Nedaleko od bajkovite Venecije, između turističkih ruta i raskošnih kanala, leži mjesto koje nitko ne spominje na razglednicama. Otok Poveglia – „otok smrti“ – područje je toliko nabijeno tragedijom da je talijanska vlada desetljećima zabranjivala pristup. Neki kažu iz sigurnosti. Drugi – iz straha.
O Poveglii se ne govori glasno.
Tamo gdje se drugi otoci bore za turiste, Poveglia se bori da ostane zakopana pod slojevima povijesti, pepela, spaljenih tijela i šapata koji se navodno čuju čim padne mrak nad lagunom.
Rani početak: otok koji je već tada nosio loš znak
Poveglia se prvi put spominje u pisanim izvorima u petom stoljeću, kao jedno od mnogih utočišta lokalnog stanovništva koje je bježalo pred barbarima nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva. Njegova veličina i položaj bili su idealni za kratkotrajni bijeg, ali nikada za trajni život.
U dvanaestom stoljeću otok je ipak bio kratko naseljen — mala zajednica ribara živjela je ondje sve dok rat s Genovom 1379. nije prekinuo svakodnevicu. Stanovnici su napustili Povegliu, a otok je ostao pust.
I kao da je time započelo njegovo pravo poglavlje.
Venecijanska Republika ubrzo ga je označila kao „zaseban prostor“: dovoljno blizu da se nadzire, dovoljno daleko da se ondje može smjestiti sve što ne pripada gradu.
Kuga dolazi u Veneciju: početak mračnog vijeka Poveglie
Kada je bubonska kuga u petnaestom i šesnaestom stoljeću zahvatila Veneciju, grad se našao pred neprijateljem koji je napadao brže nego što su liječnici mogli prepoznati prve simptome. Trgovačka luka, ponos Republike, postala je njezina najveća slabost — brodovi su donosili začine, svilu i bogatstvo, ali s njima su pristizale i bolesti koje nitko nije znao zaustaviti.
U pokušaju da obrani grad, Venecija je stvorila sustav lazareta, jednih od prvih organiziranih karantenskih postaja u Europi. Ondje su se slali svi koji su bili i najmanje sumnjivi: putnici s povišenom temperaturom, mornari koji su kašljali, trgovci koji su izgledali „previše blijedo“.
Za najteže, za one koje su vlasti smatrale izgubljenima već pri iskrcaju, trebalo je posebno mjesto.
Mjesto daleko od grada, daleko od nade, ali dovoljno blizu da se nadzire.
To mjesto postala je Poveglia — mali otok koji će uskoro postati sinonim za smrt.
Otok kao preliminarna presuda
Dolazak na Povegliu značio je gotovo sigurnu smrt.
Bolesni, sumnjivi, izmučeni putnici, članovi posade i građani s najmanjim simptomima slali su se na otok da bi proveli karantensku izolaciju.
U teoriji — karantena je trebala biti privremena.
U stvarnosti — za mnoge je bila posljednje mjesto koje su vidjeli.
Venecijanska Republika nije imala ni kapacitete ni namjeru brinuti o umirućima; cilj je bio jasan: spriječiti širenje kuge u gradu, pod svaku cijenu.
Umiralište bez bilješki
Liječenje ondje nije imalo nikakvih pravila ni nade.
Bolesnicima su davali vino kao jedini oblik utjehe, otvarali čireve u pokušaju da „puste bolest van“, puštali krv i primjenjivali postupke koji su više nalikovali kazni nego medicini.
Nije bilo liječničkih bilježnica, popisa bolesnika ni ikakvih zapisa.
Ljudi su ondje postajali bezimeni, izgubljeni u gomili onih koji su čekali ishod u kojem je vrijeme bilo okrutni gospodar.
Život se ondje mjerio satima.
Smrt — minutama.
Otok koji je trebao biti privremena točka, pretvorio se u masovnu grobnicu.
Spaljivanje mrtvih: pepeo koji je promijenio samu zemlju
Kako je broj žrtava rastao, vlasti su naredile masovno spaljivanje tijela.
