U tihoj ulici u New Jerseyju, iza uredno pokošene trave i bijele ograde, živjela je obitelj kakvu bi svatko poželio. Otac je radio. Majka je brinula o djeci. Automobil je bio parkiran ravno ispred kuće. Roštilj je bio spreman vikendom. Susjedi su se pozdravljali.

Nitko nije znao da se iza tih vrata skriva čovjek koji je ubio desetke, a možda i stotine ljudi.

Njegovo ime bilo je Richard Kuklinski.
Američka mafija poznavala ga je kao The Iceman.

Iza tog nadimka stajala je metoda toliko hladna, toliko proračunata, da je policiju godinama dovodila do pogrešnih zaključaka — a žrtvama oduzimala čak i dostojanstvo smrti.

Dijete koje je naučilo da nasilje znači moć

Richard Kuklinski rođen je 1935. godine u Jersey Cityju, u radničkoj obitelji poljsko-irskog podrijetla. Njegovo djetinjstvo nije bilo obilježeno samo oskudicom, nego potpunim izostankom topline. Bio je to dom bez sigurnosti, bez nježnosti i bez osjećaja da netko štiti dijete. U takvom prostoru, gdje su strah i šutnja zamijenili ljubav, počeo se oblikovati um budućeg ubojice.

Otac, Stanley Kuklinski, bio je alkoholičar i sadist. Tukao je suprugu. Tukao je djecu. Tukao je Richarda bez ikakvog razloga. Majka, fanatično religiozna, vjerovala je da je batina božja kazna i da djecu treba lomiti kako bi bila poslušna.

Richard nije naučio što je ljubav.
Naučio je samo da onaj tko udara – vlada.

Kasnije će priznati da je još kao tinejdžer počinio svoje prvo ubojstvo. Meta je bio muškarac koji ga je godinama ponižavao i zlostavljao. Jednoga dana Richard ga je potajno slijedio niz mračnu ulicu, sustigao ga i pretukao do smrti. Nitko nije postavljao pitanja. Nitko nije pokrenuo istragu. Za dječaka koji je odrastao okružen nasiljem, to je bila prva lekcija da se smrt može dogoditi — i proći nezapaženo.

U njegovu umu, to je bio trenutak spoznaje:
ubijanje rješava probleme.

Prvi koraci u svijetu kriminala

Kuklinski je započeo kao sitni kriminalac — krađe, krivotvorine, prodaja pornografije. Bio je snažan, inteligentan i sposoban šarmirati kad je trebalo. Mafija je brzo primijetila da je pouzdan. Da ne paničari niti da ima moralne kočnice.

Preko posrednika upoznaje Royja DeMea, brutalnog člana zloglasne Gambino obitelji. DeMeo je vodio pravu tvornicu smrti — ljude koji su mu dugovali novac ili su znali previše jednostavno bi nestajali.

Kuklinski je postao njihov glavni egzekutor.
Nije bio dio strukture.
Nije imao status ni zaštitu.
Bio je oruđe — korišteno, potrošno i potpuno lišeno osobne vrijednosti.

Zašto su ga zvali “Iceman”

Dok su mnogi plaćeni ubojice jednostavno ostavljali tijelo ondje gdje bi žrtva pala, Kuklinski je išao dalje. Neke od svojih žrtava držao bi zamrznute danima, pa čak i tjednima, prije nego što bi ih ostavio na parkiralištima, u šumama ili na rubovima gradova. Time je namjerno zbunjivao policiju, jer je forenzika redovito pogrešno procjenjivala vrijeme smrti. Alibiji su ostajali netaknuti, a tragovi su se hladili zajedno s tijelima.

To nije bio hir niti okrutna igra. Bio je to sustavno osmišljen način rada. Kod Kuklinskog smrt nije bila ispad bijesa ili impulsa — bila je tehnički problem koji se rješavao planiranjem, strpljenjem i hladnom preciznošću.

Kako je ubijao

Kuklinski nije imao omiljeno oružje, ali je imao jasan cilj: tišinu. Nije tražio spektakl ni kaos, nego nestanak bez buke i bez svjedoka. U svojoj je praksi koristio širok raspon sredstava — od otrova i gušenja do vatrenog oružja, noževa i eksploziva, pa čak i improviziranih projektila poput samostrela.

Posebno se oslanjao na cijanid. Djelovao je brzo, nije ostavljao vidljive ozljede, a smrt je često izgledala kao prirodni uzrok. Neki od spojeva koje je koristio bili su toliko sofisticirani da ih tadašnja forenzička tehnologija nije mogla pouzdano identificirati.

