Grad koji je čuvao znanje svijeta

Bagdad nije bio samo grad. Stoljećima je bio ideja — simbol znanja, prijenosa misli i susreta kultura. U doba kada su mnogi dijelovi Europe još tonuli u nepismenost, Bagdad je čuvao rukopise o medicini, matematici, astronomiji, filozofiji i povijesti. Bio je nasljednik jedne od najvažnijih institucija u ljudskoj povijesti: Kuće mudrosti.

Zato je u proljeće 2003. godine, dok su se televizijskim ekranima širile slike rata, iza kulisa odvijao se gubitak koji se ne može izmjeriti brojem poginulih, ali se može osjetiti u praznini — nestanak tisuća rukopisa, knjiga i arhivskih zapisa iz iračkih knjižnica i muzeja.

To nije bio samo ratni plijen.
Bio je to udarac u kolektivno pamćenje čovječanstva.

Bagdad i Kuća mudrosti – temelj izgubljene baštine

U devetom stoljeću, pod Abasidskim kalifatom, u Bagdadu je osnovana Bayt al-Hikma, Kuća mudrosti — institucija kakva dotad nije postojala. Bila je istodobno knjižnica, istraživački centar i prevodilačka akademija. Ondje su se prevodila djela Aristotela, Galena, Euklida i Hipokrata, ali i stvarala nova znanja.

Bagdadski učenjaci nisu samo čuvali antičku baštinu — oni su je nadograđivali. Algebra, optika, napredna medicina i astronomija razvijali su se upravo ondje. Dio tog znanja preživio je stoljeća kroz rukopise koji su se prenosili iz generacije u generaciju.

Iako je Kuća mudrosti uništena još u 13. stoljeću tijekom mongolske invazije, duh arhiva preživio je u kasnijim knjižnicama, državnim zbirkama, privatnim kolekcijama i muzejima Iraka.

Do početka 21. stoljeća, Bagdad je i dalje čuvao neprocjenjivu količinu neistraženih tekstova.

2003. – Kaos koji je otvorio vrata nestanku

Nakon ulaska savezničkih snaga u Bagdad 2003. godine, grad je ušao u stanje potpune dezorganizacije. Dok su ministarstva unutarnjih poslova i nafte bila pod zaštitom, kulturne institucije ostale su bez ikakvog nadzora.

Irački nacionalni muzej, Nacionalna knjižnica i arhiv, sveučilišne zbirke i privatne biblioteke bili su prepušteni pljački.

Požari su uništili tisuće knjiga.
Pljačkaši su odnosili artefakte.
Ali ono što je najviše uznemirilo povjesničare i arhiviste bilo je nešto drugo.

Dok su neke dvorane bile devastirane, druge su ostale gotovo netaknute — ali bez ključnih zbirki.

Sustavna krađa, ne stihijska pljačka

Svjedoci, uključujući iračke kustose i strane novinare, kasnije su opisivali isti obrazac:
nestajali su točno određeni rukopisi, dok su drugi ostajali netaknuti.
Nisu nestajale knjige bez vrijednosti — nestajali su unikati.

Kamioni bez oznaka viđeni su noću.
Ljudi su znali koje prostorije pretražiti.
Nisu tražili zlato — tražili su papir.

Takvi opisi potaknuli su sumnju da dio nestanka nije bio posljedica kaosa, nego organizirane operacije.

Što je nestalo?

Točan popis nikada nije dovršen. Dijelom zato što katalogizacija nije bila potpuna, a dijelom zato što su i popisi nestali.

Procjene govore o:

• desecima tisuća povijesnih rukopisa
• arhivskim dokumentima iz osmanskog i abasidskog razdoblja
• medicinskim tekstovima koji ne postoje nigdje drugdje
• astronomskim tablicama i kartama
• vjerskim i teološkim raspravama
• ezoterijskim i alkemijskim zapisima

Posebno intrigiraju zapisi o alternativnim kronologijama povijesti, ranim zapisima o epidemijama, klimatskim promjenama i društvenim kolapsima.

Neki od tih tekstova nikada nisu bili prevedeni.
Neki nikada nisu ni otvoreni.

