U noći 13. studenoga 1985. godine, dok je Kolumbija tonula u još jednu kišnu večer koja nije nagovještavala ništa izvan uobičajenog ritma života, visoko u Andama započeo je niz događaja koji neće ostaviti prostor za pogrešku, jer kada priroda krene, ona ne upozorava, ne daje vremena za razumijevanje i ne ostavlja mogućnost povratka.

Nevado del Ruiz, planina prekrivena debelim slojevima leda i snijega, godinama je pokazivala znakove nestabilnosti, ali upozorenja su ostajala zapisana u znanstvenim izvješćima, kartama opasnosti i stručnim analizama koje nikada nisu pretvorene u konkretne mjere zaštite stanovništva, jer se vjerovalo da će, ako se nešto i dogodi, biti vremena za reakciju.

Te noći erupcija nije bila nasilna u klasičnom smislu riječi; nije došlo do spektakularne eksplozije koja bi odmah odnijela živote, nego se dogodilo nešto mnogo podmuklije – toplina je otopila tek mali postotak ledene kape na krateru Arenas, ali i taj mali postotak bio je dovoljan da se golema masa vode, pepela i stijena pretvori u smrtonosni lahar, gusti tok blata koji se niz doline spuštao brzinom protiv koje čovjek nema obranu.

Armero – grad koji nije imao kamo pobjeći

Armero je bio grad od više od trideset tisuća stanovnika, izgrađen na plodnoj ravnici, okružen poljima i obiteljima koje su ondje živjele generacijama, grad koji nije imao luksuz sumnje da se nalazi na pogrešnom mjestu, jer su se opasnosti činile apstraktnima, dalekima i rezerviranima za neke buduće scenarije koji se, u svakodnevnom životu, uvijek odgađaju.

Kada je lahar stigao, stigao je bez upozorenja, bez sirena i bez vremena za bijeg, pretvarajući rijeke u kanale smrti i brišući granicu između tla, vode i neba, dok su kuće pucale pod pritiskom, ceste nestajale, a ljudi bivali zatečeni u krevetima, dnevnim sobama i hodnicima vlastitih domova.

Blato je prekrilo 85 posto grada, tokovi su bili široki i do kilometar i pol, a Armero je u nekoliko minuta prestao postojati kao mjesto života i postao masovna grobnica, u kojoj je, prema procjenama, život izgubilo oko 25 tisuća ljudi, dok je tek manji dio stanovništva preživio, često teško ozlijeđen i trajno obilježen onim što je vidio.

Dijete koje nije umrlo odmah

U tom kaosu, među ruševinama i vodom, ostala je zarobljena trinaestogodišnja djevojčica po imenu Omayra Sánchez, čije je tijelo ostalo prikovano pod ostacima obiteljske kuće, s nogama zarobljenima ispod teških vrata od opeke i betona, dok joj je mutna voda sezala do struka.

Omayra je bila živa, svjesna i sposobna govoriti, što je u toj situaciji bilo jednako dar i prokletstvo, jer joj je svijest omogućavala da komunicira s onima koji su dolazili, ali i da razumije kako se vrijeme rasteže protiv nje, dok voda raste, a tijelo polako odustaje.

Sljedeća tri dana Omayra nije napustila to mjesto, dok su oko nje prolazili spasioci, novinari i volonteri, a iznad nje padala kiša koja je neumoljivo povećavala razinu vode, stvarajući dodatni pritisak na tijelo koje je već bilo na granici izdržljivosti.

Dolazak fotografa i susret s potpunom nemoći

Frank Fournier stigao je u područje Armera dva dana nakon katastrofe, nakon dugog i iscrpljujućeg puta koji je uključivao sate vožnje i hodanja kroz blato, očekujući da će zateći organiziranu operaciju spašavanja, kakva bi trebala uslijediti nakon tragedije takvih razmjera.

Umjesto toga, zatekao je kaos, improvizaciju i očaj, jer su stotine ljudi još uvijek bile zarobljene, a spasioci su raspolagali minimalnom opremom, bez pumpi za vodu, bez teške mehanizacije i bez jasne zapovjedne strukture koja bi omogućila učinkovit odgovor.

Kada je doveden do Omayre, Fournier je shvatio da svjedoči nečemu što se više ne može nazvati pokušajem spašavanja, nego produženim čekanjem smrti, u kojem su svi prisutni bili svjesni da se djevojčica neće izvući, ali nisu imali sredstava da to promijene.

Tri dana između djetinjstva i smrti

Omayra je povremeno gubila svijest, ali se uvijek vraćala, razgovarala, smiješila se i pitala pitanja koja su otkrivala da njezin um još uvijek pripada svijetu djece, jer je u jednom trenutku zamolila da je odvedu u školu, bojeći se da će zakasniti na nastavu, nesvjesna da se njezin svijet već nepovratno urušio.

Spasioci su pokušavali sve što su mogli, ali bez odgovarajuće opreme svaki pokušaj bio je osuđen na neuspjeh, a voda je nastavila rasti, dok su se u njezinom tijelu počeli pojavljivati znakovi ozbiljnog fizičkog sloma, uključujući halucinacije, iscrpljenost i konačno otkazivanje organizma.

Tri sata nakon što ju je Fournier pronašao, Omayra Sánchez je preminula, tiho i iscrpljeno, nakon tri dana zatočeništva u blatu, dok je svijet gledao i bilježio.

Fotografija koja je optužila sve

Fotografija Omayre Sánchez, snimljena nekoliko sati prije smrti, prikazuje djevojčicu s natečenim licem, krvavim očima i pogledom koji istodobno odražava strah, iscrpljenost i nevjerojatno dostojanstvo, postavši jedna od najpotresnijih ratnih i humanitarnih fotografija dvadesetog stoljeća.

Javnost je reagirala bijesom, optužujući fotografa da je stajao i gledao, ali istina je bila daleko okrutnija – nije bilo opreme, nije bilo sredstava, nije bilo sustava koji bi omogućio njezino spašavanje.

Fotografija je razotkrila ne samo tragediju jedne djevojčice, nego i potpuni neuspjeh države da zaštiti vlastite građane.

Frank Fournier kasnije je rekao da je njegov zadatak bio svjedočiti, jer bi najgore bilo da smrt Omayre Sánchez prođe nezabilježeno, bez traga i bez pitanja, jer takve smrti ne nestaju same od sebe – one nestaju tek kada ih se prestane spominjati.

“Osjećao potpuno nemoćnim pred ovom djevojčicom, koja se hrabro i dostojanstveno suočila sa smrću”.

Omayra Sánchez nije umrla samo zbog vulkana, nego zbog niza ljudskih odluka, propusta i ravnodušnosti, a činjenica da njezina fotografija i danas izaziva nelagodu pokazuje da njezina priča još uvijek ima snagu optužbe.

Postoje tisuće Omayri širom svijeta, a posao onih koji svjedoče jest da ih povežu s onima koji imaju privilegiju sigurnosti, kako se takve smrti ne bi pretvorile u statistiku.