Kada je 1983. godine vodoinstalater u Londonu prijavio začepljenje u odvodnim cijevima, nije mogao ni slutiti da će otkriti jednu od najjezivijih priča u britanskoj povijesti.
U kanalizaciji su pronađeni dijelovi ljudskog mesa i kosti. Trag je vodio do stana na adresi 23 Cranley Gardens, gdje je živio tihi, povučeni bivši državni službenik — Dennis Nilsen.
Muškarac koji će uskoro priznati da je ubio najmanje 12 ljudi… i da je s nekima od njih živio tjednima nakon što su umrli.

Tihi susjed iz sjevernog Londona

Dennis Andrew Nilsen rođen je 1945. u Škotskoj.
Njegovo djetinjstvo obilježila je samoća, emocionalna hladnoća i trauma. Kada mu je bilo šest godina, njegov voljeni djed – jedina osoba kojoj je vjerovao – umro je. Majka mu nije objasnila smrt, nego ga dovela da vidi tijelo u lijesu. Taj trenutak, kako je kasnije priznao, “povezao je ljubav i smrt u istoj slici”.

Kasnije je služio u vojsci, radio kao policajac i činovnik. Bio je inteligentan, uredan i pristojan — tip čovjeka kojeg susjedi pozdravljaju s povjerenjem.
Nitko nije znao da se iza te smirenosti skriva mračna potreba: želja da zadrži ono što voli, čak i nakon smrti.

Prva smrt: Anthony Gallichan

Sve je počelo 1978. godine u stanu u Melrose Avenue, sjeverni London.
Tamo je Nilsen živio sam, a njegovu osamljenost razbijali su povremeni susreti u barovima i noćnim klubovima.
Te večeri upoznao je 14-godišnjeg Anthonyja Gallichana, koji je pobjegao od kuće. Nilsen mu je ponudio večeru i smještaj. Sutradan ga je zadavio.

Kasnije je policiji rekao da nije želio ubiti — “samo nije htio da ode”.
Tijelo je oprao, odjenuo i proveo s njim cijeli tjedan, razgovarajući s njim kao s prijateljem. Kad je počelo trunuti, isjekao ga je i spalio u vrtu. Dim i miris prolaznici su smatrali običnim roštiljem.

“Nisam mogao podnijeti da budu sami”

U narednih pet godina, Nilsen je ubijao muškarce koje je dovodio kući nakon večernjih izlazaka.
Bili su to beskućnici, tinejdžeri, mladi radnici, ponekad i studenti.
Nakon što bi ih zadavio najčešće komadom užeta ili remenom, tijela bi oprao, posjeo ih kraj sebe i razgovarao s njima.
Slušao je glazbu, gledao televiziju, dijelio obroke — kao da smrt nije promijenila ništa.

Njegove izjave bile su jezive i sablasno hladne:

“Mrtvi ne odlaze. S njima je tišina. A meni je tišina bila jedino društvo koje sam razumio.”

Nilsen nije bio motiviran mržnjom ni seksualnim sadizmom — barem ne u klasičnom smislu.
Njegov zločin bio je opsesija – potreba da zadrži blizinu, da kontrolira gubitak.
Tijela je skrivao ispod poda, u ormarima, pa čak i u krevetu.
Kad je miris postao nepodnošljiv, dijelove je spaljivao u vrtu, a pepeo miješao s pepelom cigareta.

Seksualna opsesija smrću – granica između želje i kontrole

Nilsen je otvoreno priznao svoju homoseksualnost, iako je cijeli život imao problema s prihvaćanjem samog sebe.
U vrijeme kada je društvo još osuđivalo istospolne odnose, on je nosio dubok osjećaj srama i izolacije.
Većina njegovih žrtava bili su mladi muškarci koje je upoznavao u londonskim barovima, često beskućnici ili autsajderi — ljudi koji nisu imali nikoga tko bi ih tražio.

S mnogima od njih nije imao spolni odnos dok su bili živi, no nakon smrti – da.
Priznao je da je u nekim slučajevima imao seksualne kontakte s tijelima, iako je tvrdio da to nije bila “požuda”, nego “potreba za posjedovanjem i blizinom”.
U njegovim riječima:

“Nisam tražio seks – tražio sam prisutnost. Želio sam da ostanu. Kad su umrli, nisu mogli otići.”

Psihijatri su to definirali kao nekrofilnu komponentu – spolnu privlačnost prema mrtvima – ali i emocionalnu disocijaciju.
Za Nilsena, tijelo je bilo simbol kontrole nad gubitkom: mogao ga je oprati, smjestiti, dotaknuti – ali ono nije moglo odbiti.
Njegov je čin bio mješavina seksualnosti, tuge i moći.