Često bi se žrtvi približio bez prijetnje — kroz razgovor, rukovanje ili prividno prijateljski susret. Tek nekoliko trenutaka kasnije, život bi jednostavno prestao, bez borbe i bez upozorenja.

Koliki je stvarni broj Kuklinskovih žrtava nikada neće biti poznato. Tijekom zatvorskih intervjua tvrdio je da je ubio više od 200 ljudi. Istražitelji su tu brojku dočekali s oprezom, ali su procijenili da je odgovoran za najmanje 100 smrti, što ga čini jednim od najplodnijih plaćenih ubojica u povijesti američkog kriminala. Službeno mu je dokazano i presuđeno tek nekoliko ubojstava, no razmjer njegovih zločina daleko nadilazi sudske spise.

Žrtve bez lica

Većina Kuklinskovih žrtava nikada nije dobila svoje mjesto u javnosti. Bili su to dužnici, sitni kriminalci ili ljudi koji su znali previše i postali teret onima na vrhu. Njihova imena rijetko su zabilježena, a njihove sudbine uglavnom su nestale zajedno s njihovim tijelima.

No iza svake od tih smrti postojala je stvarna osoba — nečiji sin, brat ili roditelj, netko tko je imao dom i nekoga tko ga je čekao.

Za Kuklinskog, međutim, te su sudbine bile svedene na radne zadatke. U njegovu svijetu, ljudski život nije imao vrijednost, nego cijenu

Obiteljski čovjek koji se navečer pretvarao u ubojicu

Najjeziviji dio njegove priče nije način ubijanja.
Nego način življenja.

Richard Kuklinski bio je oženjen Barbarom. Imao je troje djece. Vodio ih je na izlete. Kupovao im poklone. Bio je strog, ali ne i sumnjiv.

Dok je Barbara mislila da njen muž radi u građevini ili trgovini, on je zarađivao tisuće dolara po ubojstvu.

Jedne večeri bi večerao s obitelji.
Sljedeće bi ubio čovjeka i sakrio tijelo.

Bez ikakve promjene u ponašanju.

Pad koji je došao iznutra

Kuklinski nije razotkriven zbog pogreške u vlastitoj metodi. Otkriven je zato što je počeo izlaziti izvan granica koje su ga dotad štitile. Pohlepa ga je navela da prihvaća poslove izvan struktura mafije, od ljudi čije porijeklo nije mogao provjeriti. Među njima je bio i tajni agent Saveznog istražnog ureda.

Tijekom višemjesečne operacije Kuklinski je potajno sniman dok je preuzimao smrtonosne otrove, planirao likvidaciju i opisivao ranije zločine. Dokazi su se slagali tiho i sustavno.

U prosincu 1986. uhićen je bez otpora i bez javnog spektakla — jednako hladno i učinkovito kao što je godinama radio svoj posao.

Suđenje i dvije doživotne kazne

Kuklinski je osuđen za niz ubojstava koja su tužitelji uspjeli nedvojbeno povezati s njim. Brojni drugi zločini ostali su izvan dosega suda jer tijela nikada nisu pronađena ili su dokazi bili nepovratno izgubljeni.

Izrečene su mu dvije doživotne kazne zatvora, bez mogućnosti uvjetnog otpusta. Od tog trenutka, njegov svijet sveo se na zatvorske zidove — i sloboda mu je postala trajno nedostupna.

Intervjui koji su zaledili Ameriku

Tijekom izdržavanja kazne Kuklinski je sudjelovao u nizu opsežnih intervjua za HBO. Govorio je smireno i kontrolirano, bez emocionalnih oscilacija, gotovo birokratskim tonom. Opisivao je vlastite zločine s istom distancom s kojom bi netko opisivao svakodnevne radne zadatke.

U tim razgovorima priznao je da je ubijao žene, da su neke likvidacije izvršene pred članovima obitelji žrtava te da nikada nije osjećao krivnju ili kajanje.

Psihijatrijske procjene opisale su ga kao izrazito izraženog psihopata — osobu lišenu savjesti, sposobnosti empatije i unutarnjih moralnih ograničenja.

Iza njega su ostale obitelji koje nikada nisu doznale sudbinu svojih nestalih. Istrage prekinute bez odgovora. Dosjei ispunjeni prazninama koje se više ne mogu popuniti. Ostala je i jedna obitelj koja je morala prihvatiti da je godine provela uz čovjeka čiji je stvarni život bio izgrađen na smrti.

Richard Kuklinski nije bio izmišljeni lik ni proizvod filmske dramatizacije. Bio je povijesna činjenica — stvaran čovjek čiji su zločini ostavili trajne rane. Upravo u toj stvarnosti leži njegova najdublja jezivost.