U lipnju 1783. godine, na jugoistočnom Islandu, u unutrašnjosti zapadno od ledenjaka Vatnajökull, Zemlja se doslovno otvorila. Duž pukotinskog vulkanskog sustava Laki, niza rasjeda dugih više od dvadeset pet kilometara, mjesecima su istjecali lava i otrovni plinovi koji će se proširiti daleko izvan granica otoka. Ono što je započelo kao geološki događaj na rubu Europe, ubrzo se pretvorilo u jednu od najsmrtonosnijih prirodnih katastrofa modernog doba.

Erupcija nije razorila kontinent vatrom, nego zrakom. Nevidljivi sloj sumpornih plinova zamutio je sunce, uništio usjeve i polako trovao stanovništvo, dok su ljudi govorili o „čudnom vremenu“, nesvjesni stvarnog uzroka. Smrt je dolazila sporo, kroz glad i bolesti, ostavljajući Island na rubu kolapsa i Europu suočenu s jednom od najtežih prehrambenih kriza 18 stoljeća.

Otvaranje zemlje

Vulkanski sustav Laki, poznat i kao Lakagígar, nije klasičan vulkan s jednim kraterom. Riječ je o pukotinskom sustavu dugom više od 25 kilometara. Dana 8. lipnja 1783. ta se pukotina aktivirala. U narednih osam mjeseci iz zemlje je iscurilo više od petnaest kubičnih kilometara lave. To je jedna od najvećih izljevnih erupcija u zabilježenoj povijesti čovječanstva.

No lava nije bila glavni ubojica.

Iz pukotina su u atmosferu ispuštene goleme količine sumpornog dioksida, fluorida i drugih otrovnih plinova. Oblak nije ostao iznad Islanda. Vjetrovi su ga ponijeli prema Europi. Ubrzo se iznad kontinenta pojavio neobičan fenomen koji su suvremenici nazvali „suha magla“.

Sunce je postalo mutno. Nebo mliječno. Zrak težak i oštar. Ljudi su kašljali, oči su pekle, a metal je korodirao na otvorenom.

Nitko još nije znao da udiše otrov.

Island: kolaps jednog društva

Za Island, posljedice su bile trenutne i brutalne. Fluoridi i sumporni spojevi taložili su se po travi, vodi i pašnjacima, ulazeći u prehrambeni lanac bez ikakve mogućnosti kontrole. Stoka je počela umirati u mukama: krave su gubile zube i prestajale jesti, ovce su krvarile iz usta i probavnog sustava, a konji su padali po poljima, iscrpljeni i otrovani. Smrt životinja nije bila nagla, nego spora i bolna, ostavljajući za sobom prizore koji su suvremenike ispunjavali strahom i nemoći. U roku od nekoliko mjeseci uništeno je više od polovice stočnog fonda otoka, čime je pogođen sam temelj islandske svakodnevice.

Bez stoke, islandsko društvo – tada gotovo u potpunosti ovisno o stočarstvu – počelo se raspadati. Hrana, odjeća, alati i gorivo bili su vezani uz životinje koje su nestajale pred očima njihovih vlasnika. Zajednice su se raspadale kako su zalihe presušivale, a preživljavanje se svodilo na improvizaciju i očajničke pokušaje održavanja života.

Glad je došla brzo i bez milosti. Ljudi su jeli kožu, kuhali kosti, skupljali mahovinu i kopali po smrznutoj zemlji u potrazi za jestivim korijenjem. Povijesni zapisi govore o masovnim sprovodima, o selima koja su ostajala bez stanovnika i o cijelim obiteljima koje su nestajale bez svjedoka. Procjenjuje se da je umrla gotovo četvrtina stanovništva Islanda, ne u jednoj katastrofalnoj noći, nego u mjesecima iscrpljenosti, bolesti i tihe smrti.

Za njih, Laki nije bio prirodna katastrofa. Bio je kraj svijeta.

Otrovan zrak nad Europom

U Europi je tragedija imala drugačiji oblik. Nije došla u plamenu, nego u zraku. „Suha magla“ zadržala se mjesecima, ležeći nad gradovima i selima poput nevidljivog pokrova. Poljoprivrednici su primjećivali da usjevi venu bez očitog razloga: stabljike su slabjele, klasovi ostajali prazni, a listovi su žutili i opadali prerano. Kiša je padala redovito, ali tlo je ostajalo neplodno, kao da je iscrpljeno nečim što se nije moglo vidjeti ni objasniti. Žetve su propadale tiho, polje po polje, sezona po sezona.

U Engleskoj su kroničari zapisivali da je ljeto bilo neuobičajeno vruće, ali sunce nikada nije bilo jasno, već zamućeno, blijedo i teško. U Francuskoj su liječnici bilježili nagli porast respiratornih bolesti, iritacija očiju i grla, kao i iznenadne smrtne slučajeve među djecom i starijima, često bez prethodnih simptoma koji bi upućivali na poznate bolesti tog vremena. Smrtnost je rasla, ali uzrok je ostajao nepoznat.

