtva zanemarivanja, depresije i zlostavljanja, dok drugi tvrde da se njezin čin ne može opravdati traumom – jer je pokazivala hladnu, proračunatu ravnodušnost.
Bez obzira na interpretaciju, Grover Cleveland Elementary više nikada nije bila ista. Škola je zatvorena 1983. godine. U dvorištu danas raste trava, ali zidovi i dalje pamte pucnjeve.
Brenda Ann Spencer nije bila čudovište iz filma. Bila je dijete – ali dijete koje je izgubilo dodir s empatijom i stvarnošću.
Njezin čin podsjetnik je da društvo često vidi znakove, ali ih ignorira dok ne bude prekasno.
Rečenica “Ne volim ponedjeljke” postala je više od izgovora – postala je ogledalo jednog vremena u kojem je tuga bila tiha, a oružje previše dostupno.
I dok Amerika i danas vodi rasprave o školskim pucnjavama, priča o Brendi Ann Spencer ostaje upozorenje o generacijama koje odrastaju bez sigurnosti, podrške i smisla.
