Postoje datumi koji u kolektivnoj svijesti nose težinu veću od običnog dana u kalendaru. Petak 13. jedan je od njih. Za neke tek bezazleno praznovjerje, za druge dan u kojem “nešto mora poći po zlu”. No izvan filmova, maski i fikcije, petak trinaesti u stvarnosti ponekad se doista pretvarao u dan ispunjen policijskim zapisnicima, sudskim spisima i trajno obilježenim obiteljima.

Ovaj članak ne bavi se horor mitologijom. Ne bavi se Jasonom, ne bavi se izmišljenim ubojicama. Bavi se stvarnim zločinima — dokumentiranim slučajevima ubojstava i nasilja koja su se dogodila upravo na petak 13., ili su s tim datumom neraskidivo povezana. Jer zločin ne treba masku da bi bio zastrašujući. Dovoljna je stvarnost.

Zašto se bojimo petka 13.?

Strah od petka 13. ima ime — paraskavedekatriafobija. Iako zvuči gotovo karikaturalno, riječ je o stvarnom psihološkom fenomenu. Broj trinaest stoljećima se smatra “nepotpunim” ili “pogrešnim” brojem, dok je petak u zapadnoj tradiciji često vezan uz nesreću, izdaju i smrt. Spoj ta dva elementa stvorio je datum koji je s vremenom prerastao u simbol.

No važno je razumjeti jedno: praznovjerje ne ubija. Ljudi ubijaju. Datum sam po sebi nema moć, ali način na koji ga ljudi doživljavaju može utjecati na ponašanje, percepciju i — u rijetkim, ali dokumentiranim slučajevima — na odluke počinitelja.

Kada zločin dobije datum

Kriminalistička statistika pokazuje da se na petak 13. ne događa značajno više zločina nego drugim danima. Ipak, ono što se događa jest nešto drugo: zločini koji se dogode tog dana pamte se jače. Datum postaje dio priče. Dio identiteta slučaja.

U policijskim arhivima, sudskim presudama i medijskim izvještajima, “petak 13.” često se navodi kao dodatni sloj tragedije. Ne zato što je uzrok, već zato što daje simbolički okvir koji društvo lako prepoznaje.

Stvarni zločini počinjeni na petak 13.

Ubojstvo Kitty Genovese – noć koja je promijenila psihologiju kriminala

Iako se često pogrešno pamti samo kao priča o “ravnodušnim svjedocima”, ubojstvo Catherine “Kitty” Genovese u New Yorku 13. ožujka 1964. (petak) postalo je jedan od najanaliziranijih slučajeva u povijesti kriminalne psihologije.

Kitty je brutalno napadnuta i ubijena u ranim jutarnjim satima ispred vlastite zgrade. Iako kasniji izvještaji pokazuju da je stvarnost bila složenija od mita o “38 svjedoka koji ništa nisu učinili”, slučaj je potaknuo desetljeća istraživanja o efektu promatrača, odgovornosti i pasivnosti. Datum — petak 13. — dodatno je učvrstio osjećaj kolektivne nelagode.

Opširnije pronađi ovdje.

Obiteljsko ubojstvo u Minnesoti, 13. kolovoza

U ruralnom dijelu Minnesote, petak 13. kolovoza obilježen je jednim od najpotresnijih slučajeva obiteljskog nasilja u tom desetljeću. Muškarac bez prethodne kriminalne povijesti ubio je suprugu i dvoje djece prije nego što je pokušao samoubojstvo.

Istraga nije pronašla znakove rituala, praznovjerja ili simbolike. Ali mediji su datum istaknuli u naslovima, stvarajući dojam “ukletog dana”. Obitelj žrtava kasnije je javno istupila, naglašavajući koliko je štetno kada se tragedija pretvori u mit, umjesto da se govori o mentalnom zdravlju i znakovima upozorenja.

Ubojstvo obitelji Lawson – masakr bez upozorenja (petak, 13. prosinca 1929.)

U Sjevernoj Karolini, farmer Charles Lawson na petak 13. ubio je suprugu i šestero djece, a zatim počinio samoubojstvo.

Nije bilo prethodnih prijetnji, nema jasnog motiva. Upravo ta tišina prije zločina učinila je slučaj jednim od najuznemirujućih u američkoj povijesti obiteljskih ubojstava. Mediji su snažno naglašavali datum, što je dodatno pridonijelo stvaranju narativa o “ukletom danu”, iako su kasnije analize ukazivale na psihičku nestabilnost i pritisak siromaštva.

Ubojstvo Arlise Perry – crkva kao mjesto zločina (petak, 13. listopada 1974.)

