“Osjećao sam da ga moram ubiti. Bilo je to kao… glas koji ne mogu ignorirati.”
Kad su istražitelji konačno pronašli Alberta Fisha, pred sobom su imali starca sijede kose i slabog tijela – ali ono što su pronašli u njegovoj duši bilo je monstruozno, mračno i gotovo nezamislivo.

Prošlost: Dijete tame

Albert Fish rođen je 1870. u Washingtonu, D.C., u obitelji razorene psihičkim bolestima. Njegov otac umro je kad je Albert imao pet godina, a majka – nesposobna da se brine o djeci – smješta ga u sirotište. Tamo, kako je sam kasnije priznao, doživljava prve traume i brutalna zlostavljanja, ali s vremenom razvija izopačenu povezanost s boli, iz koje će proizaći sadizam, mazohizam i psihoseksualni poremećaji.

Iz sirotišta nije izašao kao spašeno dijete – izašla je duša koju su razderale šibe, osama i užas, i koja nikada više nije pronašla svoje mjesto među ljudima.

Već kao mladić, Fish pokazuje zabrinjavajuće sklonosti: špijunira dječake dok se kupaju, jede sirovo meso, pa čak i pije vlastitu mokraću. Sve je to bila uvertira za ono što će uslijediti.

Psihološki portret: Zvijer pod maskom slabosti

Albert Fish bio je paradoksalna figura: naizgled bespomoćan starčić, tih, religiozan i neugledan. No iza tog lica krila se duboko poremećena psiha. Dijagnosticiran s paranoidnom shizofrenijom, Fish je patio i od brojnih devijacija, uključujući kanibalizam, pedofiliju, mazohizam, ali i neobične rituale samokažnjavanja – u jednom trenutku, liječnici su iz njegovog tijela izvadili 29 igala koje si je sam zabio u područje zdjelice.

Vjerovao je da ga Bog šalje da očisti grijehe kroz bol i krv, i da je njegovo ponašanje “božanski inspirirano”. Često je prakticirao bičevanje, samobičevanje i čitao Bibliju kao opravdanje za svoje zločine.

Žrtve: Djeca bez glasa

Žrtve Alberta Fisha bili su najtiši, najnezaštićeniji članovi društva – djeca čiji se glas nikada nije čuo, čija su imena izblijedjela i prije nego što su mogla odrasli. Fish ih nije birao slučajno. Tražio je one koji su bili sami, siromašni, zanemareni, čija bi smrt prošla nezapaženo ili bi se mogla pripisati nekom drugom zlu ulica.

Njegove žrtve bili su većinom dječaci u dobi od 4 do 11 godina, no povijest je najviše zapamtila djevojčicu Grace Budd, jer je upravo taj slučaj razotkrio njegovu stvarnu prirodu.

Grace Budd – dijete koje je unijelo svjetlo u najmračnije mjesto

Godine 1928., Albert Fish se pojavio u domu obitelji Budd pod lažnim imenom “Frank Howard”, predstavljajući se kao dobroćudni farmer iz New Yorka. Njegova meta prvotno je bio mladi Edward Budd, kojem je ponudio posao na farmi. No kada je ugledao 10-godišnju Grace Budd, promijenio je plan.

Pod izgovorom da želi povesti Grace na dječji rođendan, roditelji – očajni zbog siromaštva i privučeni idejom sigurnog prihoda – dopuštaju da ode s neznancem. Bila je to posljednji put da su je vidjeli živu.

Šest godina kasnije, majka je dobila ono što je nazvano “najstrašnijim pismom ikad poslanim ubojicinom rukom”. Fish je u pismu, s jezivim književnim stilom, opisao kako je Grace zadavio, raskomadao, skuhao i pojeo. Bez trunke žaljenja. Bez tragova kajanja. Samo hladna, promišljena brutalnost.

