U Italiji postoji mnogo priča o zločinima. Postoje mafijaške likvidacije, obiteljske tragedije, krvavi obračuni i ubojice s jasnim motivima. Ali krajem devedesetih pojavio se čovjek koji nije pripadao nijednoj kategoriji.
Čovjek čiji su zločini bili toliko nepredvidljivi, toliko necjeloviti i toliko različiti jedni od drugih da je policija isprva odbijala vjerovati da se radi o jednoj osobi.

Zvali su ga mostro, zvali su ga il killer dei treni, zvali su ga ludom sjenom koja se šulja Ligurijom i Venecijom.

Njegovo ime bilo je Donato Bilancia — i u manje od godinu dana ubio je 17 ljudi.

Ubijao je žene i muškarce. Stare i mlade. Poznanike i potpune strance. Ubijao je iz osvete, impulsa, paranoje, gladi za novcem, ali i „jer mu se taj dan nije sviđalo kako ga netko gleda“.

Ono što ga je činilo toliko zastrašujućim nije bila samo brutalnost, nego potpuni izostanak bilo kakve logike.
Serijski ubojice obično imaju obrazac. Bilancia nije imao ništa osim osvete prema cijelom svijetu.

Ovaj članak donosi njegov stvarni život, njegove stvarne zločine i njegovu stvarnu hladnoću — bez fikcije, bez senzacionalizma, samo istina koja je sama po sebi užasavajuća.

Čovjek koji je prerano postao sjena

Donato Bilancia rođen je 10. srpnja 1951. u Potenzi, ali je njegov život vrlo brzo krenuo pogrešnim smjerom. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno nasiljem, siromaštvom i roditeljskom dominacijom. Prema policijskim psiholozima, mladi Bilancia rano je razvio „kronični osjećaj inferiornosti“ i patološku potrebu za kontrolom.

U školu je išao neredovito. Bio je tih, neprimjetan, ali sklon iznenadnim ispadima bijesa. U adolescenciji ga je liječnik opisao kao osobu „s jasnim znakovima paranoje“ i „impulzivnom potrebom za dominacijom“.

Kao mladić se seli u Genovu, gdje počinje raditi kao noćni čuvar. No posao mu nije donio smirenje. Kockarnice jesu. Tamo je prvi put osjetio ono što će kasnije upravljati njegovim umom — mogućnost da pobjedi. Da bude bolji. Da nadigra sustav.

To osjećanje nije dugo potrajalo. Dugovi su rasli, prijatelji nestajali, a napetost u njegovoj glavi pretvarala se u pritisak koji mora eksplodirati.

I eksplodirao je — u proljeće 1997.

Prvi zločin: trenutak koji je sve promijenio

Prvi Bilancin zločin nije bio unaprijed planiran. Bio je rezultat paranoičnog uvjerenja da drugi stvaraju zavjeru protiv njega.

U travnju 1997. ubio je prijatelja koji mu je, kako je tvrdio, „namjestio gubitke u kockarnici“. Ovdje se, po prvi put, pokazao obrazac koji ga definira:
ideja da ga drugi ponižavaju, varaju ili kontroliraju.

Kasnije je priznao da je taj prvi zločin bio poput prekidača: „Nakon toga nije bilo povratka.“
U tjednima koji su slijedili, Bilancia se mijenjao. Prestao je spavati. Prestao je jesti. Počeo je pričati sam sa sobom.
I počeo je ubijati s lakoćom kao da je to dio neke privatne misije.

Spirala smrti: 17 žrtava koje povezuje samo on

Bilancijin niz ubojstava trajao je manje od godinu dana — ali bio je toliko raznolik da policija dugo nije mogla povjerovati da je posrijedi jedan počinitelj.

