U studenom 1930. godine, kanadski trapper Joe Labelle došao je u malo inuitsko selo Anjikuni, smješteno uz istoimeno jezero u Nunavutu, očekujući srdačan doček. Bio je to krajolik koji je poznavao – zaleđene rijeke, tihe šume i jednostavni život Inuitâ koji su ondje živjeli godinama. No ono što je zatekao – nije mogao zaboraviti do kraja života.

Selo je bilo potpuno prazno. U kućama je pronašao lonce s još toplom hranom. Vatrišta su tinjala, a osobne stvari ostale su netaknute. Čak su i puške – neizostavan alat za preživljavanje – visjele na mjestima. Ali nije bilo ljudi. Niti jednog.

Užas u tišini

Labelle je u šoku prešao više kilometara kroz snijeg do najbliže telegrafske stanice i pozvao Kraljevsku kanadsku konjičku policiju (RCMP). Kad su stigli istražitelji, zatekli su jezivu scenu:

• Svi psi za saonice bili su mrtvi – navodno umrli od gladi, iako su njihovi vlasnici navodno samo nedavno nestali.
• Grobnice na obližnjem groblju bile su otvorene i prazne.
• Tragovi odlaska – nije ih bilo. Ni vučenih sanjki, ni ljudskih otisaka u snijegu.

Teorije koje lede krv

Kroz godine, postavljale su se razne teorije:

1. Masovno iseljavanje?

Neki su nagađali da je selo jednostavno preselilo – ali zašto bi ljudi ostavili sve za sobom? Hranu, oružje, pse? Nema logike.

2. Glad i bijeg?

Drugi vjeruju da su možda bili prisiljeni otići zbog nedostatka hrane ili bolesti – ali opet, zašto bez tragova, i bez da ikome išta kažu?

3. Nasilna otmica?

Hipoteza o vojnoj operaciji ili napadu druge grupe – ali tada bi tragovi borbe bili prisutni. Nije bilo krvi, ni uništenih kuća.

4. Paranormalno?

Ovdje počinje legendarna dimenzija priče. Inuiti vjeruju u Tunite, drevna bića iz legendi – visoka, moćna i nevidljiva ljudskom oku. Neki su tvrdili da su čuli čudna svjetla i zvukove iznad jezera noći nestanka. Teorije o vanzemaljskim otmicama također su se širile, dodatno zamagljujući granicu između stvarnog i nemogućeg.

Problem sa zapisima – Istina ili legenda?

Međutim, autentičnost priče je kasnije dovedena u pitanje. Neki istraživači tvrde da ne postoje pisani zapisi iz 1930. godine koji bi potvrđivali nestanak, već da je legenda potekla iz dramatiziranih novinskih članaka mnogo kasnije. RCMP je čak izdala priopćenje u kojem negira da je ikada postojalo takvo selo.

Ali… neki stariji Inuiti iz regije pričali su svojim unucima o „selu koje je progutala noć“. I priče se poklapaju.

Anjikuni danas – zaboravljeno ime, živa legenda

Mjesto gdje se selo nekoć navodno nalazilo i dalje je pusto, bez tragova gradnje, osim onih koje rijetki istraživači ponekad prijave. Nema znakova moderne naseljenosti, niti komunalne infrastrukture.

Ipak, priča živi. U knjigama, dokumentarcima i člancima, Anjikuni je postao simbol neobjašnjivog – podsjetnik da svijet skriva još mnogo priča koje nikad nećemo do kraja shvatiti.

Je li selo Anjikuni zaista postojalo? I ako jest – što se dogodilo s njegovim ljudima? Je li to samo mit nastao iz usmene predaje i senzacionalizma? Ili je to jedan od onih trenutaka kad se stvarnost i legenda stope do točke u kojoj prestajemo razlikovati istinu od tame?

U hladnoj tišini kanadskog sjevera – možda još uvijek odzvanja korak onih koji su nestali bez traga.