U zoru 28. prosinca 1908. godine, dok je jug Italije još bio obavijen zimskom tišinom, tlo se pod Messinom počelo tresti silinom kakvu grad nije poznavao u svojoj dugoj povijesti. U svega nekoliko desetaka sekundi, kuće su se pretvorile u hrpe kamena, crkveni tornjevi srušili su se na trgove, a čitave ulice nestale su pod oblakom prašine. Ljudi su se budili u mraku, zatrpani u vlastitim domovima, nesvjesni da je grad kakav su poznavali prestao postojati.

Bio je to potres magnitude oko 7,1 po današnjim procjenama, s epicentrom u tjesnacu između Sicilije i Kalabrije. No razorni učinak nije proizlazio samo iz snage podrhtavanja. Ubrzo nakon potresa, valovi tsunamija pogodili su obalu i zbrisali ono što je još stajalo. U kombinaciji ta dva udara, Messina i obližnji gradovi pretvoreni su u jednu od najvećih masovnih grobnica u europskoj povijesti.

Procjenjuje se da je poginulo između 75 000 i 100 000 ljudi. U nekim četvrtima gotovo nitko nije preživio. Grad je nestao u 37 sekundi, a posljedice su se osjećale desetljećima.

Messina prije katastrofe: Grad na raskrižju Mediterana

Messina je početkom 20. stoljeća bila živahan trgovački i kulturni centar. Smještena na sjeveroistočnoj obali Sicilije, na strateški važnom tjesnacu koji razdvaja otok od kopnene Italije, bila je stoljećima točka susreta civilizacija. Grci, Rimljani, Arapi, Normani i Španjolci ostavili su trag u njezinoj arhitekturi i identitetu.

Grad je imao bogatu luku, razvijenu trgovinu i impresivne crkve i palače. Katedrala u Messini, sagrađena u normanskom razdoblju, dominirala je horizontom. Ulice su bile uske, zgrade visoke i gusto raspoređene, građene uglavnom od kamena bez modernih seizmičkih standarda.

Stanovništvo je brojalo oko 140 000 ljudi. Život je bio težak, ali ritmičan, oblikovan morem, trgovinom i tradicionalnim obiteljskim strukturama. Nitko nije slutio da će se taj ritam zaustaviti u nekoliko sekundi.

Trideset i sedam sekundi koje su promijenile povijest

U 5:20 ujutro, dok je grad još bio uronjen u san, tlo je pod Messinom počelo podrhtavati dubokim, gotovo metalnim zvukom koji je dolazio iz same utrobe zemlje. U prvom trenutku činilo se kao kratko, poznato podrhtavanje kakva su povremeno pogađala južnu Italiju, no već nekoliko sekundi kasnije vibracije su se pretvorile u razornu silu koja je doslovno podizala i lomila grad. Ljudi su bili izbačeni iz kreveta, zidovi su pucali po sredini, a podovi su se savijali i otvarali. Neki su svjedoci kasnije govorili da je sve trajalo kao vječnost, iako je u stvarnosti prošlo manje od minute.

Kamene zgrade, građene bez seizmičkih ojačanja, počele su se urušavati jedna na drugu poput domina. Teški balkoni i fasade padali su na uske ulice, zatrpavajući prolaznike i blokirajući svaki pokušaj bijega. Cijele obitelji bile su zdrobljene u vlastitim domovima prije nego što su uspjele ustati s kreveta. Ulice su u nekoliko trenutaka nestale pod slojevima kamenja, drvenih greda i prašine koja je zamračila jutarnje svjetlo. Oni koji su uspjeli izaći na otvoreno gledali su kako se čitavi gradski blokovi urušavaju pred njihovim očima, dok su se tornjevi i crkvene kupole rušili uz zvuk koji je podsjećao na topničku paljbu.

Na kopnenoj strani tjesnaca, u Reggio Calabriji, prizor je bio jednako strašan. Podrhtavanje je razrušilo gotovo sve veće građevine, a gradska infrastruktura prestala je postojati u nekoliko sekundi. Telefonske i telegrafske linije bile su pokidane, mostovi oštećeni, a prometne veze prekinute. Komunikacija s ostatkom zemlje postala je nemoguća, pa je južna Italija satima ostala odsječena, dok su se preživjeli probijali kroz ruševine i pokušavali izvući zatrpane, ne znajući hoće li pomoć uopće stići.

Tsunami: Drugi udar koji je dokrajčio grad

Kao da potres nije bio dovoljan, nekoliko minuta kasnije more se počelo povlačiti, a zatim su se prema obali podigli valovi visoki i do deset metara. Tsunami je zahvatio Messinu i okolna naselja, odnoseći brodove, razarajući obalu i ubijajući one koji su pokušavali pobjeći prema moru misleći da je otvoreni prostor sigurniji.

