Negdje duboko pod valovima vrućeg, neumoljivog pijeska egipatske pustinje možda i danas leže štitovi, oklopi i kosti. Bez spomenika. Bez grobnica. Bez svjedoka.

Prije više od 2500 godina, perzijski kralj Kambiza II poslao je vojsku od 50.000 ljudi prema srcu pustinje, s jednom misijom – uništiti proročište koje mu je prijetilo.
Nestali su bez traga.

Povijest pamti ratove, kraljeve i osvajanja, ali ova priča prkosi svemu znanome. Ovo nije samo izgubljena vojska – ovo je zagonetka koja još uvijek nije ispisala svoje posljednje poglavlje.

Ambiciozni sin velikog kralja

Kambiza II bio je sin Kira Velikog, osnivača Perzijskog Carstva, čovjeka koji je vladao milošću, diplomacijom i vojnom snagom. No njegov sin Kambiza bio je drugačiji. Povjesničari ga često opisuju kao impulzivnog, okrutnog i sklonom paranoji. Kad je 525. pr. Kr. krenuo u pohod na Egipat, imao je sve što mu je trebalo – ogromnu vojsku, bogatstvo i žar osvajača.

Egipat je u to vrijeme bio pod vlašću posljednjeg faraona iz 26. dinastije, Psametikha III., koji nije uspio odoljeti perzijskoj sili. Nakon što je osvojio Egipat, Kambiza se okrenuo prema sljedećem cilju: proročištu Amona u oazi Siwa, koje je navodno dovelo u pitanje njegovu božansku legitimaciju.

Tko se usuđuje izazvati boga?

Proročište u Siwi bilo je jedno od najsvetijih mjesta u starom Egiptu i sjevernoj Africi. Smatralo se domom boga Amona, kojeg su Grci poistovjećivali s vlastitim Zevsom. Glas proroka bio je poštovan čak i među Grcima – sam Aleksandar Veliki posjetio ga je stoljećima kasnije kako bi potvrdio svoju božansku narav.

No Kambiza je imao drugačiji plan. Uvrijeđen proročanstvom koje mu navodno nije išlo u korist, poslao je vojsku od 50.000 ljudi kako bi sravnila oazu sa zemljom i ušutkala božanskog glasnika. Bila je to odluka koja će ga vječno progoniti – jer vojska više nikada nije viđena.

Nestanak bez traga

Prema grčkom povjesničaru Herodotu, vojska je krenula iz grada Tebasa i marširala prema zapadu, kroz beskrajnu pustinju. Prvih sedam dana sve je bilo u redu – uz pratnju vodiča, vojnici su stigli do oaze Kharga. No kad su nastavili prema Siwi, ulazeći dublje u tzv. „more pijeska“, sudbina im se izgubila s horizonta.

“Kad su stigli do sredine pustinje, snažan južni vjetar podigao je ogromne oblake pijeska. Zatrpao ih je sve. I tako je nestala cijela vojska,”

zapisao je Herodot.

Ništa nije pronađeno – ni šatori, ni štitovi, ni kosti. Samo pijesak. Beskrajni, zaboravni pijesak.

Teorije kroz stoljeća

Nestanak 50.000 ljudi nije lako objasniti, pa su se kroz povijest pojavile brojne teorije, od racionalnih do sasvim fantastičnih:

1. Pješčana oluja

Najpopularnija teorija, koju podržava i Herodot, govori o katastrofalnoj pješčanoj oluji koja je doslovno zatrpala vojsku živu. S obzirom na snagu i brzinu pustinjskih oluja, to je itekako moguće – posebno ako su putovali bez adekvatne zaštite.

2. Dehidracija i dezorijentacija

Pustinja zapadne Egipta nevjerojatno je surova. Bez dovoljno vode i s ograničenim poznavanjem terena, vojska je mogla zalutati i umrijeti od žeđi i iscrpljenosti.

3. Napad lokalnih plemena

Neki smatraju da su nomadska plemena ili pobunjeni Egipćani možda izveli gerilski napad, iskoristivši prednost poznavanja terena. No za to nema arheoloških dokaza.

4. Mit ili propaganda?

Postoji i mogućnost da je cijela priča – ili barem razmjer – preuveličana ili izmišljena, kako bi se dodatno demonizirala figura Kambize II., kojeg su Grci često prikazivali kao tiranina i luđaka.

Legende koje pješčani vjetar nosi

U oazi Siwa i okolnim područjima prepričavaju se lokalne legende o „vojsci pijeska“ – skupini ratnika čija lica još uvijek vire iz dine u ranim jutarnjim satima, prije nego ih sunce ponovno prekrije zaboravom.

Jedna od priča govori o tome da je bog Amon osobno kaznio vojsku – vjetrom poslanim s nebesa, jer su planirali uništiti njegovo sveto mjesto.

Druga legenda, više u grčkom stilu, kaže da su vojnici zalutali u „skriveni svijet pod pijeskom“, gdje su ostali zarobljeni između stvarnosti i mita, kažnjeni da vječno lutaju, bez imena, bez povratka.

Suvremene potrage i otkrića

Početkom 20. stoljeća, arheolozi su pokušali pronaći tragove vojske, ali bezuspješno. Tek su 2009. godine talijanski istraživači Alfredo i Angelo Castiglioni objavili da su u pustinji otkrili:

• fragmente oružja i oklopa
• ostake ljudskih kostura
• ostatke logorskih ognjišta

Tvrdili su da su ti nalazi konačan dokaz Herodotove priče. No mnogi egiptolozi ostali su skeptični – nalazi nisu bili dokumentirani znanstvenim standardima, a lokacija nije neovisno potvrđena.

Ipak, misterij je ponovno privukao pažnju svijeta.

Povijesna važnost i simbolika

Iako možda nikada nećemo znati što se doista dogodilo, priča o izgubljenoj vojsci Kambize II simbolizira mnogo više od jednog zaboravljenog pohoda:

• Aroganciju moći koja prkosi božanskom
• Krškost čovjeka pred prirodom
• Zaborav koji donosi vrijeme i pijesak

U konačnici, priča govori o tome koliko se brzo čak i moćno carstvo može utopiti u tišini vjetra – ako zaboravi gdje je granica između hrabrosti i ludosti.

Povijest je često zapisana u kamenu, ali neke priče ostaju u pijesku – neuhvatljive, tajanstvene i strašno stvarne.
Nestanak vojske Kambize II možda nikada neće dobiti jasan odgovor, ali ostaje vječno upozorenje: priroda i bogovi ne zaboravljaju kada ih izazoveš.