Kad je mišljenje žene bilo dijagnoza
Godina je 1860.
Amerika je na rubu građanskog rata, ali u mnogim domovima vodi se drugi, tihi rat — onaj između poslušnosti i slobode misli.
U gradiću Manteno, u saveznoj državi Illinois, živi Elizabeth Packard, žena obrazovana, pobožna, majka šestero djece. Ipak, njezin najveći grijeh nije bio moralni ni društveni — bio je misaoni. Usudila se ne slagati se sa svojim mužem.
Njezin suprug, Theophilus Packard, kalvinistički svećenik, smatrao je da žena treba šutjeti i slijediti muža kao što vjernik slijedi Boga. Elizabeth je, pak, vjerovala da i Bog voli pitanja — da istinska vjera ne počiva na poslušnosti, nego na razumijevanju.
Kad je počela propitivati Calvinove dogme i odlaziti u crkvu druge denominacije, Theophilus je odlučio da s njom nešto nije u redu.
Dana 18. lipnja 1860., nakon 21 godine braka, prijavio ju je kao mentalno bolesnu. Nije trebao liječnika, dokaz ni svjedoke. Dovoljna je bila njegova riječ.
Tako je Elizabeth, zdrava žena, završila iza zidova ludnice.
Zatvor u kojem su žene kažnjavali jer su mislile
U Jacksonville Insane Asylum, u kojem je provela tri godine, Elizabeth je očekivala prizore ludila — vriske, kaos, bolesne duše. Umjesto toga, našla je tišinu i strah.
Tamo su bile žene koje su se usudile proturječiti.
Kćeri koje nisu htjele u dogovorene brakove. Supruge koje su odbile poslušnost. Udovice koje su tražile upravljanje vlastitim novcem.
Njihovo „ludilo“ bilo je samo nepokornost.
U jednom pismu koje je uspjela prokrijumčariti, Elizabeth je napisala:
„Ovdje nema bolesnih žena, samo onih koje su prestale klimati glavom.“
Njezin um, oštar i pronicljiv, postao je oružje. Bilježila je svaku nepravdu, svako poniženje, svaku priču koju su joj žene šaptale u strahu da ih netko ne čuje. Znala je da će, ako ikada izađe, te bilješke postati oružje istine.
Povijest koja je dopuštala tihe zločine
Da bi razumjeli veličinu njezine borbe, moramo razumjeti svijet u kojem je živjela.
U 19. stoljeću američke žene nisu imale pravnu osobnost. Kad bi se udale, njihova imovina, plaća, pa čak i djeca postajali bi vlasništvo muža.
Zakon u Illinoisu tada je omogućavao da muž bez suđenja pošalje ženu u ludnicu ako smatra da je „mentalno poremećena“.
Žena nije imala pravo braniti se ni izgovoriti riječ u svoju korist.
Liječnici su često poslušno potvrđivali dijagnoze muževa, a institucije su se punile ženama čija je jedina bolest bila — želja za slobodom.
Sedam minuta istine
Nakon tri godine zatočeništva, Elizabeth je puštena — ali ne i slobodna.
Njezin muž joj je zabranio kontakt s djecom i zaključao vrata obiteljskog doma, proglašavajući je i dalje „nesposobnom“.
Tada je učinila nešto nezamislivo za svoje doba: tužila je vlastitog muža.
U siječnju 1864. godine, pred sudom u Kankakeeu, Elizabeth Packard stala je pred porotu od dvanaest muškaraca i rekla:
„Ne tražim suosjećanje. Tražim samo pravo na svoje misli.“
Nakon što su čuli svjedoke i čitali njezine zapise iz ludnice, porotnici su se povukli na vijećanje.
Sedam minuta kasnije vratili su se s presudom: „Elizabeth Packard nije luda.“
Sedam minuta — toliko je trebalo da se sruši zid šutnje koji je društvo gradilo stoljećima.
Kad sloboda postane zvanje
No Elizabeth nije stala na vlastitoj pobjedi.
Umjesto da se povuče u tišinu, počela je pisati, putovati i govoriti pred zakonodavcima.
U knjigama “The Prisoners’ Hidden Life” (1868.) i “Modern Persecution” (1873.) otkrila je svijet skriven iza zidova institucija.
Pisala je o ženama koje su tamo umirale bez razloga, o sustavu koji je muške odluke pretvarao u zakone, i o društvu koje je strah nazivalo „brakom“.
Njezine riječi odjeknule su šire nego što je očekivala.
Illinois je 1867. i 1869. godine donio tzv. Personal Liberty Laws, kojima je uvedena obavezna sudska provjera prije bilo čijeg prisilnog smještanja u ustanovu.
Države Massachusetts, Iowa, Maine i Michigan uskoro su slijedile taj primjer.
Elizabeth je postala simbol borbe za žensku pravnu osobnost — ne samo u pitanjima mentalnog zdravlja, već i imovine, razvoda i roditeljskih prava.
Ona je dokazala da se olovkom može rušiti ono što je zakon štitio kao sveto.
Jeste li znali?
- Elizabeth Packard osnovala je Anti-Insane Asylum Society, prvu organizaciju posvećenu zaštiti žrtava prisilnog zatvaranja.
- Njezin slučaj danas se proučava na pravnim fakultetima kao prekretnica u američkom zakonodavstvu.
- Zahvaljujući njezinu radu, pojmovi poput due process i personal liberty počeli su se odnositi i na žene — po prvi put u povijesti SAD-a.
- Iako nikada nije dobila natrag skrbništvo nad djecom, nikad nije prestala pisati i poticati druge žene da govore javno.
Tiha pobjeda
Elizabeth Packard umrla je u srpnju 1897. godine, u dobi od 81 godine.
Nije doživjela svijet u kojem žene glasaju, studiraju, posjeduju imovinu ili razmišljaju slobodno — ali je svojim životom utemeljila taj svijet.
Danas, kada svaka žena ima pravo potpisati vlastite papire, birati vjeru ili mišljenje, iza tih zakona stoji duh jedne žene koja je odbila šutjeti.
Njezin muž ju je želio utišati.
Umjesto toga, njezin glas i danas odzvanja u svakoj rečenici koja započinje s „imam pravo misliti drukčije“.
Priča Elizabeth Packard nije samo priča o jednoj hrabroj ženi.
To je podsjetnik na vrijeme kada je ženska neovisnost bila bolest, a poslušnost lijek.
Na to da su zakoni nekad služili kao lanac — i da ih je netko morao prvi prelomiti.
Kad sljedeći put čujete da je borba za ženska prava „dovršena“, sjetite se žene koja je tri godine gledala nebo kroz rešetke i odlučila da će svijet morati naučiti — da neslaganje nije ludilo.