Trupala je bilo previše da bi se pokapala; bolest se širila prebrzo.
Kada bi Veneciju pogodio novi val kuge, vlasti su uvijek donosile istu odluku: sve što je moglo širiti bolest moralo je biti uklonjeno brzo, bez odgađanja i bez ceremonija.
Zbog toga se Poveglia iznova pretvarala u golemo spaljivalište.
Ne jednom, ne u jednoj epidemiji — nego u svakom velikom naletu kuge kroz više stoljeća.
Valovi bolesti dolazili su u petnaestom, šesnaestom, sedamnaestom pa i osamnaestom stoljeću.
I svaki put, kada bi se grad našao pred zarazom koju nije mogao obuzdati, otok je gorio danju i noću.
Leševi su se dovozili u čamcima, slagali u slojeve i palili u ogromnim lomačama koje su dimom ispunjavale cijelu lagunu.
Oni koji su sudjelovali u spaljivanju pisali su da je miris bio „gust, sladak i nepodnošljiv“, a dim toliko težak da se nije dizao — nego lijepio za površinu mora.
Nakon svakog vala kuge pepeo je ostajao ondje gdje je i nastao: u tlu, u pukotinama, u sedimentu otoka.
Kako su se epidemije vraćale i spaljivanja ponavljala, slojevi pepela miješali su se s pijeskom i glinom, sve dok zemlja Poveglie nije postala drugačija od svih otoka u laguni.
Tamna. Masna na dodir. Teška.
Tlo koje je u doslovnom smislu napravljeno od ljudskih ostataka.
Zbog toga ribari iz okolnih otoka i danas izbjegavaju bacati mreže u blizini Poveglie. Ne zbog legendi, nego zato što su desetljećima povlačili iz vode ono što nitko ne želi držati u rukama: komadiće kostiju koji su izronili iz sedimenta.
Kažu:
„Ono što je otok uzeo — neka otok zadrži.“
Sanatorij dvadesetog stoljeća: otok smrti postaje otok ludila
Nakon što je kuga postala prošlost, Venecija je donijela odluku koja je zvučala logično — ali je rezultirala novom serijom tragedija.
Početkom dvadesetog stoljeća na otoku je osnovan psihijatrijski sanatorij, namijenjen prvenstveno izoliranim pacijentima i ljudima za koje nije bilo mjesta u gradskim bolnicama.
Stara skladišta, ruševine i zgrade kuge preuređene su u odjele.
No, zidovi nisu zaboravili svoje prethodne stanovnike.
Legende o liječniku iz zvonika
Prema svjedočanstvima pacijenata i dijelom zabilježenim zapisima, liječnik koji je vodio ustanovu počeo je provoditi primitivne lobotomije i eksperimentalne tretmane koji su tada bili smatrani neortodoksnima, a danas — brutalnima.
Pacijenti su pričali da ih noću odvode u zvonik.
Tamo su se noću čuli zvuci metala koji struže o metal, tupi udarci o drvo i prigušeni glasovi koji su se jedva razlikovali od jecaja.
Kasnije su tvrdili da čuju glasove i korake, čak i kada su prostorije bile prazne.
Tvrdi se da je i sam liječnik, prije smrti, govorio o „zvukovima koji ga zovu iz zidova“.
Jednog jutra pronađen je mrtav ispod zvonika.
Službeno: samoubojstvo.
Neslužbeno: „gurnut je“.
Tko bi ga gurnuo na pustome otoku?
Priča se razlikuje od usta do usta, ali u svim verzijama postoji isti refren: „Na Poveglii nikada nisi sam.“
Nakon njegova pada, sanatorij je brzo napušten.
Zabrana pristupa
Talijanska vlada zatvorila je Povegliu za javnost i proglasila otok zabranjenom zonom. Iako su prava opravdanja uvijek bila tehničke prirode — „strukturna nesigurnost“, „kretanje po ruševinama opasno je“, „nedostatak infrastrukture“ — lokalni glasovi ispričali su drugu verziju.
