Kada film postane proročanstvo

Naizgled je to bio samo još jedan horor.
Godina 1982., Steven Spielberg i Tobe Hooper udružili su snage kako bi publici donijeli priču o obitelji čiji se dom pretvara u pakao nadnaravnih sila.
Film “Poltergeist” postao je senzacija – spoj obiteljskog života i čistog užasa, s prizorima televizora koji šapuće, igračaka koje se same kreću i djetinjeg glasa koji najavljuje dolazak nečeg nevidljivog.

“They’re here…”
Te dvije riječi zaledile su svijet.

Ali nakon što su svjetla setova ugašena i publika napustila kina, stvarni užas tek je počeo.
Tijekom sljedećih godina, smrti, nesreće i neobjašnjivi događaji počeli su proganjati glumačku ekipu i snimatelje.
Nastala je legenda o prokletstvu “Poltergeista” – prokletstvu koje traje do danas.

Film koji je prizvao ono što ne razumijemo

“Poltergeist” je naizgled bio priča o obitelji Freeling koja živi u tipičnom američkom predgrađu. No njihov savršeni život raspada se kad nadnaravne sile počnu komunicirati s njihovom kćeri, malenom Carol Anne.
Njihova kuća izgrađena je, otkrivamo kasnije, na starom groblju – zemljištu koje nikada nije bilo očišćeno od mrtvih.

Scena u kojoj televizor zrači plavkastim svjetlom dok Carol Anne dodiruje ekran postala je ikona.
Zanimljivo je, međutim, da je ta scena – prema riječima članova ekipe – bila snimana u neobičnoj tišini.
Snimatelji su tvrdili da su “osjećali prisutnost”, i da se zvuk na setu ponašao čudno: magnetne trake bi se same brisale, a reflektori bi trzali i gasili se iako su svi prekidači bili stabilni.

U to vrijeme, sve su to pripisivali “filmskoj magiji”. Nitko nije znao da će “magija” postati krvava stvarnost.

Prva smrt: Dominique Dunne

Nekoliko mjeseci nakon izlaska filma, u noći 30. listopada 1982., glumica Dominique Dunne – koja je tumačila najstariju kćer, Danu Freeling – zadavljena je ispred vlastite kuće.
Ubio ju je njezin bivši dečko, kuhar John Sweeney, nakon što ga je pokušala ostaviti.

Kad je policija stigla, Dominique je još disala, ali više nikada nije došla svijesti. Umrla je pet dana kasnije u bolnici, u 22. godini života.
Ubojica je osuđen na samo šest godina zatvora, a odslužio manje od četiri.

U to vrijeme, mediji su slučaj prikazivali kao “tragičnu slučajnost”.
No među članovima ekipe, priča se počela širiti – prva žrtva prokletstva.
I bila je to tek početak.

Druga tragedija: Heather O’Rourke — djevojčica koja nije stigla odrasti

Heather O’Rourke imala je samo šest godina kad ju je Spielberg odabrao za ulogu Carol Anne.
Bila je dijete s anđeoskim licem i sablasnim smirenjem.
Njezina rečenica “They’re here” postala je zaštitni znak cijelog serijala.

Snimila je sva tri filma – “Poltergeist” (1982.), “Poltergeist II: The Other Side” (1986.) i “Poltergeist III” (1988.).
Ali nije dočekala premijeru trećeg.

U veljači 1988., Heather je iznenada preminula od srčanog zastoja uzrokovanog pogrešno dijagnosticiranom bolešću crijeva.
Imala je samo 12 godina.
Dan prije smrti, završila je posljednje rečenice svog dijaloga.

Producenti su bili slomljeni. Njezin lik, koji je trebao predstavljati svjetlo u mraku, sada je postao simbol nečeg drugog – djeteta koje je, kao i u filmu, “otišlo na drugu stranu”.

Na sprovodu su kolege nosile male bijele ruže. Redatelj je navodno šapnuo:

“Carol Anne je otišla kući.”

Treća žrtva: Julian Beck i “smiješeći propovjednik”

U drugom nastavku, “Poltergeist II: The Other Side”, pojavio se jezivi lik propovjednika Henryja Kanea, kojeg je tumačio glumac Julian Beck.
Njegov izgled – izmučeno lice, utonule oči, blijeda koža – bio je toliko sablastan da su mnogi vjerovali kako se radi o teškoj šminki.
Nije bila šminka.

Beck je već tada bolovao od raka želuca, i umro je nedugo nakon završetka snimanja filma, u rujnu 1985.
Njegova smrt dodatno je produbila vjerovanje da “prokletstvo” ne bira ni one koji su samo prolazno u priči.

Četvrta smrt: Will Sampson — čovjek koji je pokušao razbiti prokletstvo

U istom filmu pojavio se i Will Sampson, glumac indijanskog podrijetla, poznat po ulozi u “Letu iznad kukavičjeg gnijezda”.
Na setu “Poltergeista II.” osjećao je – kako je sam rekao – “prisutnost nečeg nečistog”.
Toliko da je jedne noći izveo ritual čišćenja po indijanskom obredu, želeći “osloboditi duhove” sa seta.

Godinu dana kasnije, Sampson je preminuo nakon komplicirane operacije srca i pluća.
Iako je bio bolestan, među ekipom se proširila jeziva šala: “I duhovi su ga odnijeli.”

