Nekad smo o genocidu mislili kao o drevnoj povijesti. Nikada ga ne smatramo modernim događajem. Svi kažu da čovječanstvo treba prevladati svugdje.

Čovječanstvo ne bi trebalo umirati.

Ali u moderno doba svjedočili smo mnogim genocidima. Jesu li ljudi najveća opasnost za čovječanstvo?

Etnička pripadnost Ruande

U Ruandi postoje dvije skupine — Hutu i Tutsi. Nacionalnost Hutu je većina, a Tutsi u manjini. Značajna razlika između ovih plemena je u tome što se Hutui bave poljoprivredom i jedu usjeve, dok Tutsi uzgajaju i jedu stoku.

Genocid

Godine 1994., u samo 100 jezivih dana, Hutu ekstremisti su ubili oko 1.000.000 Tutsija, kao i svih simpatizera.

Hutu radikalni nacionalisti pozivali su na ubijanje Tutsija kad god ih se vidi. Ovaj genocid se proširio zemljom poput šumskog požara. Hutu civili su dobili oružje kako bi ga koristili protiv svojih susjeda (Tutsi). Ove su obje zajednice stoljećima živjele zajedno, bez ikakvih sukoba i problema.

Zašto onda odjednom svo krvoproliće?

Muškarci, žene, stariji ili djeca – nitko nije pošteđen.

Kada je Patriotska fronta Ruande (RPF) okupirala kontrolu nad zemljom u srpnju, do tada su ubijeni milijuni.

Dva milijuna izbjeglica Hutua napustilo je zemlju

Ruanda je mala centralnoafrička država.

Demokratska Republika Kongo, Uganda, Tanzanija i Burundi su susjedne zemlje Ruande.

Godine 1994. ukupna populacija Ruande iznosila je sedam milijuna, od čega su 85% bili Hutui, a 15% Tutsi. Ruanda je također bila jedna od gusto naseljenih zemalja među ostalim afričkim zemljama.

Godine 1918., neposredno nakon Prvog svjetskog rata, Ruanda, bivša njemačka kolonija, postala je belgijsko starateljstvo Lige naroda. Tijekom kolonizacije, Belgija je uvijek favorizirala manjinske Tutsije u odnosu na Hutue. To je desetljećima izazivalo napetosti i sukobe između obojice.

Godine 1969. Hutu nacionalistička revolucija prisilila je više od 300.000 Tutsija da napusti Ruandu i ode bilo gdje u susjedne zemlje. To je nastavilo napetost i rezultiralo je pretvaranjem Tutsija u manjinsku zajednicu u Ruandi.

Ruanda je postala neovisna od Belgije 1962., nakon referenduma Ujedinjenih naroda.

Ovo etničko nasilje i napetosti ostaju isti i nakon osamostaljenja između obiju zajednica.
Tutsi su tretirani kao inferiorni ljudi i nova vlada Hutua ih je diskriminirala.

Najveća ironija je što govore istim jezikom i prakticiraju istu vjeru. Habyarimana je na vlast došao 1983., a 1988. bio je jedini kandidat na vlasti putem glasovanja. Bio je osnivač stranke Nacionalni revolucionarni pokret za razvoj (NRMD).

RPF je Tutsi pobunjenike opremio oružjem 1990. godine

Godine 1992., prekid vatre između Kigalija i RPF-a doveo je oboje strane do pregovaračkog stola. Neposredno prije genocida, Habyarimana je pristao uključiti RPF u vladu.

Misija pomoći Ujedinjenih naroda za Ruandu (UNAMIR) osnovana je kako bi pomogla u njezinoj provedbi.

Hutu ekstremisti su razbjesnili zbog toga – mržnja koju su nosili desetljećima i diskriminacija s kojom su se suočavali tijekom belgijske vladavine zapalili su fitilj genocida u Ruandi.

Dana 6. travnja 1994., general Habyarimana i predsjednik Burundija Ntaryamira putovali su avionom. Zrakoplov je oboren iznad Kigalija, bez preživjelih.

Tko je bio krivac za ovo?

Ekstremisti Hutua okrivili su RPF za ovo i započeli su kampanju za ubijanje Tutsija kao čin osvete.

Dok je RPF rekao da su Hutu ekstremisti oborili avion kako bi opravdali ubojstva Tutsija.

Samo u roku od sat vremena nakon pada zrakoplova, pripadnici ruandskih oružanih snaga (FAR) i 2 skupine policije Hutu zabarikadirali su se u Kigaliju.

Već sljedećeg dana ovog incidenta ubijen je Hutu premijer Uwilingiyimana. Čak 10 belgijskih mirovnjaka je također ubijeno.
To je stvorilo ogroman politički vakuum u koji su brzo uskočili vođe Hutu ekstremista.

Belgija povlači sve svoje trupe UN-a zbog ubojstava mirovnih snaga UN-a.

Masovna ubojstva Tutsija u Kigaliju brzo su se proširila na pokolje u cijeloj Ruandi.

