Kada se spomenu serijski ubojice i zločinci, pred očima nam se obično pojavljuju odrasli muškarci, hladnokrvni i proračunati. No 1968. godine Englesku je potresla priča koja je preokrenula sve pretpostavke. Krvava istina bila je nezamisliva: ubojica nije bio odrasli manijak, nego djevojčica od jedva 11 godina.

Mary Bell, dijete koje je još uvijek trebalo lutke i bajke, umjesto toga postala je jedno od najmračnijih poglavlja britanske kriminalističke povijesti.

Djetinjstvo u sjeni nasilja

Mary Flora Bell rođena je 26. svibnja 1957. godine u Newcastleu, u siromašnom i problematičnom kvartu Scotswood. Njezino djetinjstvo već od prvih dana bilo je obavijeno tragedijom. Majka Betty Bell bila je prostitutka, često odsutna i hladna, a otac – prema nekim izvorima – sitni kriminalac.

Postoje tvrdnje da je Betty pokušala ubiti Mary već kao bebu, gurajući joj tablete i pokušavajući je ugušiti. Djevojčica je navodno bila i seksualno zlostavljana od strane majčinih klijenata. Odrastala je bez sigurnosti, ljubavi ili stabilnosti. Umjesto igre, upoznala je batine, strah i hladnoću doma koji bi trebao pružati utočište.

Psiholozi će kasnije zaključiti da je Mary od malih nogu razvila poremećen odnos prema životu i smrti, često se igrajući nasilnim igrama i pokazujući zastrašujuću fascinaciju ranjavanjem i kontrolom drugih.

Prvo ubojstvo – Martin Brown

Dana 25. svibnja 1968., samo dan nakon svojeg jedanaestog rođendana, Mary je ušla u napuštenu kuću u susjedstvu s malim Martinom Brownom, dječakom od svega četiri godine. Nitko nije mogao ni zamisliti da će se igra pretvoriti u tragediju.

Martin je pronađen mrtav, bez jasnih tragova nasilja. Policija je u početku posumnjala da se radi o nesreći – možda pad ili slučajno gušenje. No ono što je promaklo istražiteljima bilo je važno: Martin je zapravo bio zadavljen.

Nekoliko dana kasnije, u lokalnoj školi dogodio se još jedan uznemirujući incident. Netko je provalio u učionicu i ostavio poruku punu uvreda i prijetnji, uključujući riječi:

„Ubila sam jer to želim učiniti. Uživam u tome.“

Poruka je isprva shvaćena kao dječja šala. Nitko nije mogao zamisliti da iza toga stoji istina.

Drugo ubojstvo – Brian Howe

Dvije mjeseca kasnije, 31. srpnja 1968., trogodišnji Brian Howe igrao se vani kada ga je Mary nagovorila da pođe s njom. Ovaj put s njom je bila i njezina prijateljica Norma Bell (nije bila u srodstvu).

Dječak je odveden na zapušteni teren, gdje je zadavljen vlastitim pojasom. No ovoga puta zločin je bio još brutalniji. Tijelo je bilo osakaćeno, a na trbuhu su bila urezana slova – pokušaj inicijala. Također su pronađeni tragovi uboda škarama po nogama i genitalijama.

Kada je policija pronašla malog Briana, sumnje su se usmjerile na Mary. Djevojčica je već pokazivala čudno ponašanje – pojavljivala se na pogrebima, smijala se, a čak je posjećivala obitelj žrtve i postavljala uznemirujuća pitanja poput:
„Nedostaje li vam Brian?“

Istraga i šokantno otkriće

Policija je uskoro shvatila da su dokazi jasni. Mary je često mijenjala priče, bila je hladna i neprirodno ravnodušna tijekom ispitivanja. Njena prijateljica Norma pokušala se distancirati, tvrdeći da je sve gledala iz straha.

Na kraju, samo nekoliko mjeseci nakon zločina, 11-godišnja Mary Bell bila je uhapšena pod optužbom za dvostruko ubojstvo. Vijest je šokirala cijelu Veliku Britaniju i svijet.

Suđenje djetetu

Suđenje je započelo u prosincu 1968. i trajalo je devet dana. Sudnica je bila puna novinara i znatiželjnika – svi su željeli vidjeti „djevojčicu ubojicu“.

Mary je djelovala zbunjeno, ali i neobično ravnodušno. Ponekad je izgledalo kao da ne razumije ozbiljnost procesa, a ponekad je znala pokazivati prkosni osmijeh.

Psihijatri su svjedočili da Mary pati od psihopatskih osobina, duboko narušenog emocionalnog razvoja i nedostatka empatije. Međutim, njezina dob bila je ključna: suci nisu mogli presuditi kao da je riječ o odrasloj osobi.

Mary Bell je proglašena krivom za ubojstvo iz nehata (manslaughter) zbog „diminished responsibility“ – smanjene odgovornosti. Osuđena je na pritvor u ustanovi za maloljetnike.

Život iza rešetaka

Mary je svoje tinejdžerske godine provela u različitim ustanovama. Iako su čuvari i socijalni radnici bilježili epizode manipulativnog i agresivnog ponašanja, postupno se smatrala „reformiranom“.

Godine 1980., s 23 godine, Mary je puštena na slobodu. Dobila je novi identitet kako bi započela novi život, a javnost nikada nije saznala gdje se preselila. Kasnije je postala majka, a borila se i za anonimnost svoje kćeri.

Britanski sudovi su joj omogućili takozvani „doživotni anonimni status“, što znači da ni danas nitko ne smije otkriti njezino pravo ime ili identitet.

Što je Mary učinila svijetu?

Priča Mary Bell otvorila je niz pitanja koja i danas zbunjuju psihologe, pravnike i društvo u cjelini:

• Može li dijete biti rođeni ubojica?
• Ili je Mary bila isključivo proizvod užasnog djetinjstva – zanemarivanja, nasilja i traume?
• Je li njezina kazna bila pravedna ili preblaga?

Dok neki tvrde da je Mary bila „zlo u djetetu“, drugi naglašavaju da nikada nije imala priliku odrastati u normalnim uvjetima.

Nasljeđe i kontroverze

Mary Bell postala je predmet knjiga, dokumentaraca i rasprava. Godine 1998. novinarka Gitta Sereny objavila je knjigu „Cries Unheard“, temeljenu na razgovorima s Mary. Knjiga je izazvala bijes javnosti jer je Mary za svoje ispovijesti bila plaćena, što su mnogi smatrali nepravednim prema obiteljima žrtava.

Priča Mary Bell i danas se koristi kao primjer u raspravama o dječjem kriminalu, psihologiji ubojica i sustavu socijalne skrbi koji često ne prepoznaje znakove upozorenja na vrijeme.

Slučaj Mary Bell ostaje jeziv podsjetnik da zlo ne poznaje godine. Djevojčica koja je trebala crtati kredama po pločniku i učiti pjesmice, ostavila je za sobom dvoje mrtvih dječaka i cijelu naciju u šoku.

Bila li ona čudovište rođeno u krvi i tami, ili samo tragičan proizvod nasilnog i hladnog doma – pitanje je koje nema jednostavan odgovor.

Jedno je sigurno: ime Mary Bell ostat će zauvijek urezano u povijest kao simbol nevinosti izgubljene u najmračnijem obliku.

Jeste li znali?

Mary Bell je tijekom ispitivanja više puta opisivala detalje ubojstava koje policija nikada nije objavila javnosti. Upravo ti detalji – način zadavljivanja i korištenje škara – bili su ključni dokazi njezine krivnje.