U tišini ruralnog Wisconsina, daleko od velikih gradova i vreve, stajala je stara, oronula farma. Mještani su je znali, prolazili kraj nje i rijetko zastajali. Nisu mogli ni zamisliti da se iza tih zatvorenih vrata odvija horor koji će šokirati Ameriku i postati temelj najpoznatijih horor priča ikad ispričanih.
U toj kući živio je Edward Theodore Gein – miran, povučen i neprimjetan čovjek – sve dok jednog hladnog studenog dana 1957. policija nije otkrila istinu. Ono što su našli unutra bilo je gore od svake legende, svake priče i svakog filma: ljudske kože pretvorene u odjeću, lubanje izrezbarene u zdjele, tijela obješena poput lovine. Bio je to susret s pravim licem užasa.

Djetinjstvo i otrovni utjecaj majke

Edward Theodore Gein rođen je 27. kolovoza 1906. godine, kao mlađi od dvojice sinova Georgea i Auguste Gein. Njegov otac bio je alkoholičar bez stalnog posla, dok je majka Augusta bila ekstremno religiozna i opsjednuta idejom o moralnoj pokvarenosti svijeta.

Ona je djecu odgajala u gotovo potpunoj izolaciji, tjerajući ih da vjeruju kako je svijet izvan njihova doma zaražen grijehom i zlom. Augusta je osobito prezirala žene, smatrajući ih “oružjem Sotone” koje zavodi muškarce u grijeh. U tom okrutnom i represivnom okruženju, Ed je razvio duboku emocionalnu ovisnost o majci, koja će kasnije postati središte njegove patologije.

Njihov dom bio je gotovo hermetički zatvoren od vanjskog svijeta — nije bilo prijatelja, zabave niti društvenog života. Jedini izleti bili su u školu, gdje je Ed bio tih i povučen, ali iznenađujuće dobar učenik, naročito u predmetima poput čitanja i biologije. Ipak, često je bio meta zadirkivanja zbog svoje čudne naravi i neuobičajenih izraza lica.

Smrt majke i početak mračnog puta

Godine 1940. umro mu je otac, a ubrzo zatim i stariji brat Henry, pod sumnjivim okolnostima. Tijekom zajedničkog rada na farmi, izbio je požar, a kad su ga vatrogasci ugasili, Henry je pronađen mrtav, s modricama na glavi. Iako nikada nije službeno optužen, mnogi vjeruju da je Ed možda imao veze s njegovom smrću.

Konačni udarac došao je 1945. godine, kada je umrla Augusta. Ed je ostao sam, potpuno izgubljen. Kuća je postala njegov zatvor i laboratorij. Zaključao je sobe koje je majka koristila, čuvajući ih netaknute poput svetišta, dok je ostatak doma postajao sve prljaviji i zapušteniji.

Izoliran i bez ikoga tko bi ga nadzirao, Ed je započeo s aktivnostima koje će ga odvesti u srce najmračnijih kriminalnih zapisa Amerike.

Grobna pljačka i bolesna “umjetnost”

Gein je razvio naviku noćnog obilaska groblja. Naoružan lopatom i uz jezivu metodičnost, iskopavao je svježe pokopana tijela žena koje su ga podsjećale na njegovu majku. Leševe bi odnosio kući, gdje ih je komadao i skidao kožu.

U svojoj bolesnoj kreativnosti, od ljudskih ostataka izrađivao je “predmete za kućanstvo”:

• Abajure i zdjele od lubanja
• Prsluke i maske od ljudske kože
• Pojas od ženskih bradavica
• Rukavice od ljudske kože
• Lice žene, preparirano poput groteskne maske

Ed nije bio samo pasivni nekrofil — njegovi postupci pokazivali su elemente ritualnog ponašanja i pokušaje “postajanja” svojom majkom, doslovno se odijevajući u kožu mrtvih žena.

Ubojstva koja su ga razotkrila

Iako je Gein bio povezan s mnogim nestancima, službeno mu se pripisuju dva potvrđena ubojstva.

Mary Hogan

• Datum nestanka: 8. prosinca 1954.
• Dob: 51 godina
• Mary Hogan bila je vlasnica lokalne gostionice. Tog dana nestala je bez traga. Kasnije će policija pronaći njezinu lubanju u Geinovoj kući.
• Mještani su godinama polušaljivo komentirali kako je “otišla kod Eda”, ne sluteći koliko su bili blizu istini.

Bernice Worden

• Datum nestanka: 16. studenog 1957.
• Dob: 58 godina
• Bernice je radila u trgovini hardvera, a nestanak je prijavio njezin sin, šerif lokalne policije. Na blagajni je pronađen račun na Edovo ime.
• Policija je, stigavši na njegovu farmu, otkrila Berniceino tijelo obješeno naglavce u šupi, rasporeno poput divljači.