Uglavnom su mladi Hutu muškarci dobili oružje od NRMD-a. Ovi mladići bili su pokretačka snaga za izvršenje ovog genocida. Ruandske osobne iskaznice građana imale su utisnutu etničku pripadnost, što je omogućilo vrlo brzo prepoznavanje Tutsija diljem zemlje.

Policije su ubijale pripadnike plemena Tutsi dugim mačetama. Iza njih su ostali samo okrvavljeni leševi.

Do 18. travnja ubili su većinu državnih službenika i regionalnih otpornika.

Vojska je podijelila popise Tutsi građana.

Policija bi tada išla od vrata do vrata, i izvlačila sve Tutsije napolje, ubijali ih i ostavljali na cestama.

Uključujući sve članove obitelji u kući, bez obzira na djecu, starije ili žene. Mačeta duge oštrice postala je simbol genocida u Ruandi.

Iako su u to vrijeme u Ruandi bile belgijske, francuske i trupe Ujedinjenih naroda oni nisu zasutavili masakr.

Hutu ekstremisti osnovali su radio stanicu samo za emitiranje svakodnevne propagande mržnje. Ti ekstremisti su pozivali civile Hutua da “zgnječe (Tutsi) žohare”. Istaknuta imena Tutsija i simpatizera Hutua glasno su izgovarana na radiju kako bi bila ubijena.

Obični Hutui ljudi su bili pozivani da ubiju svoje susjede Tutsi ljude.

“Svi Tutsi moraju otići, inače će biti izbrisani iz ove zemlje”

Vlada i vojska u potpunosti su podržale genocid u Ruandi.

Susjedi su ubijali svoje susjede. Čak su i neki muževi ubili svoje žene Tutsi govoreći/pretpostavljajući da će i oni biti ubijeni ako ne ubiju svoje žene.

Ubijeni su i Tutsi koji su se sklonili u crkve. Nijedan Tutsi nije smio pobjeći.

Dok je trajao ovaj masakr, cijeli svijet je šutio. Ipak, mnoge nove agencije poput Washington Posta, BBC-a i New York Timesa pokrivale su svakodnevne događaje ovog genocida.

Svijet je već prvog dana bio svjestan ovog genocida

SAD nisu htjele biti uvučene u još jedan sukob u Africi, a Ujedinjeni narodi su u vrijeme najvećeg masakra donijeli odluku o smanjenju mirovnih trupa UN-a na svega 270 pripadnika.

Clintonova administracija je izbjegla da ovaj masakr nazove genocidom kako bi ostala podalje od njihove umiješanosti. Administracija je rekla da nema potrebe za vojnom intervencijom u Ruandi.

Nakon pokolja 500.000 Ruanđana, UN je to konačno priznao kao genocid. UN je poslao 5.500 vojnika mjesec dana kasnije od početka genocida.

Bilo je previše odgođeno jer kada su trupe UN-a stigle do Ruande, genocid je bio gotov.

U trenutku najveće potrebe, svijet je iznevjerio narod Ruande.

Kada je Tutsi RPF nastavio borbu, građanski rat je izbio usporedno s genocidom. Nakon stotina dana kasnije, 4. srpnja, RPF je preuzeo kontrolu nad Kigalijem i većim dijelom zemlje.

Do ovog trenutka, dva milijuna Hutua sada je napustilo Ruandu zbog straha od odmazde. Sklonili su se i nagomilali u izbjegličkim kampovima u susjednim zemljama Burundiju, Kongu i Tanzaniji.
Ovi Hutui su napustili ulice s hrpama leševa, milijunima mrtvih tijela Tutsija.

U tim stodnevnim ubijanjima pobijeno je 800.000 ljudi.

Otprilike 250.000 Tusti žena je grupno silovano i ubijeno.
Mnoge su odvedene kao seksualne robinje.

Procjenjuje se da je 100.000 djece napušteno, oteto ili je ostalo siročad.
Ipak, ljudi iz Ruande imaju posttraumatski stresni poremećaj.

Neke grupe za ljudska prava su to tvrdile nakon što su RPF preuzele kontrolu nad zemljom. Borci RPF-a ubili su tisuće Hutua u znak odmazde.

Za ta mrtva tijela iskopane su masovne grobnice.

Kasnije 1997. godine, zbog pogoršanja situacije u kampovima u Kongu i Tanzaniji, više od milijun izbjeglica Hutua vratilo se u Ruandu.

Sud u Ruandi pokušavao je dati pravdu i pomirenje u 1,2 milijuna slučajeva. Ova suđenja za genocid nastavljena su više od 15 godina.

Od 1997. osuđeno je 29 osoba među njima i poznati pjevač Simon Bikindi koji je dobio 15 godina zatvora za svoj govor održan u lipnju 1994., kojim je pozvao Hutue da pobiju manjinske Tutsije.

Doživotnu kaznu je 2008. godine dobio i katolički svećenik Athanase Seromba jer je naredio da se s bagerima sruši crkva u kojoj su se nalazili Tutsiji a onda je pozvao vojsku da mačetama i pištoljima ubije ostatak preživjelih.

---