“Sva djeca, osim jednog, kad-tad odrastu.”

Tom rečenicom započinje priča o Petru Panu, čarobnom dječaku koji živi u Nigdjezemskoj, vodi Izgubljene dječake i leti iznad Londona s vjernom prijateljicom Zvončicom. Za mnoge je to bila bajka o slobodi, igri i vječnoj mladosti.
No iza ove priče krije se istinita pozadina — slojevita, dirljiva i na trenutke sablasna — koja proizlazi iz stvarnog života autora J. M. Barrieja i djece koja su ga inspirirala.

Ovo nije samo priča o bajci. Ovo je priča o gubitku, traumi i o tome što znači ostati “zarobljen” u djetinjstvu.

Početak – Dječak iz Škotske i tragedija koja ga je oblikovala

James Matthew Barrie rođen je 9. svibnja 1860. u malom škotskom mjestu Kirriemuir, kao jedno od desetero djece tkalca Davida Barrieja i njegove supruge Margaret Ogilvy.
Djetinjstvo je provodio u igri na selu, okružen pričama koje je majka pripovijedala uz ognjište. Bio je živahan, znatiželjan dječak, no sve se promijenilo jedne zime 1867. godine.

Tada, u dobi od 13 godina, poginuo je njegov stariji brat David, majčin ponos i omiljeno dijete. Nesreća se dogodila dok je klizao — udario je glavom i preminuo na licu mjesta. Margaret Barrie slomila se od tuge.
Mali James, koji je tada imao tek 6 godina, našao se u sjeni ovog gubitka. Njegova majka često je govorila kako će David “zauvijek ostati dječak”, nikada ne odrasti, nikada izgubiti mladost.
Ova rečenica duboko se urezala u Barriejevu psihu.

Kasnije će reći da je dio njegove mašte – i opsesije idejom vječnog djetinjstva – rođen upravo tih dana, u tihim, sumornim sobama u kojima je pokušavao utješiti majku glumeći da je David.

Susret u parku – Dječaci koji su postali izgubljeni

Godine 1897., dok je Barrie šetao londonskim Kensington Gardensom sa svojim psom, upoznao je trojicu dječaka – Georgea, Jacka i malog Petera Llewelyn Daviesa.
Njihovi roditelji, Arthur i Sylvia Llewelyn Davies, bili su ugledni, dobrostojeći građani Londona. Barrie je ubrzo postao blizak obitelji; posjećivao ih je, pričao dječacima izmišljene priče o dječaku koji može letjeti i živjeti s vilama.

Kako su godine prolazile, obitelj se proširila s još dvojicom sinova – Michaelom i Nicholasom (nadimkom “Nico”). Barrie ih je sve volio kao vlastite.
Upravo iz tih večernjih igara i priča u Kensington Gardensu nastajale su prve verzije Nigdjezemske i lika koji nikada ne odrasta.

Ime “Peter Pan” i prve verzije bajke

Ime “Peter” došlo je izravno od Petera Llewelyn Daviesa, no lik nije bio isključivo temeljen na njemu. Barrie je u Petra utkao crte svih dječaka – njihovu bezbrižnost, nestašnost, ali i ranjivost.
Prezime “Pan” dolazi iz grčke mitologije – Pan je bio polubog šuma, simbol divljine i slobode.

Prva priča o Petru Panu pojavila se 1902. u romanu The Little White Bird, gdje je Petar bio beba koja je pobjegla iz kolijevke i otišla živjeti među vile.
Dvije godine kasnije, 1904., londonska kazališna publika prvi put je gledala predstavu Peter Pan, or The Boy Who Wouldn’t Grow Up. Bio je to trenutni uspjeh.

No izvorna verzija bila je mračnija nego što su mnogi očekivali. Petar nije bio samo simpatičan dječak – ponekad je bio sebičan, hladan, pa čak i opasan.