Najšokantniji predmeti pronađeni u kući Eda Geina

Policajci koji su tog studenog 1957. kročili u Geinov dom, opisivali su prizore koje nikada nisu mogli zaboraviti. Kuća je bila mračna, smrdjela je na trulež, a gotovo svaki predmet imao je jezivu priču:

• Ljudske lubanje korištene kao zdjele
• Kožni prsluk sačuvan od trupa žene
• Maska od ljudskog lica s kosom
• Pojas načinjen od ženskih bradavica
• Kostur ženskih nogu pričvršćen na stolac
• Kutije s nosovima
• Rukavice od ljudske kože
• Posteljina ukrašena ljudskom kožom

Ovi predmeti nisu bili samo dokaz zločina, nego i prozor u poremećeni um čovjeka koji nije vidio granicu između mrtvih i živih.

Uhićenje i psihološki profil

Ed Gein uhićen je istog dana kada je pronađeno tijelo Bernice Worden. Tijekom ispitivanja, mirno je priznavao zločine, gotovo bez emocija, govoreći o njima kao o običnim poslovima na farmi.

Forenzički psihijatri zaključili su da pati od teške shizofrenije, psihotičnih epizoda i deluzija povezanih s majkom. Vjerovao je da može “oživjeti” njezinu prisutnost stvaranjem ženskog “odijela” od ljudske kože, kako bi mogao postati ona.

Suđenje i presuda

Suđenje je započelo 1968. godine, ali je proglašen nesposobnim za praćenje procesa zbog mentalnog stanja. Poslan je u Central State Hospital for the Criminally Insane. Tek iste godine održano je formalno suđenje, na kojem je proglašen krivim za ubojstvo Bernice Worden, ali neodgovornim zbog ludila.

Umro je 26. srpnja 1984. godine od raka pluća, mirno, u bolničkom krevetu — daleko od noćne more koju je stvorio.

Kulturološki utjecaj i naslijeđe užasa

Priča o Edu Geinu daleko je nadmašila granice policijskih izvještaja i sudskih spisa. Njegova djela nisu bila samo zločini – bila su groteskne vizije koje su prešle u područje mitologije modernog horora. Kombinacija ruralne izolacije, mentalne bolesti i bolesne opsesije majkom stvorila je lik toliko jeziv da je postao predložak za čitavu generaciju filmskih zlikovaca.

Njegov slučaj snažno je odjeknuo u medijima 50-ih i 60-ih godina. Novinski naslovi natjecali su se u opisivanju užasa pronađenih u njegovoj kući: “Kuća strave”, “Farma smrti” i “Grobar iz Wisconsina” bili su samo neki od naslova koji su privlačili čitatelje. Javnost je bila šokirana idejom da netko tako tih, gotovo nevidljiv, može skrivati takve tajne.

Filmski svijet brzo je prepoznao potencijal te priče.

• Norman Bates u Psycho (1960.) preuzeo je Geinovu nezdravu povezanost s majkom, opsjednutost njezinom slikom i potpunu psihološku podložnost.
• Leatherface iz The Texas Chainsaw Massacre (1974.) dobio je od Geina ideju nošenja maski od ljudske kože i čuvanja grotesknog inventara od tijelâ svojih žrtava.
• Buffalo Bill u The Silence of the Lambs (1991.) inspiriran je Geinovim “odijelom” od kože koje je izrađivao kako bi se “pretvorio” u ženu – u njegovom slučaju, u vlastitu majku.

No, Geinov utjecaj nije se zaustavio na velikim ekranima. Njegova priča postala je temelj za knjige, kazališne predstave, pa čak i glazbu – mnogi metal i punk bendovi spominju ga u pjesmama ili koriste njegove motive na omotima albuma. Dokumentarci, podcasti i true crime serije desetljećima ponovno oživljavaju njegovu priču, uvijek otkrivajući nove kutove i interpretacije.

Gein je utjecao i na način na koji društvo gleda na serijske ubojice. Iako je ubio samo dvije potvrđene žrtve, njegova “umjetnost” od mrtvih tijela stvorila je arhetip ubojice-opsesivca čije zlo nije u broju žrtava, nego u načinu na koji briše granicu između smrti i života. Postao je simbol nečega daleko dubljeg – straha od onoga što se može kriti iza zatvorenih vrata naizgled obične kuće.

Danas, više od pola stoljeća kasnije, Geinova priča i dalje plijeni pažnju, ali i izaziva etičke rasprave: gdje završava dokumentiranje istine, a počinje komercijalizacija užasa? Koliko daleko smijemo ići u pretvaranju stvarne patnje u zabavu? Upravo te dileme čine njegov “naslijeđeni užas” toliko prisutnim u našoj kulturi – jer on nije samo figura prošlosti, nego i ogledalo naše fascinacije najmračnijim dijelovima ljudske prirode.

Ed Gein nije bio tipičan serijski ubojica. Njegova stravična djela bila su manifestacija dubokih psihičkih poremećaja i bolesne emocionalne veze s majkom.
Kombinacija izolacije, mentalne bolesti i izopačene mašte stvorila je priču koja i desetljećima kasnije izaziva jezu — i koja zauvijek ostaje uklesana u povijest američkog kriminala.