U središtu maglovite Ugarske, u doba kada su dvorci bili hladni i vlažni, a vladari često krvoločniji od svojih vojski, postojala je žena čije je ime izazivalo jezu još za njezina života. Elizabeth Báthory, plemkinja iz jedne od najmoćnijih mađarskih obitelji, upisana je u povijest kao najokrutnija serijska ubojica svih vremena. Njezina priča je poput bajke koja se izokrenula, pretvorivši se u krvavu legendu čija stvarnost i dalje zbunjuje povjesničare i uznemiruje maštu. Bila je grofica, žena od ugleda, obrazovana i pismena – i istodobno krvnica, sadistica i mit u ljudskom obliku.

Plemićka krv i rana izopačenost

Elizabeth je rođena 1560. godine u Nyírbátoru, u Transilvaniji, u jednoj od najuglednijih plemićkih obitelji tadašnjeg Kraljevstva Ugarske. Obitelj Báthory bila je utjecajna, a Elizabethin rođak bio je ni manje ni više nego istaknuti vojni vođa – István Báthory, kralj Poljske. No iza blještavih titula krila se obitelj zahvaćena nasiljem, incestima i ludilom.

Već u djetinjstvu Elizabeth je svjedočila nasilju nad slugama i kmetovima, što je prema nekim kronikama ostavilo neizbrisiv trag na njezinoj psihi. U dobi od deset godina navodno je gledala kako jednog čovjeka za kaznu šiju u tijelo mrtvog konja.

Udala se s 15 godina za grofa Ferenca Nádasdyja, poznatog kao “Crni vitez” zbog svoje nemilosrdne okrutnosti prema Osmanlijama. Brak nije donio sreću, već je postao podloga za njezino zlo: njezin suprug je, dok je bio živ, navodno sudjelovao u nekim od njezinih prvih mučenja, pa čak joj i slao „alat“ – instrumente za bol.

Dvorac Čachtice: laboratorij boli

Nakon smrti Ferenca 1604. godine, Elizabeth se povlači u svoj dvorac Čachtice, smješten duboko u brdima današnje Slovačke. Ono što se tada počinje događati, više nalikuje na mračnu legendu nego na povijesnu stvarnost. Dvorac se, prema svjedočenjima, pretvorio u komoru smrti.

Zidovi su upijali krikove. Podrumi su navodno pretvoreni u improvizirane tamnice. Tu su djevojke zatvarane, gole, gladne, okovane i prepuštene hiru žene koju su drugi nazivali gospodaricom tame.

Prema nekim službenim procjenama, Elizabeth je odgovorna za smrt između 80 i 650 djevojaka, premda se najčešće spominje broj od 300–400. Žrtve su uglavnom bile siromašne seljačke djevojke koje su dolazile služiti u dvorac – tražeći bolji život, a nalazile smrt.

Metode: instrumenti boli i krvavi rituali

Način na koji su žrtve mučene izaziva gađenje i danas. Elizabeth nije samo ubijala – ona je uživala u patnji. Koristila je željezne igle, noževe, škare. Žrtvama bi trgala nokte, rezala usne, spaljivala genitalije svijećama. Posebno je voljela gledati krv kako curi, navodno se seksualno uzbuđujući na prizor rana.

Jedna od najjezivijih tvrdnji je ta da se Elizabeth kupala u krvi djevica, vjerujući da će tako zadržati mladost i ljepotu. Slabokrvne, napaćene djevojke bile su ubijane samo zato što je grofica željela “osvježiti ten”. Iako povjesničari i danas raspravljaju o tome je li ta legenda doslovna, činjenica je da su mnogi svjedoci tvrdili da je Elizabeth krv žrtava skupljala i koristila na koži.

U nekim slučajevima, djevojke su bile izgladnjivane danima, zatim bi ih prisiljavala da jedu komade vlastite kože. Jedna je sluškinja navodno zakucana za zid, druga izložena ledu dok se njezino tijelo nije zaledilo. Najgore metode bile su rezervirane za djevojke koje su pružale otpor.

