U hladnim zakutcima Teksasa, između radničkih kuća i skromnih susjedstava Houstona, odvijala se jedna od najstravičnijih serija ubojstava u američkoj povijesti. Dean Corll, čovjek kojeg su djeca zvala “Candyman”, bio je mnogo više od ljubaznog susjeda. Bio je ubojica, silovatelj i mučitelj koji je koristio povjerenje i prijateljstvo kako bi stvorio lanac smrti. Ovo je priča o njemu, njegovim pomagačima i 29 izgubljenih dječaka.

Uvod: Slatkiši, osmijeh i smrt

Na prvi pogled, Dean Corll bio je neupadljiv. Radio je u obiteljskoj tvornici slatkiša, dijelio bombone djeci iz susjedstva i uvijek bio srdačan prema lokalnim roditeljima. Zvali su ga “Candyman”. No iza tog nadimka krilo se čudovište. Od 1970. do 1973., u suradnji s dvojicom tinejdžera, Corll je sustavno mamio, mučio, silovao i ubijao dječake i mladiće u dobi od 13 do 20 godina. Koristio je njihovo povjerenje, ranjivost i želju za pustolovinom da bi ih pretvorio u svoje osobne igračke.

Lovac s anđeoskim licem: Tko je bio Dean Corll?

Rođen 1939. u Indiani, Dean Corll odrastao je u strogoj i disfunkcionalnoj obitelji. Tijekom djetinjstva bolovao je od reumatske groznice, što ga je učinilo osjetljivim i povučenim. Bio je iznimno poslušan majci, a kada su se njegovi roditelji rastali, preselio se s njom u Houston. Tamo je osnovala malu tvornicu slatkiša “Pecan Prince” u kojoj je Dean radio kao električar. Njegovo ponašanje bilo je besprijekorno izvana, no u pozadini se razvijala duboko poremećena psihička slika.

Tijekom godina, Corll je razvio pedofilske sklonosti koje su se s vremenom pretvorile u sadistične fantazije. Kada je zatvorio tvornicu, preselio se u vlastitu kuću u kojoj će započeti svoju karijeru serijskog ubojice.

Pomagači tame: David Brooks i Elmer Wayne Henley

Ključni dio Corllovog monstruoznog “sustava” bila su dvojica mladića koje je psihološki i materijalno vezao za sebe — i koje je iskoristio kao oruđe za pronalaženje svojih žrtava.

David Owen Brooks imao je samo 12 godina kada je prvi put upoznao Deana Corlla. Bio je sramežljiv, često usamljen i dolazio je iz razorenog kućanstva. Corll ga je polako uvlačio u svoju orbitu, isprva mu nudeći novac, poklone i pažnju. Kada je Brooks navršio 15 godina, već je bio duboko indoktriniran — i svjestan mračne stvarnosti. U zamjenu za novac i motocikl, pristao je pomagati Corllu tako da mu dovodi dječake koje bi ovaj potom silovao i ubijao.

Elmer Wayne Henley Jr. bio je 14-godišnjak kada je upoznao Corlla. U početku je vjerovao da se radi o mreži koja “prodaje dječake bogatim klijentima” — nešto što je samo po sebi strašno. No kada je shvatio istinu, nije pobjegao. Naprotiv, postao je jedan od najaktivnijih sudionika u zločinima. Bio je karizmatičan, uvjerljiv i znao kako zadobiti povjerenje drugih tinejdžera. Postao je ključna karika u lancu zla: mamio je žrtve, sudjelovao u njihovu vezivanju i podčinjavao ih. Trojac je dječake najčešće namamljivao obećanjima o tulumima, drogama ili jednostavnim vožnjama koje su završavale smrću.

Obojica su u konačnici tvrdili da su bili žrtve manipulacije, no njihova aktivna uloga i ravnodušnost prema sudbini žrtava ostaju duboko uznemirujući aspekt ove priče.

Komora smrti

Dean Corll je u svojoj kući stvorio pakleni podrum, pravu mučionicu. Koristio je drvene daske s lisicama, razna oružja, poluge, pa čak i elektrošokove. Silovanja su trajala satima, ponekad i danima. Zatim bi dječaci bili ugušeni, izbodeni ili zadavljeni.

Tijela su pokapana pod njegovom kućom, u brojnim jamama uz jezero Sam Rayburn i na raznim lokacijama oko Houstona. U trenutku otkrića, identificirano je 29 tijela, no vjeruje se da je stvarni broj veći.

Krvava kulminacija: Posljednja žrtva i pad monstruma

U kolovozu 1973., Corll je namamio Elmera i još dvoje mladih u svoju kuću na još jedan “tulum”. No kada je Elmer shvatio da je jedna od žrtava djevojka koju je poznavao, usprotivio se Corllu. Nastala je svađa. Corll ga je napao i rekao da će ga ubiti. Elmer je uzeo pištolj i u trenutku panike – pucao. Corll je pao mrtav.

Elmer je potom nazvao policiju i priznao sve. Policajci su bili u šoku. Ono što su otkrili u Corllovoj kući i na temelju njegovih priznanja – nadmašilo je sve dotadašnje horore Teksasa.

Žrtve: Imena koja ne smiju biti zaboravljena

Svaka od Corllovih žrtava bila je stvarna osoba, s obitelji, snovima i budućnošću koja im je nasilno oduzeta. Mnogi su bili dječaci iz siromašnijih četvrti Houstona, često u bijegu od doma ili u potrazi za avanturom. Neki su poznati Henleyju i Brooksu — prijatelji, znanci, čak i školski kolege.

Među identificiranim žrtvama nalazili su se: Charles Cobble (17), Marty Jones (18), Billy Ray Lawrence (15), David Hilligiest (13), i mnogi drugi. Tijela su pronađena u različitim fazama raspadanja, a nekoliko žrtava nikada nije identificirano. S obzirom na način na koji su tretirani, jasno je da su za Corlla bili samo sredstva za ostvarenje njegove sadističke potrebe.

Roditelji mnogih nestalih dječaka godinama su tražili odgovore, nailazeći na šutnju i ignoriranje policije. Tek kada je Corll ubijen, počela se razotkrivati prava razmjera užasa. Danas, ta imena ostaju simboli izgubljene nevinosti i brutalnosti jednog od najgorih zločinaca u američkoj povijesti.

Psihološki profil: Izvana krotak, iznutra predator

Dean Corll bio je savršen primjer skrivene psihopatije. Njegova sposobnost manipulacije, hladnokrvnost i potpuni izostanak empatije čine ga jednim od najopasnijih serijskih ubojica. Nije pokazivao kajanje, nije imao napade bijesa. Umjesto toga, radio je metodično, gotovo tehničarski, kao da obavlja rutinski posao.

Mnogi psiholozi smatraju da je njegova osobna potisnuta seksualnost, rigidno odgojno okruženje i rana izolacija bili temelj za razvoj monstruozne ličnosti.

Masakr koji je počinio Dean Corll i njegovi pomagači ostavio je dubok trag u Teksasu. Obitelji žrtava do danas traže pravdu i odgovore. Houston je promijenio svoju percepciju sigurnosti zauvijek. Nakon ovog slučaja, javnost je postala svjesnija koliko zlo može biti skriveno iza najmirnijeg lica.

Zahvaljujući Henleyjevoj ispovijesti, barem su neki roditelji dočekali zatvaranje te crne stranice. No rana koju je ostavio “Candy Man” ostaje – kao podsjetnik na tamu koja se može kriti iza osmijeha.