Novo prebivalište – nove žrtve

Nakon što je policija upozorila stanare zbog neugodnih mirisa, Nilsen se 1981. preselio u novi stan – 23 Cranley Gardens.
Tamo nije imao vrt, pa je ostatke žrtava čuvao u ormarima, a zatim ih isjeckao i isprao niz odvod.

Upravo to će ga i razotkriti.
Kada su vodoinstalateri pozvani zbog začepljenja, pronašli su komade mesa u cijevima.
Policija je pokucala na njegova vrata.
Unutra – neugodan miris, vrećice pune kostiju i torzo u plastičnoj vreći.

Kad su ga upitali što se događa, Nilsen je mirno odgovorio:

“Ostaci su moji. Ubojstva su moja.”

Ispovijed bez emocija

U policijskom ispitivanju, Nilsen je bez oklijevanja opisivao svaki zločin.
Rekao je da ih je ubijao “iz potrebe za društvom”, da bi ih zatim “očuvao” jer mu nisu smetali — bili su, kako je rekao, “savršeno tihi i mirni”.

Policija je bila zgrožena detaljima.
Nilsen je čak skicirao tlocrt svog stana i označio gdje su bila tijela.
Govorio je o mirisu truljenja, o ritualima kupanja tijela, o “večerima s mrtvima” kao o nečemu posve uobičajenom.

Njegova hladnoća i logičnost učinile su ga jednim od najneobičnijih serijskih ubojica u povijesti Velike Britanije.

Suđenje koje je prestravilo naciju

Suđenje je počelo 1983. i izazvalo ogroman interes javnosti.
Mediji su ga prozvali “The Kindly Killer” – ljubaznim ubojicom.
Dok je većina serijskih ubojica pokušavala prikriti zločine, Nilsen je sve detaljno opisivao, kao da je riječ o knjigovodstvu.

Psihijatri su raspravljali je li riječ o ludilu, narcizmu ili nekrofiliji.
Zaključak: Nilsen je bio svjestan svojih djela i sposoban shvatiti razliku između dobra i zla.
Osuđen je na doživotni zatvor, bez mogućnosti uvjetnog otpusta.

Život u zatvoru – i dalje s duhovima

U zatvoru je Nilsen nastavio pisati dnevnike i eseje o “ljudskoj prirodi i smrti”.
Nikada nije izrazio kajanje.
Često je govorio o svojim žrtvama kao o “suhim lišćem koje vjetar nosi”.
Zatvorsko osoblje ga je opisivalo kao “hladnog, ali razgovorljivog čovjeka s neobičnim mirom u očima”.

Umro je 2018. u dobi od 72 godine, nakon rupture trbušne aneurizme.
Do posljednjeg dana ostao je uvjeren da ga “svijet nije razumio”.

Od zločina do televizijske priče

Njegov slučaj poslužio je kao inspiracija za britansku mini-seriju “Des” (2020) s Davidom Tennantom u glavnoj ulozi, u kojoj glumac nevjerojatno precizno oživljava Nilsenovu sablasnu smirenost.
Serija prikazuje kontrast između hladne svakodnevice i horora koji se odvijao iza zatvorenih vrata londonskog stana.

Kritičari su je opisali kao “jezivu lekciju o banalnosti zla” – prikaz kako običan čovjek, uredan činovnik, može biti monstrum.

Psihološki profil: potreba, ne strast

Stručnjaci su Nilsena svrstali u rijetku skupinu ubojica čiji motiv nije bio sadizam, nego posesivna potreba za kontrolom i blizinom.
Njegov zločin nije bio trenutak bijesa, nego proces — ritual.
Zadržati tijelo značilo je zadržati osjećaj da nije sam.

U njegovoj hladnoći krije se tragični paradoks:
čovjek koji nije znao voljeti, pokušao je ljubav pretvoriti u nešto što ne može nestati — čak ni smrću.

Dennis Nilsen nije bio čudovište iz mraka, nego čovjek koji je hodao među ljudima, odlazio na posao, razgovarao sa susjedima i plaćao račune.
Ispod tog običnog lica krila se kuća smrti, gdje su tijela postajala jedini oblik društva koji je mogao podnijeti.

U svijetu gdje su susjedi navikli ne postavljati pitanja, Nilsenov slučaj ostaje mračno upozorenje:
da se ponekad najveće strave događaju ondje gdje je sve – tiho, uredno i normalno.