U tadašnjem svijetu nije postojalo razumijevanje atmosferske kemije niti svijest o globalnim posljedicama vulkanskih erupcija. Nitko nije mogao povezati udaljeni islandski vulkan s bolestima u gradovima udaljenima tisućama kilometara, niti s propadanjem usjeva koje je zahvaćalo cijele regije. Uzrok je ostao skriven, a posljedice su se gomilale.

Ljudi su umirali, a nisu znali zašto.

Glad koja ne dolazi s bukom

Zima koja je uslijedila bila je jedna od najhladnijih u 18 stoljeću. Kombinacija loših žetvi, uništenih zaliha i klimatskih anomalija dovela je do gladi diljem Europe. Najteže su pogođeni Francuska, Njemačka i dijelovi Britanskih otoka.

U Francuskoj je cijena kruha eksplodirala. Siromašni su umirali prvi. Djeca su ostavljana pred crkvama. U ruralnim područjima zabilježeni su slučajevi kanibalizma, o kojima se šutjelo, ali su ostali u lokalnim zapisima.

Glad iz 1783. i 1784. nije bila spektakularna. Nije imala jednu sliku, jednu žrtvu, jedno mjesto. Bila je spora, razvučena, tiha. Upravo zato je bila smrtonosna.

Povjesničari danas procjenjuju da je u Europi, izravno i neizravno, umrlo više od dvjesto tisuća ljudi zbog posljedica erupcije Laki.

Znanstveni tragovi koje nitko nije čuo

Jedan od rijetkih ljudi koji je pokušao razumjeti što se događa bio je Benjamin Franklin. Boraveći u Europi, Franklin je zapisao neobične klimatske pojave, zamagljeno sunce i hladne zime. Iako nije znao za Laki, naslutio je da uzrok leži u nečemu što mijenja atmosferu na globalnoj razini.

Bila je to iznimna intuicija za vrijeme u kojem se živjelo.

No spoznaja nije mogla zaustaviti glad.

Društvene posljedice koje su se gomilale

Glad ne ubija samo tijelo. Ona razgrađuje društvo iznutra. U godinama nakon erupcije Laki, Europa je postajala sve nestabilnija: siromaštvo se produbljivalo, zalihe hrane su se smanjivale, a povjerenje u vlasti polako je nestajalo jer objašnjenja nisu dolazila, a pomoć je bila nedostatna ili nepostojeća. Kriza nije imala jedno lice ni jedno središte, ali je zahvaćala sve slojeve društva, od ruralnih zajednica do urbanih siromašnih četvrti.

Danas neki povjesničari povezuju dugoročne posljedice klimatske i prehrambene krize osamdesetih godina osamnaestog stoljeća s rastućim društvenim napetostima koje su nekoliko godina kasnije kulminirale Francuskom revolucijom. Laki nije bio njezin uzrok, ali je bio jedan od tihih pritisaka koji su potkopavali ionako krhak sustav, slabili otpornost društva i povećavali jaz između stanovništva i vlasti.

Katastrofe rijetko djeluju same. One se talože, preklapaju i ostavljaju posljedice koje postaju vidljive tek kada je već prekasno.

Katastrofa bez krivca

Za razliku od ratova, industrijskih nesreća ili političkih odluka, erupcija Laki nije imala krivca kojem bi se moglo suditi ili pripisati odgovornost. Nije bilo generala, zapovjednih lanaca ni sabotaže, niti odluka koje bi se mogle opozvati. Postojao je samo planet koji je slijedio vlastite zakonitosti, ravnodušan prema ljudskim granicama, planovima i kalendarima.

Upravo ta odsutnost neprijatelja činila je katastrofu pogubnijom od mnogih drugih. Ljudi su se našli pred prijetnjom koju nisu mogli vidjeti, razumjeti niti zaustaviti, bez ikakve mogućnosti obrane ili prilagodbe. Nije postojala evakuacija kontinenta, nije bilo upozorenja, niti jezika kojim bi se takva opasnost uopće mogla objasniti. Pojam klimatskog učinka tada nije postojao, a dim koji je prekrivao nebo nije se doživljavao kao znak globalne katastrofe, nego kao neobjašnjiva anomalija.

Za većinu onih koji su živjeli ispod tog zamućenog neba, postojao je samo dim — i posljedice koje je donosio.

Danas se erupcija Laki rijetko spominje izvan znanstvenih krugova. Nema filmske adaptacije. Nema jedne ikonične fotografije. A ipak, bila je jedna od najsmrtonosnijih prirodnih katastrofa modernog doba.

Podsjeća nas na neugodnu istinu: civilizacije ne propadaju uvijek u eksploziji. Ponekad propadaju u tišini, dok sunce još uvijek izlazi, a ljudi misle da je sve samo „čudno vrijeme“.

Laki je pokazao koliko je svijet povezan mnogo prije globalizacije. Pokazao je da jedan vulkan, na rubu naseljenog svijeta, može promijeniti sudbinu cijelog kontinenta.

I pokazao je koliko smo krhki kada se priroda odluči ne objašnjavati.