U tom pismu Fish je tvrdio da nije silovao Grace jer je “bila nevina” i “anđeoska”. No u stvarnosti je istina bila daleko gnjusnija – njezino tijelo nikada nije u potpunosti pronađeno, a tragovi koji su pronađeni jasno su ukazivali na seksualno motiviran zločin.

Francis McDonnell – dječak s konopom oko vrata

Još jedna žrtva bio je Francis McDonnell, osmogodišnji dječak iz Staten Islanda. 1924. godine, igrao se u šumi u blizini svoje kuće kad je nestao. Njegovo tijelo pronađeno je nekoliko dana kasnije – zadavljeno, sa znakovima borbe i ozljedama oko bokova. Bio je obješen konopcem koji je upleten s vještinom koju je Fish stekao tijekom boravka u sirotištu i kasnije u radu s konopcima.

U ovom slučaju, svjedoci su tvrdili da su vidjeli čudnog starca kako dječaka odvodi šumom. Fish je kasnije priznao ubojstvo i rekao da ga je “nešto” natjeralo da to učini. Bio je to jedan od prvih zločina koji je policiji signalizirao da je u pitanju iskusni predator.

Billy Gaffney – nestao bez traga, osim šešira

U veljači 1927., četverogodišnji Billy Gaffney igrao se ispred svoje zgrade u Brooklynu s još jednim dječakom. Kada se majka vratila, zatekla je samo jednog dječaka, koji je rekao:

“Odveo ga je Boogey Man.”

Billy nikada nije pronađen. Kasnije, u priznanjima, Fish je detaljno opisao kako je ubio i pojeo dječaka. U jednoj od najgroznijih izjava koje je dao, naveo je koje dijelove tijela je kuhao, koje je pekao, a koje je bacio. Rekao je da je meso „dječje stražnjice najmekše i najslađe“.

Jedino što je ikada pronađeno bio je njegov šešir, koji je plutao na rijeci.

Fish je tvrdio da je počinio najmanje 100 zločina – no pravosudni sustav mu je dokazao samo tri. Policija, zbog nedostatka forenzičkih alata tog vremena i straha obitelji da prijavljuju nestanke, nije mogla povezati sve slučajeve.

Zajednički nazivnik svih žrtava bio je isti: nezaštićeni, siromašni, djeca koja su nestajala i o kojima nitko nije imao snage pričati. Oni nisu bili samo djeca – bili su zaboravljeni. A Albert Fish je znao to iskoristiti.

Istraga i suđenje: Lov na čovjeka iz noćne more

Policija je nakon godine bezuspješnog traganja konačno ušla u trag pošiljatelju pisma. Fish je uhićen 1934. godine, a tijekom ispitivanja hladnokrvno je priznao svoja zlodjela, bez imalo kajanja.

Tijekom suđenja u New Yorku, porota je čula najgore detalje koje ljudska mašta može podnijeti. Njegovi odvjetnici pokušali su dokazati neuračunljivost, ali porota – iako uvjerena da je mentalno bolestan – odlučila je da mora odgovarati za zločine.

Presuđen je na smrtnu kaznu, a 1936. godine, u dobi od 65 godina, Fish je pogubljen na električnoj stolici.

Kada ljudsko biće postane noćna mora

Albert Fish ostaje jedna od najmračnijih figura u povijesti kriminala. Njegov slučaj nije samo pitanje zločina, već i društvenog propusta – neprepoznate psihičke bolesti, zlostavljanja u djetinjstvu, i sustava koji nije znao što učiniti s čovjekom koji je bio i monstrum i bolesnik.

Fish nije ubijao iz osvete, ljubomore ili pohlepe. On je ubijao jer je u tome pronalazio duhovno oslobođenje – a to ga čini posebno zastrašujućim.

Danas, slučaj Alberta Fisha koristi se u brojnim edukacijama iz forenzičke psihijatrije, kriminalistike i profiliranja ubojica – jer nitko ne zaboravlja čovjeka koji je sjedio s Biblijom u krilu, dok je pisao kako je pojeo dijete.