Dana 30. prosinca 1903. godine, hladno zimsko poslijepodne u Chicagu pretvorilo se u jedan od najmračnijih dana u povijesti grada. Gotovo 2.000 ljudi – žene, djeca, obitelji željne blagdanskog ugođaja – okupilo se u raskošnom kazalištu Iroquois kako bi pogledali popularnu pantomimu “Mr. Bluebeard”. Umjesto smijeha i pjesme, dvoranom su se ubrzo prolomili krikovi i zvuk stampeda. U samo nekoliko minuta kazalište koje su novine hvalile kao “apsolutno vatrootporno” pretvorilo se u plamteću grobnicu za više od 600 ljudi.

Kazalište ponosa i sjaja

Iroquois Theater bio je arhitektonsko čudo svoga vremena. Otvoren tek mjesec dana prije kobnog požara, hvaljen je zbog raskoši i udobnosti: baršunaste zavjese, pozlaćeni ornamenti, široki balkoni i prostrana pozornica. Gradske vlasti, pod pritiskom javnosti i ambicija, požurile su dati dozvole za rad.

Novine su ga nazvale “kazalištem budućnosti” i “najsigurnijom zgradom Amerike”. Ironija tih tvrdnji postala je očita tek nekoliko tjedana kasnije.

Iza kulisa, sigurnosne mjere bile su zanemarene. Nije bilo prskalica, protupožarni aparati bili su rijetki i neučinkoviti, a mnogi izlazi zaključani ili skrivani zastorima. Kazalište je bilo poput lijepo ukrašene zamke – spremne čekati svoj trenutak.

Iskra koja je zapalila iluziju

Predstava “Mr. Bluebeard” odvijala se bez poteškoća sve do 15:15 sati. Djeca su se smijala, glazba je ispunjavala dvoranu, a publika uživala u raskošnoj scenskoj produkciji.

Tada se dogodilo nešto naizgled sitno: iskra sa svjetlosnog reflektora zapalila je baršunastu zavjesu. Isprva je publika mislila da se radi o posebnom efektu. No plamen se brzo širio, penjući se uz kulise i pretvarajući ih u baklje.

Scenski radnici pokušali su ugasiti vatru improviziranim aparatima i rekvizitima, ali bezuspješno. U samo nekoliko trenutaka dim je počeo gutati gledalište.

Vatrena kugla i panika

U pokušaju da pobjegnu, glumci i tehničari otvorili su stražnja vrata pozornice. Hladan zimski zrak naglo je nahrupio unutra i stvorio snažnu promaju. Taj udar pretvorio je požar u vatrenu kuglu koja je eksplodirala prema gledalištu i zahvatila balkone.

Panika je bila trenutna. Prema riječima glumca Eddieja Foya,

“nastao je stampedo, životinjski krikovi i udarci stopala, tijela koja su se sudarala i padala jedno preko drugoga – zvučalo je kao urlik same smrti.”

Zaključana vrata i smrtonosni stampedo

Publika je u panici jurnula prema izlazima. No mnoga su vrata bila zaključana ili su se otvarala prema unutra, što je u gužvi značilo da ih nije bilo moguće otvoriti.

Ljudi su se gurali, padali, jedni gazili preko drugih. Djeca su se odvajala od roditelja i nestajala u masi. Na stubištima i prolazima gomilala su se tijela u slojevima, dok su oni iza nastavljali gurati.

Na balkonima su gledatelji ostali zarobljeni. Dim je gušio, a plamen se širio nezaustavljivo. Oni koji nisu uspjeli pronaći izlaz ostali su prikovani na svojim mjestima – njihovi su životi završili u nekoliko minuta.

Svjedočanstva preživjelih

Preživjeli su kasnije pričali stravične detalje. Jedna majka je svjedočila kako je pokušala izvući svoje dijete kroz gužvu, ali su ih valovi ljudi povukli prema vatri. Izgubila je svijest i probudila se vani, dok njezina kći nikada nije pronađena.

Eddie Foy, glumac koji je bio na pozornici, pokušao je smiriti publiku. Vikao je: “Ostanite mirni!” No njegov glas ubrzo je utihnuo u buci krikova i jecaja.

Bilanca tragedije

Kada je vatra konačno ugašena, prizor je bio nezamisliv. Više od 600 ljudi izgubilo je život, a stotine su bile ozlijeđene.

Tijela su ležala nagomilana ispred izlaza, na stubištima i balkonima. Grad je bio u šoku. Mnoge obitelji izgubile su po nekoliko članova, a tragedija je najteže pogodila žene i djecu – one koje su tog dana najviše tražile zabavu i veselje.

Istraga i skandal

Istraga je otkrila zastrašujuće propuste:

• Kazalište nije imalo sustav prskalica.
• Izlazi su bili loše označeni i često zaključani.
• Protupožarna zavjesa nije izdržala plamen.
• Broj gledatelja bio je iznad kapaciteta.

Javnost je tražila pravdu. No unatoč brojnim optužbama, nitko nije ozbiljno kažnjen. Vlasnici i gradske vlasti svaljivali su krivnju jedni na druge, a korupcija i birokracija ugušile su svaku odgovornost.

Posljedice tragedije

Požar u kazalištu Iroquois ostavio je trajne posljedice:

• Donijeti su novi protupožarni zakoni u SAD-u.
• Sva kazališta i javne dvorane morale su imati vrata koja se otvaraju prema van.
• Obavezne su postale jasne oznake izlaza i redovite sigurnosne inspekcije.
• Provedene su reforme u graditeljstvu koje su kasnije spasile nebrojene živote.

Chicago je zauvijek nosio ožiljak tog dana, a tragedija se pretvorila u gorku lekciju o cijeni ljudskog nemara i iluzije sigurnosti.

Jeste li znali?

Nakon tragedije, Iroquois Theater preimenovan je i nastavio s radom pod drugim imenom. No stanovnici Chicaga su ga još desetljećima nazivali “kazalištem smrti”.

Zanimljivosti

• Predstava “Mr. Bluebeard” nikada više nije izvedena u Chicagu.
• Nekoliko preživjelih opisalo je da je publika u prvim minutama mislila kako je požar samo dio scenskih efekata.
• Eddie Foy, glumac koji je pokušao smiriti publiku, postao je svojevrsni junak tragedije.

Požar u kazalištu Iroquois nije bio samo katastrofa, već i upozorenje. Pokazao je koliko brzo iluzija sigurnosti može nestati u plamenu, i koliko je tanko tkivo koje dijeli zabavu od tragedije.

Chicago se nikada nije potpuno oporavio od tog dana, a sjećanje na više od 600 izgubljenih života ostaje uklesano u povijest kao podsjetnik da ljudski nemar i pohlepa mogu biti smrtonosni.