Hamburg je sedamdesetih godina bio grad svjetla, luke i razuzdanog noćnog života. U četvrti St. Pauli, gdje su se miješali mornari, prostitutke, alkoholičari i izgubljene duše, svaka je ulica imala svoj miris — jeftini parfemi, dim cigareta, pivo, znoj i more. No u jednoj zgradi, u jednom potkrovnom stanu, postojala je aroma koja nije pripadala nijednoj ljudskoj aktivnosti. Bila je trula i nepodnošljiva.
Stanari su se žalili. Upravitelj je dolazio. Prozori su se otvarali. Osvježivači zraka postavljali su se posvuda. Nitko nije slutio da ne miriše plijesan. Nije to bila vlaga. Bio je to miris smrti.
Iza tog zida, u tom stanu prepunom bočica jeftinog alkohola i borovog dezodoransa, živio je Fritz Honka – jedan od najmonstruoznijih serijskih ubojica u povijesti Njemačke.
Djetinjstvo i nastanak izopačene osobnosti
Friedrich Paul Honka rođen je 1935. godine u Leipzigu, u nacističkoj Njemačkoj koja je već bila na rubu katastrofe. Njegovo djetinjstvo nije bilo samo teško — bilo je brutalno. Odrastao je u siromaštvu, u obitelji obilježenoj nasiljem, alkoholizmom i emocionalnom hladnoćom. Otac mu je bio agresivan, majka slomljena, a Fritz je rano naučio da u njegovu svijetu nema sigurnosti.
Kao dijete je pretrpio ozbiljnu nesreću koja mu je deformirala lice. Nos mu je bio zgnječen, čeljust pomaknuta, a govor otežan. Ta fizička izobličenost nije bila samo estetska – postala je temelj njegove socijalne izolacije. Djeca su mu se rugala. Djevojčice su ga izbjegavale. U odrasloj dobi nikada nije razvio zdrave odnose s ljudima, osobito sa ženama.
Već u tinejdžerskim godinama počeo je piti. Alkohol mu je bio bijeg od vlastite ružnoće, od srama, od svijeta koji ga nije htio. Kasnije će postati gorivo za njegove zločine.
Psiholozi koji su ga kasnije analizirali govorili su o kombinaciji dubokog kompleksa manje vrijednosti, seksualne frustracije, alkoholizma i agresije. Nije bio genij zla. Bio je slomljeni, bijesni čovjek koji je mrzio ono što je bio – i sve žene koje su ga podsjećale na to.
“Zlatna rukavica”: bar gdje nitko ne postavlja pitanja
Honka nije lovio u mračnim parkovima. Nije pratio žene po ulicama. Njegovo lovište bilo je jedno od najružnijih, ali i najiskrenijih mjesta Hamburga – bar pod imenom Zum Goldenen Handschuh, Zlatna rukavica.
To je bio bar za one koje je život već zaboravio. Starije prostitutke. Alkoholičarke. Žene bez obitelji, bez adrese, bez budućnosti. Tamo su se skupljali oni koje društvo više nije željelo vidjeti.
Honka je tamo bio stalni gost. Mali, deformirani muškarac koji je pio jeftinu rakiju i zurio u žene. Bio je neugodan. Smrdio je. Ali bio je poznat. I u tom svijetu, poznato je isto što i sigurno.
Kada bi neka žena ostala bez novca ili bez smještaja, Honka bi ponudio piće. Ponudio bi krevet. Ponudio bi malo pažnje.
I one bi krenule s njim.
Stan iz pakla
Honkin stan bio je u staroj zgradi u Ottensenu. Mali, tijesan, s kosim stropovima i zidovima koji su već bili puni vlage. Nije bilo mjesta za dvoje, a kamoli za ono što će tamo završiti.
Nakon što bi doveo žrtvu, počelo bi piće. Alkohol bi se točio dok kontrola ne bi nestala. A onda bi počeli sukobi – zbog novca, zbog seksa, zbog uvreda. Honka je bio seksualno nesiguran, impotentan i paranoičan. Svaki osmijeh žene bio je za njega ismijavanje. Svaka riječ bila je prijetnja.
U tom trenutku nasilje bi eksplodiralo.
Žrtve: žene koje nitko nije tražio
Gertraud Bräuer (75)
Prva poznata žrtva bila je Gertraud Bräuer, starija žena koja je živjela od povremenih veza i alkohola. Nestala je 1970. godine nakon što je viđena s Honkom. U njegovu stanu došlo je do svađe. On ju je zadavio, a zatim raskomadao tijelo.
Dijelove je sakrio u plastične vreće i gurnuo u zidove, ispod poda i iza ormara.
Nitko nije pitao gdje je.
Frieda Roblick (57)
Frieda je bila još jedna žena s dna društva. Upoznala je Honku u Zlatnoj rukavici. Završila je u njegovu stanu, gdje je nakon pijane svađe ubijena. Njezino tijelo također je osakaćeno i sakriveno.
U to vrijeme Honka je već imao rutinu. Ubiti. Raskomadati. Sakriti. Zatvoriti. Osvježivač zraka.