Bilancia je ubijao sve što mu se našlo na putu. Žene koje je unajmljivao, a zatim procjenjivao vrijednima ili bezvrijednima; muškarce koje je doživljavao kao prijetnju, bilo stvarnu bilo zamišljenu; znance iz kockarnica koji su ga, prema njegovu uvjerenju, varali ili omalovažavali; slučajne prolaznike koji su mu se samo pogrešno obratili; putnike u vlakovima, tihu i nasumičnu publiku njegovih najmračnijih trenutaka; ljude koji su jednostavno našli u pogrešan dan, na pogrešnom mjestu.

Njegova oružja bila su jednako nepredvidljiva kao i on sam. Jednom je koristio pištolj, drugi put nož, treći put uže, a ponekad bi ubijao isključivo golim rukama — kao da bira najprikladniji način prema trenutnom raspoloženju ili bijesu koji ga je prožeo.

I kretalo se kao tamna rijeka kroz talijanske gradove. Genova, Savona, La Spezia, Imperia, Venecija, Verona — šest gradova povezanih vlakovima koje je koristio kao arene svojih impulsa, mjesta gdje se mogao stopiti s anonimnom masom i nestati prije nego što bi itko shvatio što se dogodilo.

Upravo ta raznolikost, ta nestalnost i potpuna odsutnost obrasca bila je najveća noćna mora policije. Kako povezati niz zločina koji izgledaju kao djela nekoliko potpuno različitih ubojica, kada se zapravo radi o jednom čovjeku koji se mijenja iz sata u sat?

Žene koje nikada nisu trebale umrijeti

Najveći dio žrtava bile su prostitutke. Bilancia je prema ženama osjećao mješavinu žudnje i mržnje. U razgovorima s njima djelovao je šarmantno i smireno.
Ali kad je „prepoznao promjenu u njihovim očima“, kako je rekao — bio je to njihov kraj.

Njegove žrtve nalazili su na mjestima koja su po prirodi trebala biti mirna, ali su njegovim dolaskom postala jezive kulise. Neke su ležale na uredno zategnutim krevetima, kao da su zaspale i nikada se nisu probudile. Druge su završile na otvorenim poljima, izložene vjetru i kiši, daleko od bilo kakvog pogleda. Neke je ostavio u sjenovitm gradskim parkovima, na klupama koje inače pripadaju umornim prolaznicima, a ne mrtvima. Bilo je i tijela pronađenih u automobilima, napuštenim poput hladnih metalnih grobnica, kao i onih otkrivenih u jeftinim motelima gdje je noć često donosila nešto mnogo mračnije od sna.

U jednoj od najjezivijih scena cijelog slučaja, jedna je žrtva pronađena s jastukom nježno podmetnutim pod glavu, kao da je htio dati „posljednju milost“. Psiholozi su to opisali kao manipulativni gest — kombinaciju sadizma i lažne nježnosti.

Ubojstva u vlaku: trenutak kada je Italija prestala disati

Najpoznatiji i najšokantniji dio Bilancijina krvavog niza bili su zločini u vlakovima.

U samo nekoliko tjedana ubio je tri žene u regionalnim vlakovima između Genove i Venecije.
Sjedio bi iza njih, pričekao trenutak kada bi vlak ušao u tunel — i pucao.
Putnici bi mislili da su čuli snažan metalni udarac. Tek kada bi netko vidio žrtvu kako se naginje naprijed i klizi sa sjedala — počeo bi urlik.

Ti zločini stvorili su nacionalnu paniku. Ljudi su se bojali sjediti sami u kupeu. Žene su putovale samo u grupama. Noćni vlakovi bili su poluprazni.

Policija je bila pod pritiskom, ali nije imala ništa:
bez svjedoka, bez motiva, bez poveznica.

Ubojstvo koje je otkrilo njegovu tamu

Jedno od najhladnijih Bilancijinih djela bilo je ubojstvo dva noćna čuvara u kockarnici u Ventimiglii.
Ušao je na stražnji ulaz, pobio oba čuvara, uzeo novac i nestao u noći.

Zašto?
Jer je vjerovao da ga osoblje u kockarnici „vara na sitno“, pa im je to smatrao „odmazdom“.