Luka je postala kaotično groblje olupina i tijela. Mnogi su preživjeli potres samo da bi poginuli u naletu vode. Kombinacija seizmičkog udara i tsunamija učinila je ovu katastrofu iznimno smrtonosnom.

Grad bez vlasti i bez pomoći

U prvim satima nakon katastrofe Messina je bila grad bez strukture. Administracija je uništena, bolnice srušene, vojne postrojbe zatrpane ili dezorijentirane. Preživjeli su lutali ruševinama tražeći članove obitelji, dok su vapaji zatrpanih odzvanjali danima.

Pomoć je pristizala sporo. Brodovi iz Napulja i drugih talijanskih luka trebali su vrijeme da stignu. Jedni od prvih koji su pomogli bili su ruski mornari iz ratnih brodova koji su se zatekli u blizini, kao i britanske i francuske posade. Međunarodna solidarnost bila je brza, ali razmjeri razaranja bili su takvi da je svaka pomoć izgledala nedostatno.

Mrtvi bez imena i masovne grobnice

Broj poginulih nikada nije precizno utvrđen jer su matične knjige, gradski arhivi i administrativne zgrade uništeni u samom potresu, no povjesničari i suvremeni izvještaji najčešće navode raspon između 75 000 i 100 000 mrtvih, čime se ova katastrofa ubraja među najsmrtonosnije u europskoj povijesti. U pojedinim četvrtima Messine procjenjuje se da je stradalo i do 90 posto stanovništva, što znači da su čitave ulice ostale bez ijednog preživjelog člana obitelji.

Tijela su danima ostajala pod ruševinama, dok su preživjeli pokušavali rukama i improviziranim alatima probiti se do zatrpanih. Zbog hladnoće prosinačkih noći i nedostatka hrane i vode, mnogi koji su u početku preživjeli ozljede podlegli su iscrpljenosti ili infekcijama. Grad je bio bez funkcionalnih bolnica, bez pitke vode i bez organizirane sanitacije, a strah od epidemija tifusa, kolere i drugih zaraznih bolesti postao je nova prijetnja gradu koji je već bio devastiran.

Zbog razmjera katastrofe vlasti su bile prisiljene organizirati masovne grobnice, često bez mogućnosti individualne identifikacije. Tisuće žrtava pokopane su bez imena, dok su obitelji tragale za nestalima među redovima tijela ili ostacima osobnih predmeta. Uništene su matične knjige i crkveni zapisi, pa su mnoge smrti ostale administrativno neupisane. U kolektivnoj memoriji grada ostali su prekinuti rodoslovni nizovi, obitelji čija su prezimena nestala tog jutra zajedno s kućama u kojima su živjeli generacijama.

Obnova iz pepela

Unatoč razmjerima tragedije, Messina je obnovljena. Grad je izgrađen prema novim urbanističkim planovima, sa širim ulicama i nižim zgradama koje su trebale biti otpornije na potrese. No arhitektonska obnova nije mogla vratiti izgubljene živote ni izbrisati sjećanje na 1908. godinu.

Potres je imao i političke posljedice. Otvorio je pitanja o kvaliteti gradnje, odgovornosti vlasti i potrebi za modernim seizmičkim standardima. Bio je to bolan podsjetnik da priroda ne poznaje granice ni povijesne zasluge.

Zašto se o Messini govori manje nego o drugim katastrofama?

Iako je broj žrtava bio ogroman, potres u Messini nije dobio globalnu mitologiju kakvu su dobile neke druge tragedije. Nije bilo jedinstvene “priče” o luksuzu i oholosti, kao u slučaju Titanica. Bila je to katastrofa siromašnijeg juga Europe, bez romantične naracije i bez filmskog spektakla.

Upravo ta tišina čini tragediju još potresnijom. Messina je nestala u 37 sekundi, ali njezina priča ostala je raspršena u arhivima i lokalnim sjećanjima.

Potres u Messini 1908. godine pokazao je koliko je ljudska civilizacija krhka pred silama prirode. U svega nekoliko trenutaka, povijest, arhitektura i tisuće života izbrisani su s lica zemlje.

Grad je ponovno izgrađen, ali tragedija ostaje dio njegova identiteta. Messina je simbol razorne moći prirode, ali i otpornosti ljudi koji su iz ruševina pokušali izgraditi novi početak.

U 37 sekundi nestao je jedan svijet. U desetljećima koja su uslijedila, grad je pokušao pronaći novi.