Anna Bachmann (73)
Treća žrtva bila je Anna Bachmann. Starija žena koja je također živjela od povremenih veza. I ona je nestala bez traga.
U stvarnosti, njezini ostaci su završili iza zidova Honkina stana, dok su susjedi počeli osjećati smrad koji se više nije mogao ignorirati.
Ruth Schulte (52)
Posljednja poznata žrtva bila je Ruth Schulte. Ista priča. Bar. Alkohol. Stan. Svađa. Smrt.
Do 1975. godine, Honkin stan bio je doslovno pun leševa.
Smrad koji je razotkrio pakao
Godinama prije nego što su tijela pronađena, zgrada u kojoj je Fritz Honka živio bila je obilježena neobičnim i sve intenzivnijim mirisom. Stanari su se žalili na neugodan miris koji je dolazio iz potkrovlja. Opisivali su ga kao težak i truležan, drukčiji od uobičajenih mirisa vlage ili kanalizacije koji su bili česti u starim zgradama Hamburga.
Upravitelj zgrade više je puta ulazio u Honkin stan. Prostor je bio prepun boca, prljavštine i osvježivača zraka. Honka je tvrdio da se radi o problemima s instalacijama, lošoj izolaciji i vlazi u zidovima. Nitko tada nije imao razlog sumnjati da izvor smrada nisu cijevi nego ljudski ostaci.
Kako bi prikrio raspadanje, Honka je stan ispunio desecima, kasnije i stotinama borovih i citrusnih osvježivača zraka. Mirisi su se miješali u gustu, gotovo nepodnošljivu kemijsku maglu koja je trebala prekriti stvarnost, ali ju je zapravo samo dodatno naglašavala. Stanari su znali da nešto nije u redu, ali u zgradi punoj siromašnih, alkoholiziranih i društveno izoliranih ljudi, neugodni mirisi nisu bili neuobičajeni.
Zločini su tako ostali skriveni ne zato što nisu postojali tragovi, nego zato što nitko nije bio spreman pogledati iza onoga što se činilo kao još jedan zapušteni stan. Tek 1975. godine, kada je u zgradi izbio požar, vatrogasci su razbili vrata i ušli u prostor koji je godinama služio kao improvizirana grobnica.
Iza zidova, ispod poda i u šupljinama stana pronađeni su dijelovi ljudskih tijela u različitim stadijima raspadanja. Miris koji je godinama mučio susjede pokazao se kao jedini tihi svjedok zločina koji su se ondje odvijali.
Uhićenje i suđenje
Nakon što su vatrogasci tijekom požara u ljeto 1975. godine ušli u Honkin stan i pronašli ljudske ostatke, zgrada je odmah stavljena pod policijski nadzor. Forenzičari su satima pretraživali prostor, uklanjajući podne daske, otvarajući zidove i iznoseći vreće s kostima i raspadnutim tkivom. Bilo je jasno da se ne radi o jednom tijelu, nego o višestrukim žrtvama.
Fritz Honka uhićen je bez otpora. U trenutku privođenja bio je pijan, dezorijentiran i bez ikakvog pokušaja bijega. Tijekom ispitivanja nije pokazivao osobitu emocionalnu reakciju. Njegova priznanja bila su fragmentirana, često nepouzdana, ali dovoljno jasna da povežu nestanke nekoliko žena s njegovim stanom.
Policija je, uspoređujući prijave nestalih osoba, identificirala četiri žrtve: Gertraud Bräuer, Friedu Roblick, Annu Bachmann i Ruth Schulte. Sve su bile starije žene iz hamburške margine društva, bez bliskih rođaka koji bi redovito prijavljivali njihov nestanak. Upravo je ta društvena nevidljivost omogućila Honki da djeluje godinama bez ozbiljne sumnje.
Tijekom suđenja sud je zaključio da Honka pati od teških psihičkih poremećaja, uključujući kronični alkoholizam, paranoidne deluzije i seksualnu disfunkciju koja je često prethodila njegovim napadima. Proglašen je kazneno neuračunljivim i umjesto zatvora upućen u psihijatrijsku ustanovu visoke sigurnosti.
Ondje je ostao do smrti 1998. godine. Nikada nije pokazao iskreno kajanje niti je pružio potpune informacije o mogućim dodatnim žrtvama. Slučaj je zatvoren, ali mnoga pitanja o stvarnom broju ubijenih i dalje ostaju bez odgovora.
Fritz Honka nije bio filmski ubojica. Nije bio pametan. Nije bio karizmatičan. Bio je ružan, pijan i odbojan.
I upravo zato je bio opasan.
Njegove ruke – one koje danas gledamo na fotografijama – nisu izgledale kao ruke ubojice. Izgledale su kao ruke radnika. Kao ruke svakoga koga možete sresti u tramvaju.
I to je njegova prava poruka.
Čudovišta ne dolaze s upozorenjem.
Ponekad samo nude piće u baru koji nitko ne želi zapamtiti.