Paralele kroz povijest: Zašto knjižnice uvijek nestaju prve

Uništavanje ili nestanak knjižnica ponavlja se u ključnim trenucima povijesti. Aleksandrijska knjižnica, spaljivanje knjiga u Kini pod dinastijom Qin, nacističke lomače i uništenje Vijećnice u Sarajevu devedesetih — svaki put, napad na znanje prethodio je napadu na identitet. Knjižnice nisu samo zbirke knjiga; one su arhivi sjećanja, dokazi kontinuiteta i alat kojim se društvo može ponovno izgraditi nakon krize. Zato su prve na udaru — jer uklanjanjem zapisa nestaje mogućnost provjere, osporavanja i sjećanja. Kada znanje nestane, prostor ostaje otvoren za nove narative, često one koje pišu pobjednici.

Tri teorije o nestanku

Prva teorija – Crno tržište

Najčešće prihvaćeno objašnjenje jest da su rukopisi završili na međunarodnom crnom tržištu umjetnina. Privatni kolekcionari, aukcijske kuće i posrednici desetljećima trguju ilegalnim artefaktima.

Problem?
Takvi predmeti obično se kad-tad pojave.

Velik dio bagdadskih rukopisa — nikada nije.

Druga teorija – Prioritetno uklanjanje

Prema nekim istraživačima, određeni dokumenti uklonjeni su namjerno i ciljano, zbog svoje političke ili ideološke osjetljivosti. Arhivi često sadrže neugodne istine — o granicama, etničkim odnosima, povijesnim presedanima.

Zanimljivo je da su neke arhive vezane uz državnu upravu nestale gotovo u potpunosti, dok su druge ostale djelomično očuvane.

Slučajnost ili selekcija?

Treća teorija – Znanje koje ne pripada javnosti

Najkontroverznija teorija govori o uklanjanju tekstova koji se ne uklapaju u službenu povijesnu naraciju — zapisi o drevnim tehnologijama, izgubljenim znanjima ili ranim civilizacijama.

Iako znanstvena zajednica prema ovoj teoriji ostaje skeptična, činjenica ostaje:
ne znamo što je nestalo jer nemamo čime usporediti.

Gdje su danas? Tragovi na Zapadu

U godinama nakon invazije, pojedini rukopisi i artefakti koji po opisu odgovaraju nestalim bagdadskim zbirkama počeli su se pojavljivati u privatnim kolekcijama, aukcijskim kućama i katalogiziranim fondovima izvan Iraka. Njihovo porijeklo često je označeno neodređenim formulacijama poput “Bliski istok, srednji vijek” ili “nepoznata zbirka”, bez jasnog traga vlasništva.

Povjesničari i stručnjaci za kulturnu baštinu upozoravaju da takva praksa briše kontekst i onemogućuje povrat. Jednom kada rukopis uđe u privatni sustav, postaje gotovo nemoguće dokazati njegovo izvorno mjesto. Na taj se način nestanak ne događa samo u trenutku krađe — on se nastavlja godinama kasnije, kroz administrativnu tišinu i pravne sive zone.

Ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da ne postoji javno dostupna, međunarodna baza podataka koja bi obuhvatila sve nestale iračke rukopise. Bez nje, tragovi ostaju raspršeni, a povijest prepuštena slučajnosti i dobroj volji pojedinaca.

Tišina institucija

Ono što dodatno produbljuje misterij jest nedostatak ozbiljne međunarodne istrage. UNESCO je izdao osude, ali konkretni povrati bili su rijetki. Nekoliko tisuća knjiga vraćeno je — no to je tek djelić izgubljenog.

Nitko nikada nije odgovarao za nestanak cjelovitih zbirki.
Nitko nije objasnio zašto kulturne institucije nisu bile zaštićene.

Tišina je postala službeni odgovor.

Zašto je ovaj gubitak veći od Iraka

Nestanak bagdadskih knjižnica nije irački problem.
To je gubitak globalne povijesti.

Svaki rukopis predstavljao je jedan glas iz prošlosti.
Njegovim nestankom ne gubi se samo tekst — gubi se kontekst, razumijevanje i kontinuitet.

Kao što je jedan arhivist rekao:

“Knjige se mogu ponovno napisati. Povijest koja nije zapisana — ne može.”

Danas, više od dvadeset godina kasnije, Bagdad još uvijek traži svoje knjige. Neke su se pojavile u privatnim zbirkama, druge su izgubljene zauvijek. Velik dio jednostavno — ne znamo gdje je završio.

Ostaje pitanje koje nema jednostavan odgovor:

Je li Bagdad izgubio svoje znanje u kaosu rata — ili je netko točno znao što želi odnijeti?

Često se kaže da su najveći gubici oni koje ne primijetimo odmah.
Bagdadske knjižnice nestajale su tiho, bez eksplozija i naslova.
Ali ono što je nestalo s njima možda nikada neće biti nadoknađeno.