Britansko Carstvo u 19. stoljeću bilo je na vrhuncu svoje moći. Pomorske ekspedicije bile su sredstvo osvajanja, znanja, i prestiža. Sjeverozapadni prolaz – mitski morski put kroz ledeni Arktik koji bi Europu povezao s Azijom – bio je sveti gral pomorske kartografije. U srpnju 1845., sir John Franklin, 59-godišnji veteran mornarice, poveo je dva broda – HMS Erebus i HMS Terror – s 129 ljudi u srcu Arktika. Nikada se nisu vratili.

Ono što je slijedilo bila je jedna od najvećih i najtragičnijih pomorskih misterija u povijesti.

Put bez povratka: Nestanak brodova

Franklinova ekspedicija isplovila je iz Engleske 19. svibnja 1845., opremljena tadašnjom vrhunskom tehnologijom: parnim motorima, konzerviranom hranom i oko 3 godine zaliha. Brodovi su viđeni zadnji put u zaljevu Baffin u kolovozu 1845. od strane kitolovaca. Nakon toga – tišina.

Godinama se nije znalo ništa. Valovi ekspedicija za spašavanje krenuli su u potragu. Tek 1850-ih otkriveni su prvi tragovi – nadgrobni spomenici na otoku Beechey, tijela tri mornara, i ostaci kampa.

Godine 1859. pronađena je poruka na otoku King William koja je uzdrmala svijet: Franklin je umro 1847., brodovi su napušteni 1848., a preživjeli su pješice krenuli prema jugu. Nijedan nije preživio.

Tijela u ledu: Čudni detalji smrti

Ekspedicija je bila osuđena iznutra. Konzervirana hrana bila je kontaminirana olovom zbog loše zalemljenih limenki. Simptomi trovanja olovom bili su jasno prisutni: zbunjenost, umor, gubitak orijentacije.

Ekshumacije s otoka Beechey pokazale su da su tijela bila gotovo savršeno sačuvana, s rezovima na kostima koji su upućivali na – kanibalizam. Analize su potvrdile da su članovi posade, u posljednjim fazama života, jeli meso svojih mrtvih kolega kako bi preživjeli.

Neki su imali smrznute ruke u pozi molitve. Drugi su ležali u redovima, pokriveni ledom, kao da su jednostavno zaspali i nikada se probudili.

Inuiti i jezive legende

Lokalni Inuiti svjedočili su o bijelim ljudima koji su hodali gladni, sa crnim ustima, poput sjena. Pronašli su kosti, lonce s tragovima kuhanja ljudskog mesa, ostatke cipela punih tkanine umjesto nogu.

Neki Inuiti opisivali su kako su brodovi bili “zarobljeni u ledu, a ljudi su umirali jedan po jedan”. Legende su prenošene s generacije na generaciju, a do danas postoje priče o “ukletim brodovima” i duhovima koji šeću zaleđem.

Otkrivanje olupina: Povratak duhova iz dubine

Tek 2014. i 2016. godine, kanadski znanstvenici otkrili su olupine Erebus-a i Terror-a. Brodovi su gotovo netaknuti, sa čak i sačuvanim porculanom, krevetima, i knjigama na policama. Kao smrznuti trenuci u vremenu.

Kamere su zabilježile unutrašnjost brodova: uniformirane lutke posade, prazni tanjuri, zatvorene kabine. Sve djeluje kao scena iz horor filma, tiha i zastrašujuća.

Kanibalizam: Posljednji tabu

Jedan od najkontroverznijih aspekata ekspedicije bio je kanibalizam. Iako je britanska vlada desetljećima odbacivala takve tvrdnje, arheološki dokazi su neumoljivi: posječene kosti, tragovi rezanja, kosti razbijene kako bi se došlo do koštane srži.

To nisu bili divljaci – to su bili obrazovani britanski mornari, koji su u krajnjoj nuždi bili prisiljeni narušiti najdublji ljudski tabu. Preživljavanje je prevagnulo nad moralom.

Franklin: Heroj ili žrtva arogancije?

