Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u vrijeme kada su žene smatrane oličenjem nježnosti i suosjećanja, jedna je medicinska sestra iz Bostona tiho ostavljala krvavi trag iza sebe. Dok bi njezini pacijenti usnuli u bolničke jastuke, vjerujući da su pod brižnim okom, Jane Toppan bi ih grlila, šaptala im riječi utjehe – i pažljivo odmjeravala smrtonosne doze otrova.

Zvala se „Anđeo smrti”, ali nije ubijala iz osvete, ni iz mržnje. Ubijala je zato što ju je to činilo sretnom.

Ovo je priča o ženi koja je željela „ubiti više ljudi nego itko u povijesti”. Priča o žrtvama koje su vjerovale. O osmijehu koji je skrivao užas. O zločinu koji je, i više od jednog stoljeća kasnije, i dalje zastrašujuće aktualan.

Djevojčica napuštena od rođenja

Rođena kao Honora Kelley oko 1854. godine u Bostonu, Jane Toppan odrasla je u duboko disfunkcionalnoj obitelji. Njezin otac, irski imigrant Peter Kelley, bio je poznat kao nasilan i mentalno nestabilan čovjek – čak je pokušao zašiti vlastite kapke. Majka joj je umrla od tuberkuloze, a otac ju je ubrzo nakon toga napustio. Honora je kao mala djevojčica predana u sirotište, gdje je sestre nisu nazivale imenom nego brojkom.

S deset godina, usvojila ju je obitelj Toppan, ali nikada službeno — radila je kao sluškinja pod novim imenom Jane Toppan. Iza fasade poslušne i inteligentne djevojke, u njoj se godinama razvijala mračna glad za kontrolom, smrću i dominacijom.

Postanak ubojice: Praksa u bolnici otvara vrata užasa

U svojim kasnim dvadesetima, Jane je upisala školu za medicinske sestre u bolnici Cambridge Hospital u Massachusettsu. Tu je otkrila svoju strast: igranje s ljudskim životima.

Tijekom svoje obuke često je eksperimentirala na pacijentima, miješajući morfij i atropin kako bi promatrala kako tijelo reagira na njihove suprotstavljene učinke. Liječnici i kolege su je smatrali vedrom, uslužnom i brižnom – nije im palo na pamet da iza osmijeha stoji žena koja uživa gledati kako netko umire.

Njene metode: otrov, lažna utjeha i intimni trenuci sa smrću

Jane je svoje žrtve obično birala među starijim i ranjivim pacijentima. Otrovala bi ih precizno odmjerenim koktelima lijekova, a zatim bi ih promatrala tijekom umiranja – često ležeći kraj njih u krevetu, grleći ih i milujući dok im je srce prestajalo kucati.

To joj nije bio samo način ubijanja – to je bio izvor seksualnog i emocionalnog uzbuđenja. Kasnije će priznati psihijatru:

“Voljela sam ih držati blizu, osjetiti kako život nestaje, osjetiti njihovu nemoć.”

Tijekom svoje karijere, Jane je priznala da je ubila najmanje 31 osobu, iako se vjeruje da je stvaran broj mnogo veći.

Žrtve: Od pacijenata do prijatelja i članova obitelji

Među žrtvama Jane Toppan nalaze se starije žene i muškarci koje je zbrinjavala, ali i osobe iz njezina privatnog života:

• Elizabeth Brigham, njezina usvojena sestra, koju je ubila iz zavisti zbog njezine ljepote i društvenog statusa. Nakon što su zajedno otputovale na odmor, Jane joj je dala smrtonosnu dozu strychnina.
• Mati i kći Davis, kojima je bila iznajmljena kao privatna njegovateljica. Obje je otrovala kako bi se približila udovcu.
• Aldon Davis, muž prethodno ubijene žene, kojega je također ubila – kako bi stekla kontrolu nad njegovim nasljedstvom.

Jedan od najpotresnijih detalja bio je to što je, nakon smrti svojih žrtava, ostajala blizu tijela, dirala ih i razgovarala s njima, kao da još osjeća neku vrstu kontrole.

Psihološki profil: „Ubiti više od svih prije mene”

Psihijatri koji su je kasnije ispitivali složili su se da Jane Toppan pokazuje znakove psihopatije, narcizma i seksualnog sadizma. Bila je briljantna manipulatorica – znala je kako pridobiti povjerenje, kako glumiti emocionalnu povezanost, i kako uvjeriti čak i najbliže da joj potpuno vjeruju.

Njezin najslavniji citat, izrečen prilikom ispovijedi, bio je:

“Moj cilj je bio ubiti više ljudi nego bilo koji muškarac ili žena koja je ikad živjela.”

Nije ubijala iz osvete, niti iz osobne koristi – ubijala je jer je to činilo da se osjeća moćno, živo, uzbuđeno.

Otkrivanje i suđenje

Godine 1901. obitelj Davis počinje sumnjati nakon niza misterioznih smrti u obitelji. Unajmljuju toksikologa koji otkriva tragove otrova u tijelu Elizabeth Brigham. Policija kreće pratiti Jane, a njezine proturječne izjave i ponašanje izazivaju dodatne sumnje.

Nakon uhićenja, Jane je priznala ubojstva 31 osobe, ali i pokazivala zapanjujući nedostatak grižnje savjesti. Priznala je da ju je čin ubijanja seksualno uzbuđivao, i da je osjećala „valove zadovoljstva“ kad bi osoba umirala u njezinim rukama.

Suđenje je završilo proglašenjem neuračunljivosti. Umjesto smrtne kazne, poslana je u psihijatrijsku bolnicu u Tauntonu, Massachusetts, gdje je ostala do smrti 1938.

Naslijeđe i utjecaj

Priča o Jane Toppan ostaje jedna od najjezivijih ikad zabilježenih u povijesti kriminalistike. Bila je među prvim dokazanim ženama serijskim ubojicama u Sjedinjenim Državama, a njezin slučaj zauvijek je promijenio percepciju o ulozi žena u serijskom zločinu.

Za razliku od većine ubojica, Jane nije djelovala iz mržnje, osvete ili pohlepe — njen motiv bio je čista perverzna moć nad životom i smrću.

Jane Toppan bila je žena koja je nosila lice suosjećanja i brižnosti, ali iza nježne fasade krila se mračna sila – žena koja je ubijala iz ljubavi prema smrti. Njezin slučaj i danas izaziva jezu i fascinaciju, jer postavlja pitanje: Koliko daleko može otići ljudski um kada nema granica, morala ni savjesti?