U samotnim obalama škotskog Gallowaya, gdje se gusta magla spušta nad valovitu obalu, krije se jedna od najmračnijih i najjezivijih legendi europskog folklora — priča o Sawneyju Beanu i njegovom klanu kanibala. To nije samo strašna priča za logorsku vatru. Ova legenda, koja je stoljećima kružila britanskim tavernama, knjižarama i usmenim predajama, poslužila je kao inspiracija za jedan od najšokantnijih horor filmova svih vremena — Brda imaju oči (The Hills Have Eyes).

Ali tko je bio Sawney Bean? I je li njegova krvava ostavština doista bila samo mit — ili jeziva istina zatrpana ispod slojeva vremena i šutnje?

Zloslutni početak: Legenda o rođenju čudovišta

Alexander “Sawney” Bean navodno je rođen u kasnom 15. stoljeću, u blizini East Lothiana u Škotskoj. Odrastao je u siromaštvu, nevoljan raditi kao kožar poput svog oca. Umjesto toga, s mladom ženom po imenu Agnes Douglas, za koju se govorilo da je vještica, odlučio je pobjeći iz društva i skloniti se od pogleda civilizacije.

Njihovo novo skrovište bila je zabačena morska pećina duboka oko 200 metara, koju plima gotovo potpuno zaklanja. Ondje su osnovali svoju zajednicu, koja će se tijekom narednih desetljeća pretvoriti u groteskni klan incestnih kanibala — možda najjeziviju obitelj u škotskoj povijesti.

Klan iz pakla: Incest, kanibalizam i lov na putnike

Sawney i Agnes imali su, navodno, 14 djece. Ta djeca su zatim međusobno imala još više djece. Legenda tvrdi da je klan narastao na 48 članova, svi povezani incestom. U izolaciji, daleko od svake moralne strukture, razvili su vlastiti poredak temeljen na preživljavanju — i mesu.

Klan je noću izlazio iz svoje pećine kako bi napadao i ubijao nesretne putnike na obližnjim putevima. Tijela žrtava bi odvukli natrag u pećinu, raskomadali ih i pojeli. Dijelove koje nisu odmah konzumirali — solili su ili sušili za kasniju uporabu. Priča kaže da su komade tijela čak i konzervirali u stijenama pećine, koristeći hladnoću i vlagu poput prirodne komore za meso.

Tijekom 25 godina, klan je navodno ubio preko 1.000 ljudi.

Kraljevska istraga i strašan kraj

S vremenom, nestanci su postali toliko učestali da su lokalni mještani panično okrivljavali gostioničare, putujuće trgovce, pa čak i nevine seljane. Mnoge su optužbe završile javnim vješanjem. No, pravi krivci ostajali su neotkriveni.

Sve dok jedne noći par nije napadnut na povratku s tržnice. Muškarac se uspio obraniti i pobjeći, obavještavajući vlasti. Kralj James VI (ili, prema nekim verzijama, James I Engleski) osobno je poveo ekspediciju od 400 ljudi i krvnih pasa kako bi pronašli odgovorne.

Naposljetku, pronašli su zlokobnu pećinu punu ljudskih ostataka — vješala od udova, hrpe kostiju, konzervirane glave i zasoljeno meso. Grozomorni prizor šokirao je i najhladnije vojnike.

Cijeli klan je uhvaćen i smaknut bez suđenja. Muškarcima su udove odrezali i pustili bi ih da iskrvare su do smrti. Žene i djeca su spaljeni na lomači.

Je li legenda istinita? Povijesni misterij

Unatoč jezivim detaljima, povjesničari i folkloristi dvoje u istinitost priče. Nema suvremenih povijesnih zapisa o tisućama nestalih osoba, niti službenih dokumenata o kraljevskoj ekspediciji. Priča se prvi put pojavila u 18. stoljeću u publikacijama poput Newgate Calendar, poznatim po senzacionalističkom sadržaju.

Mnogi smatraju da je priča politička propaganda engleskih autora protiv Škota — prikazivajući ih kao divlje, necivilizirane ljudoždere. Drugi pak vjeruju da je legenda možda imala temelje u stvarnim nestancima, ali da su detalji tijekom vremena pretjerani i mitologizirani.

Inspiracija za horor filmove i kulturni utjecaj

Unatoč sumnjama u autentičnost, priča o Sawneyju Beanu snažno je ušla u popularnu kulturu. Najpoznatiji primjer je horor film The Hills Have Eyes (1977) i njegov remake iz 2006., koje je režirao Wes Craven. U tim filmovima obitelj deformiranih kanibala napada putnike u pustoši — izravna referenca na Beanov klan.

Također se pojavljuje u romanima, glazbi, pa čak i stripovima. U Škotskoj postoji i turistički interes za mjesto gdje je navodno bila pećina, iako točna lokacija nije potvrđena.

Groteskna simbolika i kolektivni strah

Zašto ovakve priče opstaju stoljećima? Možda zato što duboko u nama odzvanja iskonski strah od onog nepoznatog, divljeg, izvan dosega zakona i morala. Sawney Bean nije samo lik iz strašne bajke — on je ogledalo straha društva od onih koji žive izvan njegovih granica.

Njegova pećina nije samo fizičko mjesto, već i metafora — mračna rupa u civilizaciji u koju ne želimo zaviriti.

Sawney Bean možda nikada nije postojao, ali njegova priča preživljava — iz generacije u generaciju, iz knjige u film, iz noćne more u kulturni fenomen. Bila ona istinita ili ne, činjenica je da je krvava legenda o klanu koji je pojeo tisuće ostala duboko ukorijenjena u kolektivnoj svijesti. I dokle god nas plaši pomisao da negdje, u mračnom kutku svijeta, još uvijek postoji pećina puna kostiju — Sawney Bean neće biti zaboravljen.