Sir John Franklin bio je više birokrat nego istraživač. Njegova prethodna ekspedicija nazvana je “najglađa u povijesti britanske mornarice”. Ipak, dobio je priliku za još jednu misiju. Njegova odluka da brodovi ostanu zarobljeni u ledu dvije zime zaredom pokazala se kobnom.

Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Neki vjeruju da je umro mirno, drugi da je postao prvi koji je pojeden.

Psihološki teret izolacije i leda

Mjesecima zatvoreni u ledu, odsječeni od svijeta, članovi ekspedicije su se suočili s neizdrživim psihološkim pritiscima. Neprekidna tama tijekom polarnog noćnog razdoblja, stalna hladnoća, smrt kolega i trovanje olovom doveli su do paranoje, halucinacija i mentalnih slomova. Inuiti su izvijestili o čanovima posade koji su hodali bez odjeće unatoč hladnoći, potpuno dezorijentirani.

Neki istraživači vjeruju da su članovi ekspedicije zapali u stanje kolektivne psihoze. Zatvoreni u drvenim trupovima brodova zarobljenih u ledu, bez komunikacije i bez sigurnog izlaza, ljudi su se suočili s egzistencijalnim raspadom. U tom stanju, normalne moralne granice i racionalno ponašanje postupno su nestajali.

Znanstveni aspekti ekspedicije: Što su pokušali otkriti?

Iako je ekspedicija poznata prvenstveno po tragičnom kraju, imala je i snažan znanstveni karakter. Franklinova misija trebala je mapirati nepoznate dijelove Arktika, istražiti klimu, biljni i životinjski svijet, te dokumentirati magnetske varijacije na sjeveru. Brodovi su bili opremljeni znanstvenom opremom, instrumentima za meteorološka mjerenja i knjižnicom s preko 1.000 knjiga.

Nažalost, vrlo malo tih podataka preživjelo je. Dnevnici, karte i uzorci uništeni su ili izgubljeni u ledenim prostranstvima. Ipak, fragmenti pronađeni u olupinama i logorima pokazuju da su članovi posade nastavili voditi bilješke čak i u trenucima potpune propasti. Njihov trud svjedoči o ljudskoj potrebi da razumije i dokumentira svijet, čak i dok se suočava s vlastitim krajem.

Franklinova ekspedicija u knjigama, serijama i suvremenoj kulturi

Franklinova ekspedicija postala je simbol britanske hrabrosti, tragične arogancije i misteriozne propasti. Tijekom desetljeća, inspirirala je desetke knjiga, dokumenataraca i fikcionalnih prikaza.

Najzapaženiji primjer je serija “The Terror” iz 2018. godine, u produkciji Ridleyja Scotta. Temeljena na romanu Dana Simmonsa, serija kombinira povijesne činjenice s horor elementima nadnaravnog – utjelovljujući strah, paranoju i nadolazeću smrt u svakom kadru. Kritičari su je opisali kao “najjeziviji prikaz propasti civilizacije pod ledom”.

Osim toga, brojni dokumentarci, poput onih koje su producirali BBC i National Geographic, detaljno obrađuju arheološke nalaze, teorije o preživljavanju i etnografska svjedočenja Inuita.

U književnosti, autor Margaret Atwood koristila je motive ekspedicije kao alegoriju u svojim djelima, dok brojni britanski povjesničari istu koriste kao kritiku imperijalnog razmišljanja.

Franklinova ekspedicija ostaje podsjetnik na ljudsku ranjivost pred prirodom. U potrazi za slavom i kartografskim trijumfom, izgubljeni su ljudski životi, dostojanstvo i razum.

Led ne zaboravlja. Tijela još leže negdje pod bijelom tišinom, smrznuta u trenutku očaja. Brodovi su se vratili iz tame, ali odgovori su i dalje djelomični, poput kostiju koje vire iz snijega.

Iza svake daske, iza svakog ormarića u olupini možda se krije još jedan trag – zadnji krik, posljednji pogled, ili misao jednog mornara koji je shvatio da se iz ovog putovanja – neće vratiti.