U sumornim salonima Londona i Pariza početkom 19. stoljeća, publika se tiskala da vidi “čudo” iz Afrike. Nije to bila egzotična životinja ni mehaničko čudo, već živa žena. Sarah Baartman, pripadnica naroda Khoisan iz Južne Afrike, stajala je pred njima, odjevena u usku odjeću koja je naglašavala njeno tijelo, dok su znatiželjni pogledi prelazili preko nje s mješavinom fascinacije i prezira. Oni su je zvali Hottentot Venus — naziv koji je istovremeno obećavao egzotiku i nosio uvredu. Njena priča nije priča o slavi, nego o kolonijalnoj pohlepi, rasizmu i brutalnoj dehumanizaciji.
Djetinjstvo u Južnoj Africi
Sarah Baartman rođena je oko 1789. godine u blizini rijeke Gamtoos, na području današnje Istočne Kapske pokrajine. Bila je pripadnica naroda Khoisan, čije su žene često imale izraženu steatopigiju — prirodnu tjelesnu osobinu nakupljanja masnog tkiva na bokovima i stražnjici.
Djetinjstvo je provela u zajednici koja je živjela u skladu s prirodom, daleko od europskih pogleda i sudova. No, kraj 18. stoljeća bio je vrijeme kolonijalne ekspanzije. Britanci i Nizozemci već su bili duboko ukorijenjeni u južnoafričkim teritorijima, a sukobi i trgovina ljudima bili su dio svakodnevice. Sarah je rano ostala bez roditelja, što ju je učinilo ranjivom na iskorištavanje.
Put prema Europi: Početak zatočeništva
Njezin put u Europu započeo je susretom s britanskim brodskim liječnikom Alexandrom Dunlopom i farmerom Hendrikom Cesarsom. Obećali su joj bolji život u Engleskoj, navodno uz pristojnu zaradu i mogućnost da se pokaže pred publikom “kao egzotična atrakcija”. Povijesni zapisi ne govore je li Sarah znala što je zapravo čeka, ali kontekst vremena sugerira da su obećanja bila daleko od istine.
Godine 1810., Sarah se našla u Londonu, daleko od kuće, bez obitelji i bez zaštite — spremna da postane “spektakl”.
London: Izložena pred svijetom
U Engleskoj, Sarah je postala glavna atrakcija tzv. freak show predstava. Publika je plaćala kako bi je vidjela uživo — ponekad na pozornici, ponekad iza stakla — dok je nosila pripijenu odjeću koja je naglašavala obline. Ljudi su buljili, smijali se, šaptali i komentirali njezin izgled, ne shvaćajući (ili ne mareći) da ispred njih stoji živa osoba, a ne muzejski eksponat.
Iako su neki britanski abolicionisti pokušali intervenirati, podnoseći žalbu na temelju toga da je izložena protiv svoje volje, sud je presudio kako Sarah “dobrovoljno” sudjeluje — presuda koja je više odražavala kolonijalnu logiku nego istinu.
Pariz: Od pozornice do znanstvene izložbe
Nakon Londona, Sarah je 1814. godine prebačena u Pariz, gdje su se stvari pogoršale. U početku je nastupala u cirkusima, ali ubrzo je privukla pažnju francuskih “znanstvenika”. Georges Cuvier, poznati anatom, promatrao je njezino tijelo kao “prirodni fenomen” i koristio ga kao argument u rasističkim teorijama o navodnoj inferiornosti “afričkih rasa”.
Sarah nije bila samo predmet javne zabave, nego i znanstvene znatiželje koja nije poznavala granice etike. Bila je mjerena, fotografirana, crtana i opisana u medicinskim bilješkama, bez ikakvog poštovanja prema njezinu dostojanstvu.
Posljednje godine: Život na rubu
Sarahin život u Parizu bio je obilježen siromaštvom i bolešću. Kada nije bila izlagana, navodno se bavila prostitucijom kako bi preživjela. Alkohol i teški uvjeti života narušili su joj zdravlje.
Dana 29. prosinca 1815. godine, u dobi od samo 26 godina, Sarah Baartman je umrla. Uzrok smrti nikada nije službeno potvrđen — neki izvori spominju upalu pluća, drugi sifilis, a treći kombinaciju bolesti i iscrpljenosti.
Smrt koja nije donijela mir
Njezina smrt nije značila kraj eksploatacije. Umjesto dostojanstvenog pokopa, Georges Cuvier je njezino tijelo podvrgnuo obdukciji, a njezin kostur, mozak i genitalije stavljeni su u formalin. Desetljećima su bili izloženi u pariškom Muzeju čovjeka, gdje su generacije posjetitelja promatrale njezine ostatke kao “znanstvenu kuriozitetu”.
Dug put kući
Tek krajem 20. stoljeća, kada je Južna Afrika ponovno postala demokratska država, počela je kampanja za povratak Sarahinih posmrtnih ostataka. Nelson Mandela osobno je zatražio od Francuske da ih vrati. Nakon dugih pregovora i političkih rasprava, 2002. godine, gotovo 200 godina nakon njezine smrti, Sarah Baartman se napokon vratila kući.
Sahranjena je 9. kolovoza 2002. godine, na Dan nacionalnih žena u Južnoj Africi — simboličan čin priznanja nepravdi koje su žene, osobito one iz marginaliziranih zajednica, pretrpjele kroz povijest.
Naslijeđe i simbol borbe
Danas je Sarah Baartman simbol otpora kolonijalnom rasizmu, seksizmu i dehumanizaciji. Njezino ime nosi sveučilište u Južnoafričkoj Republici, a njezina priča je inspirirala knjige, pjesme i dokumentarne filmove. Ipak, ostaje bolno pitanje — zašto je trebalo gotovo dva stoljeća da joj svijet vrati barem djelić dostojanstva?
Priču slične tematike pronađi na: https://pripovjedac.com/zastrasujuca-istina-o-ljudskim-zooloskim-vrtovima/
Priča o Sarah Baartman nije samo priča o jednoj ženi, nego ogledalo mračnog poglavlja ljudske povijesti. Ona nas prisiljava da se suočimo s istinom o tome kako su kolonijalne sile vidjele “drugo” — ne kao čovjeka, nego kao predmet.
Danas, kada se govori o dostojanstvu, ljudskim pravima i ravnopravnosti, sjećanje na Sarah Baartman podsjetnik je da su te borbe još uvijek žive i da se ljudskost ne smije nikada podrediti znatiželji, zabavi ili pohlepi.