Mračniji detalji koje su kasnije ublažili

U ranim rukopisima Petar Pan imao je osobine koje su kasnije izbačene iz popularnih adaptacija:

• Kada bi Izgubljeni dječaci počeli odrastati, Petar bi ih “uklanjao” kako bi zauvijek ostali djeca.
• Izgubljeni dječaci uopće nisu “izabrali” Nigdjezemsku – ondje su završili jer su ispali iz svojih kolica i nitko ih nije potražio.
• Petar je često zaboravljao svoje prijatelje čim bi se rastali, čak i Volendy (Wendy) i Zvončicu.

Ove nijanse čine priču sablasnijom i bližom pravim životnim gubicima koje je Barrie doživio.

Tragedija u obitelji Llewelyn Davies

Godine 1907. umro je Arthur Llewelyn Davies od raka čeljusti. Samo tri godine kasnije, 1910., umrla je i Sylvia od raka.
Barrie, koji nije imao vlastitu djecu, postao je zakonski skrbnik svih petorice dječaka.

Njihovi životi, nažalost, nisu bili bajkoviti:

• George je poginuo u Prvom svjetskom ratu 1915.
• Michael, Barriejev najdraži, utopio se 1921. u dobi od 20 godina, pod okolnostima koje mnogi smatraju samoubilačkima.
• Peter, po kojem je Petar Pan dobio ime, borio se cijeli život s identitetom “pravog Petra Pana” i 1960. počinio samoubojstvo skokom pod vlak.
• Jack i Nico živjeli su duže, ali su uvijek isticali koliko je slava priče bacala sjenu na njihova privatna sjećanja.

Barriejev vlastiti “sindrom Petra Pana”

J. M. Barrie bio je sitan, visok samo oko 150 cm, i cijelog se života osjećao kao da nije potpuno “odrastao”. Nije imao djecu iz svog kratkog i nesretnog braka, a prijatelji su govorili da mu je lakše komunicirati s djecom nego s odraslima.
Sam Barrie je priznao:

“Nikada se nisam uspio oporaviti od djetinjstva, niti sam ikada istinski ušao u svijet odraslih.”

Petar Pan bio je, u neku ruku, njegov alter ego – način da pobjegne od odgovornosti, ali i da oživi brata koji nikad nije odrastao.

Simbolika i trajna privlačnost

Petar Pan danas je sinonim za vječnu mladost, ali i upozorenje o cijeni izbjegavanja zrelosti. Nigdjezemska može biti čarobna, no i izolirana – mjesto gdje nema rasta, gdje su odnosi krhki, a prijatelji brzo zaboravljeni.
Barrie nije napisao bajku samo da zabavi djecu – napisao je priču koja odraslima šapće o prolaznosti vremena i boli gubitka.

Naslijeđe i tamna strana mita

Iako su Disneyjeva verzija i kasnije adaptacije ublažile mračne tonove, istina ostaje – Petar Pan je rođen iz tuge, a ne iz čiste radosti.
Obitelj Llewelyn Davies ostala je povezana s tim likom do kraja svojih života, iako su mnogi od njih platili visoku cijenu te povezanosti. Peter Llewelyn Davies je to nazivao “prokletstvom Petra Pana”, jer ga je slava lika pratila gdje god je išao.

Barrie je umro 1937. godine, ostavljajući autorska prava na Petra Pana londonskoj bolnici Great Ormond Street Hospital for Sick Children – gesta koja i danas financijski pomaže bolnici.

Priča o Petru Panu nije samo bajka o letu i pustolovinama. Ona je spoj mašte i boli jednog čovjeka koji nikada nije prebolio gubitak brata i koji je našao utjehu u društvu djece koju je volio kao vlastitu.
I dok milijuni i danas vjeruju u čaroliju Nigdjezemske, prava priča podsjeća nas da iza svake bajke postoji i sjena – a ponekad upravo ta sjena daje bajci njenu moć.