Taj zločin je bio prekretnica.
Članovi policije su po prvi put prepoznali hladnokrvnost, preciznost i navike kockanja — i počeli sumnjati da se radi o istom čovjeku koji ubija prostitutke i putnike vlakova.

Mentalni portret — mračna arhitektura jednog uma

Psihijatri koji su ga kasnije ispitivali opisali su ga kao rijedak spoj:

• visoke inteligencije
• duboke paranoje
• opsesivnog razmišljanja
• impulzivne agresije
• nemogućnosti podnošenja poniženja

No najjezivije je bilo ovo:
Donato Bilancia nije imao emocionalni odnos prema žrtvama. Nisu mu ništa značile — ni u životu ni u smrti.

U intervjuu u zatvoru izjavio je:

„Nisam ih mrzio. Samo su bile tamo.“

Pad čovjeka koji je mislio da je nevidljiv

Uhićen je u svibnju 1998. godine.
Ironično, na kraju ga nije srušila policija ni tragovi koje je ostavio — nego ono što je cijeli život pokušavao kontrolirati: vlastite riječi.

Naime, počeo se hvaliti jednoj poznanici, pričajući o stvarima koje nije mogao znati „slučajno“. Žena je obavijestila policiju, koja ga je počela slijediti i prisluškivati njegove razgovore.

Kad je shvatio da je okružen, nije pružao otpor.
Sjeo je, zatražio cigaretu i rekao:
„Ako želite znati istinu, mogu vam pomoći.“

Tijekom ispitivanja priznao je sva ubojstva, opisivao ih precizno, kronološki, bez ikakvog žaljenja.

Jedan istražitelj je rekao:
„Mislio sam da razgovaram s čovjekom koji prepričava film. Ne s čovjekom koji govori o svojim žrtvama.“

Presuda i kraj priče

Bilancia je osuđen na trideset doživotnih kazni, a život je završio 17. prosinca 2020. u zatvorskoj bolnici, tih i neprimijećen, onako kako je i živio posljednjih godina — daleko od očiju svijeta.

Istražitelji koji su se godinama bavili njegovim slučajem složili su se u jednoj procjeni: nije postojao „jedan“ Donato Bilancia. U njemu se smjenjivalo više lica, često međusobno suprotnih.

Ponekad je djelovao uredno i pribrano, gotovo nenametljivo.
U drugim trenucima bio je nagao, nepredvidljiv i sklon iznenadnim eksplozijama bijesa.
Jednom je pokazivao hladnu preciznost čovjeka koji ubija bez trunke emocije; drugi put zbunjenost djeteta koje ne razumije vlastite postupke.

Takva nestabilnost onemogućila je profajlerima da ga smjeste u jednu kategoriju.
Zbog toga je policija toliko dugo lutala, a Italija živjela u strahu.
Upravo zato njegova priča ostaje jedna od najjezivijih u povijesti talijanskog kriminala — jer pokazuje kako se u jednom čovjeku mogu skrivati cijele galerije tamnih lica.

---

Donato Bilancia nije bio zvijer koju su oblikovali geni. Nije bio monstruozni genijalac.
Bio je, na neki način, najopasniji tip ubojice — onaj koji se godinama činilo neprimjetan, nebitan, nevidljiv.

Čovjek koji se pretvorio u sjenu.

Sjena je živjela u njemu godinama prije nego što je počeo ubijati.
Kad je jednom izašla, više se nije mogla vratiti.

Ovaj slučaj ostaje trajan podsjetnik koliko je ljudski um krhak — i koliko brzo može puknuti u drugačiji oblik, onaj koji se hrani tuđim životima, strahom i kontrolom.
Na ulicama Italije, vlakovima i prljavim sobama kockarnica, Bilancia je ostavio trag koji se ne može izbrisati.

I danas, desetljećima kasnije, njegovo ime izgovara se tiše nego imena drugih ubojica.
Jer Bilancia nije bio monstrum kojeg možeš prepoznati.
Bio je monstrum kojeg možeš sresti — a da ne znaš da si bio samo metar daleko od smrti.