Duboko u labirintu kanala Xochimilca, južno od Mexico Cityja, postoji otok koji se rijetko pojavljuje na razglednicama i gotovo nikada u turističkim brošurama. To nije zato što je skriven, nego zato što se ljudi instinktivno okreću od njega. Vegetacija je ondje pregusta, voda tamna i gotovo nepomična, a zrak nosi težinu nečega što se ne može lako opisati. Na tom otoku vise stotine lutaka, obješenih o grane, zakucanih za daske, naslonjenih na trule zidove koliba. Njihova lica su izblijedjela, njihova tijela ispucala, a njihove oči – kad ih još imaju – prazno gledaju prema svijetu koji ih je davno odbacio.

Otok nosi ime Isla de las Muñecas, Otok lutaka, ali ono što se ondje nalazi nije kolekcija igračaka nego svojevrsno groblje, sablasna izložba koja ne slavi djetinjstvo nego podsjeća na njegov nagli, nasilni prekid. Iza tog prizora ne stoji umjetnik, niti ekscentrični kolekcionar, nego jedan čovjek i jedna smrt koja je, prema lokalnoj predaji, promijenila tijek njegova života i osudila otok na trajnu nelagodu.

Njegovo ime bilo je Don Julián Santana Barrera.

Čovjek koji je pobjegao od svijeta

Don Julián bio je rođen u ruralnom Meksiku, u svijetu u kojem se život mjerio radom, a tišina je bila prirodno stanje. Nije bio poznat po ekstravaganciji ni po misticizmu. Bio je, prema riječima onih koji su ga poznavali, povučen i ozbiljan čovjek koji je u nekom trenutku odlučio napustiti obitelj i povući se na mali otok u kanalima Xochimilca. Tamo je uzgajao povrće, lovio ribu i živio gotovo potpuno izoliran, daleko od buke grada koji se širio i gutao sve pred sobom.

Otok je bio siromašan i zapušten, ali je nudio ono što je Don Julián tražio – udaljenost. Bio je okružen vodom, gustom vegetacijom i stalnim osjećajem da se nalazi izvan dosega svakodnevnog svijeta. Godinama je ondje živio bez ikakvih incidenata, u rutini koja se sastojala od rada, tišine i rijetkih susreta s prolaznicima.

A onda se, prema njegovim riječima, dogodilo nešto što se nikada nije moglo izbrisati.

Priča koja je zarobila jednog čovjeka

Jednoga dana, pedesetih godina prošlog stoljeća, Don Julián je u kanalu pored svog imanja pronašao tijelo djevojčice. Bila je mala, odjevena u haljinu koja je već bila natopljena muljem i vodom. Utapala se, a nitko nije bio ondje da joj pomogne. Njezino ime nikada nije zabilježeno. Nitko se nije pojavio da je potraži. Za službene vlasti, ona kao da nikada nije postojala.

No za Don Juliána, taj prizor postao je središte svega što je uslijedilo.

U danima nakon pronalaska tijela, u istom kanalu pronašao je lutku kako pluta vodom. Bila je oštećena, s napuklim licem i izgrebanim tijelom. Umjesto da je odbaci, Don Julián ju je objesio o drvo na otoku, vjerujući da pripada djevojčici i da će njezin duh prepoznati taj čin kao znak poštovanja.

To je bila prva.

Početak opsesije

Nakon toga, Don Julián je tvrdio da osjeća prisutnost djevojčice. Govorio je da čuje šapate u noći, da osjeća kako ga netko promatra iz tame između drveća, da mu san nikada više nije bio miran. Bio je uvjeren da duh djevojčice nije napustio otok, nego da luta njegovim obalama, zarobljen u mjestu gdje je izgubio život.

Strah nije bio nagao niti teatralan. Bio je tih i postojan. Don Julián je počeo skupljati lutke koje bi pronalazio u kanalima, smeću i napuštenim kućama. Svaku je donosio na otok i vješao na grane, zidove i stupove, vjerujući da će te figure djelovati kao zaštita i kao svojevrsna ponuda nemirnom duhu.

S vremenom, otok se pretvorio u grotesknu galeriju. Lutke su se gomilale, izložene suncu, kiši i vlazi. Njihova lica su se iskrivljavala, boja se gulila, a tijela raspadala. Ono što je nekada trebalo predstavljati dječju nevinost počelo je nalikovati nečemu mnogo mračnijem – nijemim svjedocima straha jednog čovjeka.

Svjedočanstva i glasine

Ljudi iz okolnih zajednica znali su za Don Juliána. Neki su ga smatrali čudakom, drugi su ga žalili. Govorili su da razgovara s lutkama, da im ostavlja hranu i da ih premješta kao da su živa bića. Neki su tvrdili da je noću hodao otokom i šaptao, kao da vodi razgovore s nevidljivim sugovornikom.

Otok je počeo stjecati reputaciju ukletog mjesta. Ribari su izbjegavali pristajanje, a prolaznici su govorili o neobičnim osjećajima nelagode, o tišini koja je bila previše gusta i o dojmu da ih netko promatra iz tame.

U toj mješavini stvarnosti i folklora, granica između straha i legende postajala je sve tanja.

Smrt koja zatvara krug

Godine 2001., Don Julián je pronađen mrtav u istom kanalu u kojem je, prema njegovoj priči, pronašao tijelo djevojčice. Bio je utopljen. Okolnosti njegove smrti nikada nisu u potpunosti razjašnjene, ali simbolika je bila neizbježna. Čovjek koji je cijeli život posvetio umirivanju duha utopljene djevojčice završio je u istoj vodi.

Za mnoge u Xochimilcu, to je bio dokaz da je priča istinita. Za druge, tragična ironija. Ali otok nije prestao postojati. Lutke nisu skinute. Nitko nije očistio prostor.

Umjesto toga, Otok lutaka postao je legenda.

Turizam i nelagoda

Danas Isla de las Muñecas privlači posjetitelje iz cijelog svijeta. Dolaze čamcima, vođeni znatiželjom i željom da vide nešto što ne pripada svakodnevici. No mnogi odlaze prije nego što planiraju. Govore o osjećaju pritiska, o nelagodi, o dojmu da ih lutke prate pogledom.

Znanstvenici će reći da je riječ o psihološkom učinku. Ljudski mozak traži uzorke, čak i ondje gdje ih nema. No oni koji su bili na otoku znaju da se ondje događa nešto što je teško racionalizirati – tišina koja ne donosi mir, i pogledi koji, iako pripadaju plastici i krpama, djeluju previše svjesno.

Možda nikada nećemo saznati tko je bila djevojčica. Možda je Don Julián izmislio dio priče kako bi dao smisao vlastitoj samoći i strahu. Ali ono što je ostalo iza njega nije fikcija. Otok prepun lutaka postoji. Njihova lica se i dalje raspadaju pod meksičkim suncem. Njihove oči i dalje gledaju.

Isla de las Muñecas nije mjesto koje slavi smrt. To je mjesto koje pokazuje što se dogodi kada jedan čovjek pokušava živjeti s njom.

I ne uspije.

Ako vas je priča o Otoku lutaka zadržala u toj nelagodnoj tišini između stvarnosti i legende, onda će vas Poveglia, venecijanski otok bolesti i masovnih grobnica, povući još dublje u tamu povijesti. Članak pronađi ovdje.