Kažu da su radnici, arhitekti i istraživači koji su trebali procijeniti stanje zgrada prijavljivali čudne zvukove, korake, osjećaj da ih netko promatra.
Ništa od toga nikada nije službeno potvrđeno, ali brodovi s gradilišta povlačili su se ranije nego što je planirano.
Otok je ostao netaknut.
I to je, kažu Talijani, najbolje.
Priče ribara, čuvara i rijetkih posjetitelja
IIako je pristup zabranjen, zabilježena su rijetka svjedočanstva ljudi koji su se ipak zatekli na Poveglii.
Najčešće je riječ o ribarima koje je nevrijeme natjeralo da nakratko potraže zaklon uz otok.
Njihovi doživljaji gotovo su istovjetni.
Govore da se neobični šumovi javljaju i kada je zrak potpuno miran.
Vegetacija, kažu, djeluje kao da obuhvaća ruševine, gurajući se prema zidovima umjesto da se povlači.
Nelagoda se pojavljuje već pri prvom koraku s čamca, kao da tlo pod nogama promatra uljeza.
Jedan čuvar iz sedamdesetih godina tvrdio je da noću čuje „zvonik kako diše“.
Nije mislio doslovno — opisao je dojam, ne činjenicu.
No ta je slika bila toliko snažna da ju je prepričavao sve do smrti.
Znanost i Poveglia: što je stvarno?
Pitanje je uvijek isto: koliko su priče o duhovima rezultat straha, a koliko povijesti?
Znanstveni pogled daje tri objašnjenja:
Prvo: psihološki utjecaj prostora
Mala, izolirana mjesta s ekstremnom poviješću pojačavaju ljudsku osjetljivost.
Ono što bi se na kopnu činilo običnim zvukom, na Poveglii se doživljava kao prijetnja.
Drugo: akustika
Otok ima iznimno čudan odjek zbog oblika lagune i ruševina.
Zidovi prenose zvukove na neočekivane načine; šum valova zna zvučati poput glasova.
Treće: trošna arhitektura
Mnoge zgrade su nestabilne, pa se drvo i cigla pomiču zbog vlage i soli — stvarajući zvukove koji mogu djelovati nadnaravno.
Ipak, sve to ne mijenja činjenicu da je Poveglia jedinstvena u Europi: otok s više smrti po kvadratnom metru nego gotovo bilo koji drugi komad zemlje na kontinentu.
Povijest se ne briše.
Samo utihne.
Danas: otok koji se ne da pripitomiti
Svaki pokušaj obnove Poveglie završio je neuspjehom.
Investitori su odustali.
Volonterske grupe odustale su zbog strukturnih opasnosti.
Planovi o luksuznom resortu propali su.
Otok se zatvorio sam u sebe.
Priroda ga je prekrila, baš kao što je povijest prekrila njegove priče.
Neki tvrde da bi otok trebalo sačuvati kao memorijal svim žrtvama kuge.
Drugi misle da ga treba pustiti da ostane ono što je stoljećima bio — tiha opomena.
Otok Poveglia nije samo legenda niti „misterija za turiste“.
To je stvarno mjesto čije je tlo sastavljeno od pepela, čije zgrade stoje na masovnim grobnicama, i čija je povijest dovoljno tamna da se stoljećima prenosila usmenom predajom.
„Otok smrti“ nije metafora, nego kronologija tragedija:
od kuge, preko spaljivanja, do ludila u sanatoriju.
Zato ga Talijani ne romantiziraju.
Ne snimaju filmove.
Ne otvaraju muzeje.
Poveglia ostaje sama.
Nagrižena solju, obrasla bršljanom, okružena vodom koja pamti više nego što bi itko želio priznati.
Na kraju — možda je upravo tišina ono što otok želi.
A možda je to jedini način da se sve ono što je ondje proživljeno zauvijek zadrži na jednom mjestu, daleko od ljudi, daleko od grada i daleko od svega što bi moglo ponovno probuditi ono što je na Poveglii ostalo spavati.
