U studenome 1922. svijet je zadržao dah dok je britanski arheolog Howard Carter otvorio vrata najslavnije faraonske grobnice u povijesti – onu mladog egipatskog kralja Tutankamona. No, uskoro se pažnja javnosti preusmjerila s blaga i povijesti na nešto mnogo mračnije: niz misterioznih smrti koji su pogodili one povezane s otkrićem. Legenda o “prokletstvu faraona” rodila se u medijima i nadživjela desetljeća. No, što je istina iza ove priče? Je li riječ o drevnoj osveti – ili jednostavnom nizu slučajnosti?
Otkrivanje koje je promijenilo povijest
Tutankamon je bio relativno nepoznat egipatski vladar iz 18. dinastije koji je umro mlad, oko 1323. pr. Kr. Njegova je grobnica, međutim, ostala gotovo netaknuta kroz više od 3000 godina – čudo s obzirom na pljačke koje su zadesile većinu drugih grobnica u Dolini kraljeva.
Howard Carter, nakon godina bezuspješnog traženja, uz financijsku potporu britanskog aristokrata Georgea Herberta, 5. grofa od Carnarvona, otkriva stepenice koje vode do zapečaćenog ulaza u studenom 1922. Unutra – više od 5000 predmeta, zlatni sarkofag, maska od čistog zlata i – gotovo netaknuti mumificirani ostaci dječaka-faraona.
Bio je to jedan od najvažnijih arheoloških nalaza ikada, ali i početak jedne od najpoznatijih misterija 20. stoljeća.
Rođenje legende o prokletstvu
Prva smrt koja će zapaliti maštu javnosti dogodila se manje od pola godine nakon otkrića grobnice. Lord Carnarvon, glavni financijer iskapanja, preminuo je 5. travnja 1923. od infekcije nakon uboda komarca. No, njegova smrt bila je popraćena neobičnim detaljima: istovremeno je u Kairu nestala električna energija, a njegov pas u Engleskoj navodno je zavijao i umro istog trenutka.
Britanski mediji, osobito novine poput The Timesa i Daily Expressa, brzo su prigrlili i napuhali priču o “faraonovom prokletstvu”. Citirana je navodna natpisna ploča pronađena na zidu grobnice s riječima:
“Smrt će doći na krilima onome koji uznemiri faraonov mir.”
U stvarnosti, takav natpis nikada nije službeno zabilježen u samoj grobnici. Ipak, ideja o drevnoj kletvi uhvatila je korijen u kolektivnoj mašti.
Niz smrti – slučajnost ili nešto više?
U narednim godinama, još nekoliko osoba povezanih s otkrićem grobnice umrlo je pod, kako se činilo, neobičnim okolnostima:
- Sir Archibald Douglas-Reid, liječnik koji je prvi analizirao mumiju rendgenom, umro je od misteriozne bolesti nekoliko mjeseci kasnije.
- George Jay Gould, američki milijunaš koji je posjetio grobnicu, razbolio se i preminuo ubrzo nakon toga.
- Aubrey Herbert, polubrat Lorda Carnarvona, umro je samo nekoliko mjeseci nakon njega – također od infekcije.
- Hugh Evelyn-White, egiptolog koji je pomagao pri katalogiziranju artefakata, navodno se objesio, ostavivši poruku da ga “progoni faraonova kletva”.
U konačnici, do 1935. više od 20 ljudi koji su bili povezani s iskapanjima umrlo je.
Ipak, postoji i druga strana priče.
Statistika protiv prokletstva
Howard Carter, vođa cijele ekspedicije i prvi čovjek koji je ušao u grobnicu, živio je još 17 godina nakon otkrića i umro prirodnom smrću 1939. u dobi od 64 godine. Većina članova tima također je doživjela duboku starost.
Kada je 1986. američki epidemiolog Mark Nelson s Tulane University analizirao podatke o 58 ljudi koji su bili u Egiptu tijekom iskapanja, zaključio je da je stopa smrtnosti među njima u potpunosti u skladu s očekivanom statistikom za to razdoblje.
Nema dokaza da su osobe koje su sudjelovale u iskapanju umirale ranije nego inače – dapače, mnoge su doživjele više od 70 ili 80 godina.
Znanstvena objašnjenja “prokletstva”
Unatoč tome, ostaje pitanje: zašto su neki ljudi zbilja umrli iznenada nakon ulaska u grobnicu? Je li moguće da je u pitanju bila – znanost?
Jedna od teorija govori o prisutnosti plijesni i bakterija u zatvorenim prostorima grobnice. Naime, grobnica je bila zapečaćena više od 3000 godina, a unutar nje mogla su se razviti brojna gljivična i bakterijska sredstva opasna po zdravlje.
U modernim analizama pronađene su gljivice poput Aspergillus niger i Aspergillus flavus, koje mogu izazvati respiratorne probleme, osobito kod osoba oslabljenog imuniteta.
Također, moguće je da su mumificirana tijela, tkanine, pa i drvo sadržavali toksine poput amonijaka i formaldehida, koji u loše prozračenim uvjetima mogu biti kobni.
No, ni ta teorija nije dovoljno jaka da objasni sve smrtne slučajeve – ili da opovrgne snagu mita.
Mediji, Hollywood i vječni mit
Možda najveći razlog opstanka legende o prokletstvu nije u samoj grobnici – nego u načinu kako su je ljudi doživjeli. Mediji su 1920-ih bili iznimno skloni senzacionalizmu. Novinari su doslovno kampirali ispred hotela u kojem je Carter odsjedao i često izmišljali priče o “tajnim sobama”, ukletim artefaktima i nesretnoj sudbini.
Hollywood je također pridonio: film “The Mummy” iz 1932., s Borisom Karloffom u glavnoj ulozi, jasno je inspiriran mitom o faraonovom prokletstvu.
Do danas, brojni dokumentarci, romani i fikcijske serije nastavljaju hraniti fascinaciju tim staroegipatskim mitom. Faraonovo prokletstvo postalo je sastavni dio popularne kulture – bez obzira na stvarne činjenice.
Dakle, postoji li stvarno prokletstvo povezano s Tutankamonovom grobnicom?
Povijesne činjenice, znanstvene analize i zdrav razum sugeriraju da je odgovor – ne. Većina smrti bila je ili prirodna ili statistički očekivana. Niti jedno ozbiljno znanstveno istraživanje nije potvrdilo postojanje stvarnog uzroka iz domene nadnaravnoga.
No, mit o prokletstvu faraona preživio je jer je – jednostavno – dobra priča. I u tome leži njegova snaga. Jer ljudi od pamtivijeka ne traže samo činjenice, već i misterij.
Zanimljivost za kraj:
Nakon Carterove smrti 1939., njegovo je ime urezano na jednostavnoj nadgrobnoj ploči. Ispod njega stoje riječi koje je izgovorio kada je prvi put pogledao u Tutankamonovu grobnicu:
“Vidim prekrasne stvari.”