Žrtve: bezimene i zaboravljene

Većina žrtava bile su djevojke između 10 i 20 godina, uglavnom kćeri seljaka, pastira, siromašnih trgovaca. Dvorac je mamio obećanjima o poslu, smještaju i zaštiti, ali onoga trenutka kada bi zakoračile iza zidina, više nikada nisu viđene žive.

S vremenom je Elizabeth, ohrabrena vlastitom nekažnjivošću, počela ciljati i plemićke djevojke – što je bila fatalna pogreška. Kad su počele nestajati kćeri nižeg plemstva, glasine su se proširile dvorovima. Iako je crkva šutjela, strah je rastao. Lokalne zajednice počele su postavljati pitanja.

Posebno je jezivo što su u nekim slučajevima služavke prisiljavane sudjelovati u mučenjima, kako bi dokazale lojalnost grofici. One koje su pokazale sažaljenje, ubrzo su same postajale žrtve.

Uhićenje i suđenje: pad krvave grofice

Godine 1610., kralj Matija II. odlučuje poslati grofa Györgya Thurzóa da istraži glasine. Kada je Thurzó upao u dvorac Čachtice, prizor je bio groteskan – u podrumima su pronađena osakaćena tijela, mlade djevojke na rubu smrti i krv još topla na zidovima.

Elizabeth je odmah uhvaćena, no kao pripadnica visokog plemstva nikada nije službeno suđena. Umjesto toga, zatvorena je u jednu prostoriju dvorca – zazidana, sa samo jednim malim otvorom za zrak i hranu.

Njezine pomoćnice – Ilona Jó, Dorottya Szentes i Katarina Benická – bile su suđene i pogubljene. Jednima su ruke otkinute prije spaljivanja, drugima su rebra razlomljena u javnoj egzekuciji.

Elizabeth je umrla četiri godine kasnije, 1614. godine, u svojoj ćeliji. Prije smrti zapisano je da je rekla: “Što sam ja učinila?”.

Psihološki profil: sadizam u tišini

Psihološki gledano, Elizabeth Báthory posjedovala je sve osobine klasičnog sadističkog narcisa. Inteligentna, obrazovana, elokventna – ali emocionalno prazna. Potreba za kontrolom, moći i fizičkim kažnjavanjem slabijih manifestirala se u najgorim oblicima.

Postoje teorije da je patila od epilepsije, ali i od rane traume vezane uz svjedočenje nasilju u djetinjstvu. Neki smatraju da je bolovala od psihopatije, dok drugi ukazuju na mogućnost duševne bolesti izazvane genetskom degeneracijom zbog plemićkog incesta.

Ono što najviše uznemiruje je činjenica da nije djelovala impulzivno – njezini su zločini bili sustavni, organizirani, hladno provedeni. Ubijala je s namjerom, u tišini, daleko od očiju svijeta.

Legenda i stvarnost: gdje prestaje povijest, a počinje mit?

Legenda o tome da se kupala u krvi dovela je do toga da je Elizabeth Báthory često nazivaju prvom ženom vampirom u povijesti. Njezina priča inspirirala je brojne mitove, romane, pa čak i likove poput Carmille i ženskih varijacija Drakule.

Pojedini povjesničari danas pokušavaju revidirati njezin slučaj, tvrdeći da je možda bila žrtva političkog progona – moćna udovica bez muškog nasljednika, koja je postala prijetnja kraljevoj vlasti. No količina svjedočanstava, dokumentiranih izjava i fizičkih dokaza teško može biti potpuno odbačena.

Elizabeth Báthory ostaje jedno od najzagonetnijih i najstrašnijih imena u europskoj povijesti. Bila je obrazovana žena u muškom svijetu, aristokratkinja u raspadnutom sustavu moći, ali iznad svega – utjelovljenje zla koje nije dolazilo iz divljine, nego iz dvorca, iz mramornih hodnika i svilom presvučenih soba.

Njezina priča nas uči da zlo ne mora biti sirovo, prljavo ni primitivno – može biti profinjeno, nasmiješeno, pa čak i u parfemu okupano. Elizabeth Báthory je to dokazala.

I zato se, i više od 400 godina nakon njezine smrti, njezino ime šaptom izgovara među kamenim zidinama – kao upozorenje da ponekad, najstrašnija čudovišta dolaze od onih koji nose titulu “plemenitosti”.