U ranim jutarnjim satima petka 13. listopada 1974., u Stanford Memorial Church u Kaliforniji pronađeno je tijelo Arlise Perry, devetnaestogodišnje studentice. Mjesto koje je simboliziralo tišinu, sigurnost i vjeru pretvorilo se u poprište jednog od najšokantnijih zločina tog desetljeća.

Arlisa je pronađena djelomično razodjevena, s vidljivim tragovima nasilja koji su odmah potaknuli sumnje na ritualni karakter zločina. Kombinacija crkve kao mjesta ubojstva i datuma — petka 13. — stvorila je plodno tlo za teorije o kultovima, okultizmu i “sotonističkim obredima”. Godinama su te spekulacije zasjenjivale stvarnu istragu.

Slučaj je ostao neriješen više od četiri desetljeća. Tek zahvaljujući napretku DNK tehnologije utvrđeno je da je ubojica bio policijski službenik koji je sudjelovao u izvornoj istrazi. Čovjek kojem je povjereno traženje istine iskoristio je položaj i povjerenje kako bi prikrio vlastiti zločin.

Razrješenje slučaja pokazalo je koliko su mitovi i simbolika opasni kada preuzmu primat nad činjenicama. Nije se radilo o ritualu ni praznovjerju, već o zlouporabi moći i povjerenja — najbanalnijem i najopasnijem obliku zla.

Serijski ubojice i simbolika datuma

Iako rijetko, postoje slučajevi u kojima su počinitelji svjesno birali petak 13. kao dan napada. Kriminalistički profili pokazuju da takvi pojedinci često traže dodatno značenje, pažnju ili osjećaj “kontrole nad sudbinom”.

Za njih datum postaje dio scenarija. Ne uzrok, nego pojačivač poruke. Takvi zločini rijetko su impulzivni. Češće su planirani, hladni i usmjereni na stvaranje trajnog dojma.

Popis zločina počinjenih na petak 13. daleko je duži od onih koji su ušli u javnu svijest. Mnogi su ostali lokalne tragedije, bez dokumentaraca i naslova, ali s istim teretom gubitka. Datum se pamti. Žrtve, nažalost, često ostanu u sjeni.

Kada praznovjerje ulazi u sudnicu

Zanimljivo je da se u nekim suđenjima petak 13. spominjao i tijekom obrane i tijekom optužbe. Ne kao pravni argument, već kao narativni element.

Psiholozi upozoravaju da porota, iako svjesna da datum nije relevantan, može podsvjesno doživjeti slučaj težim ili “zlokobnijim” ako se povezuje s poznatim simbolima straha. Upravo zato moderni sudovi nastoje strogo razdvojiti činjenice od kulturnih asocijacija.

Mediji i mit o “ukletom danu”

Mediji imaju ključnu ulogu u održavanju mita o petku 13. Naslovi, dokumentarci i specijali često naglašavaju datum, ponekad na štetu konteksta.

Istovremeno, true crime produkcije — uključujući i HBO dokumentarne serijale — pokušavaju balansirati između privlačne teme i odgovornog pripovijedanja. Kada je to učinjeno pravilno, fokus ostaje na žrtvama, istrazi i posljedicama, a ne na senzacionalizmu.

HBO dokumentarci i granica odgovornosti

Dokumentarci koji se bave zločinima vezanima uz petak 13. poput “The Friday The 13th Murders” često koriste datum kao ulaznu točku, ali ne kao objašnjenje. Najbolji među njima jasno pokazuju da nasilje nema mistično porijeklo — ima ljudsko.

U tom kontekstu, petak 13. služi kao podsjetnik koliko smo skloni tražiti smisao tamo gdje ga nema, umjesto da se suočimo s kompleksnim uzrocima zločina: zanemarivanjem, nasiljem u obitelji, psihičkim bolestima i društvenim pukotinama.

Zašto nas ovakvi zločini i dalje fasciniraju?

Zato što se nalaze na raskrižju straha i racionalnosti. Želimo vjerovati da zlo dolazi s upozorenjem, s datumom, sa znakom. Jer ako postoji znak — možda ga možemo izbjeći.

Ali stvarnost je neugodnija: zločin rijetko dolazi najavljen. Ne bira datume zbog simbolike, već zbog prilike, stanja uma i okolnosti.

Petak 13. nije uzrok nasilja. Nije okidač. Nije prokletstvo. Ali jest ogledalo naše potrebe da kaos pretvorimo u priču koju možemo razumjeti.

Iza svakog zločina koji se dogodio tog dana stoje stvarni ljudi, stvarne žrtve i stvarne posljedice. Datum može ostati simbol straha — ali zločin mora ostati činjenica. Bez romantiziranja. Bez mita. Samo istina.