Kosti koje nisu bile lažne

Možda najjeziviji detalj cijele priče otkriven je godinama kasnije:
U prvoj sceni filma, glumica JoBeth Williams (majka Diane Freeling) snima scenu u kojoj pada u blatnu jamu punu kostura.
Publika je mislila da su to rekviziti.
Nisu bili.

Produkcija je koristila prave ljudske kosti – jer su bile jeftinije od replika.
Nitko od glumaca nije znao.
JoBeth Williams kasnije je izjavila:

“Kad sam to saznala, nisam mogla spavati tjednima. Osjećala sam kao da sam stvarno gazila po grobu.”

Mnogi vjeruju da je upravo to – upotreba stvarnih kostiju – izvor prokletstva koje je pogodilo film.
Ako je istina, filmska ekipa je, svjesno ili ne, ponovila grešku svojih likova: igrala se s mrtvima.

Čudne nesreće, slučajnosti i strah

Osim smrtnih slučajeva, na setovima su se događale brojne neobjašnjive nezgode.
Rekviziti su se ponekad sami pomicali.
U studiju bi nestajala struja točno u 3:15 ujutro — “satu mrtvih”.
Snimači zvuka tvrdili su da čuju šapate kad bi reproducirali trake unatrag.

Glumica Zelda Rubinstein, koja je igrala medij Tanju Barrons, govorila je da se “osjećala promatrano” i da je svake večeri molila prije nego bi ušla u studio.
Kasnije je priznala da je noć prije smrti Heather O’Rourke primila jezivu viziju — fotografija male Heather pojavila se u njezinu stanu, i svjetlo je na trenutak zatitralo.

Prokletstvo trilogije

Sve tri verzije filma – “Poltergeist” (1982.), “Poltergeist II” (1986.) i “Poltergeist III” (1988.) – pratile su smrti i nesreće.
U trećem dijelu, tijekom završnih scena, studio je pogođen eksplozijom rasvjete. Nije bilo žrtava, ali nekoliko ljudi je ozlijeđeno.
Snima se ponovno – Heather umire prije završetka. Film izlazi posthumno.

Publika više nije mogla gledati “Poltergeist” bez osjećaja nelagode.
Činilo se kao da film nosi neku tamu koja izlazi iz svakog kadra.

Teorije: slučajnost, sugestija ili nešto stvarno?

Skeptici tvrde da je riječ o pukom nizu nesretnih slučajeva.
Film je imao veliku glumačku postavu i trogodišnje razmake između nastavaka – statistički, kažu, nije neobično da neki članovi umru.

Ali ljubitelji misterija, parapsiholozi i brojni obožavatelji vjeruju u drugo:

• kletva je potaknuta upotrebom stvarnih kostiju;
• priča o groblju iz filma bila je više od scenarija – da je filmski set možda stvarno bio podignut na zemljištu s poviješću smrti;
• i da su energije pokrenute scenama koje su “glumile” opsjednutost, ali su možda prizvale nešto stvarno.

Neki tvrde da su prokletstva poput ovog autogenerirajuća – kad ljudi povjeruju da su prokleti, počnu se ponašati kao da jesu, a onda se nesreće doista događaju.
No teško je ne osjetiti jezu kad se broj smrti i slučajnosti nagomila baš oko jednog filma.

Kultura i odjek

“Poltergeist” je i dalje među najutjecajnijim hororima svih vremena.
Njegov uspjeh pokrenuo je desetke sličnih filmova, ali nijedan nije nosio toliku dozu stvarne tragedije.
Holivud ga pamti kao film koji je prešao granicu između fikcije i stvarnosti.

Brojni dokumentarci i knjige pokušavali su istražiti prokletstvo, ali nijedan nije donio jasan odgovor.
Čak i Spielberg, koji je inače izbjegavao nadnaravne priče u medijima, jednom je rekao:

“Ne znam što se dogodilo s ‘Poltergeistom’. Samo znam da ga nikada ne bih ponovo snimio.”

Zanimljivo, 2015. godine snimljen je remake filma, ali nije doživio uspjeh.
Publika ga je odbila, kao da je duh originala previše snažan, previše stvaran.

Jeste li znali?

• Scenarij “Poltergeista” inspiriran je stvarnim izvještajem o obitelji iz Seaforda (New York) koja je 1958. tvrdila da su im predmeti letjeli po kući.
• Heather O’Rourke je u stvarnom životu tvrdila da “često vidi svjetla” kad nitko drugi ne gleda.
• Nakon snimanja, set kuće bio je uništen — studio ga nikada nije ponovno koristio.
• Jedan električar, koji je radio na prva dva filma, kasnije je prijavio da ima noćne more i osjećaj da ga “Carol Anne doziva iz televizora”.

---

“Poltergeist” je trebao biti film o duhovima.
Ali postao je film s dušom koja ne odlazi.
Svaka njegova scena, svaka smrt, svaki šapat snimatelja dodali su sloj u priču koja danas nadilazi žanr horora.

Nitko ne zna postoji li prokletstvo.
Možda su to samo slučajnosti, možda su to duhovi koji vole publiku, a možda – samo možda – postoje granice koje ne bismo trebali prelaziti, ni kad glumimo.

U svijetu gdje se stvarnost i fikcija dodiruju, “Poltergeist” ostaje film koji nije završio kad su kamere stale.
Njegova sjena i dalje lebdi nad svakim tko se usudi pogledati ga po drugi put.

“They’re here…”
Možda nikada nisu ni otišli.