Mount Everest – za jedne san, za druge opsesija. Za sve koji su pokušali dosegnuti njegov vrh, on je ispit istine. Planina ne laže, ne oprašta, i ne razlikuje hrabre od ludih.
U svibnju 1996. godine, dvije komercijalne ekspedicije – Adventure Consultants pod vodstvom Novozelanđanina Roba Halla i Mountain Madness koju je predvodio Amerikanac Scott Fischer – krenule su zajedno prema krovu svijeta.
Bio je to uspon koji je trebao dokazati da je planinarenje na Everest postalo “sigurnije” zahvaljujući iskustvu vodiča i naprednoj opremi. Umjesto trijumfa, donio je tragediju koja je potresla cijeli svijet.
Uspon prema zoni smrti
Na visini od osam tisuća metara počinje tzv. “zona smrti” – područje u kojem je kisika samo trećina količine na razini mora. Tamo tijelo polako odumire. Mozak gubi jasnoću, srce ubrzano lupa, a svaki korak postaje mučan kao posljednji.
Unatoč svemu, planinari su nastavili penjanje. Tog jutra, 10. svibnja, vremenski uvjeti djelovali su savršeno. Nebo je bilo čisto, a zrak miran. Bilo je to lažno zatišje – planina nikada ne ostaje mirna dugo.
Kolone planinara kretale su se uskom stazom prema vrhu. Neki su se penjali presporo, drugi prebrzo. Vrijeme se razvlačilo, a dogovoreni raspored silaska počeo je propadati. Na 8.848 metara, Rob Hall i njegovi klijenti dosegnuli su cilj – ali prekasno. U planinarstvu, svaka minuta iznad 14 sati na vrhu znači kockanje sa životom. Kad su krenuli natrag, oluja se već rađala na horizontu.
Oluja koja je donijela smrt
U poslijepodnevnim satima, nebo se pretvorilo u sivu masu. Vjetar je dosegnuo brzinu od 160 kilometara na sat, a temperatura se spustila na -40°C. Snijeg je brisao tragove, kompasi su zakazivali, a radio-veze su nestajale u statičnom šumu.
Planinari su se razdvojili, izgubljeni u bijeloj tišini. Neki su ostali bez kisika, drugi bez svijesti. Ljudsko tijelo ne može dugo izdržati u zoni smrti – ono polako prestaje slušati naredbe.
Te noći, Mount Everest je progutao osam života.
Rob Hall: čovjek koji nije napustio svog klijenta
Rob Hall bio je poznat po svojoj disciplini i brizi za druge. Kada se njegov klijent Doug Hansen srušio pri silasku, Rob je ostao uz njega, unatoč upozorenjima i nadolazećoj oluji. Bio je to čin lojalnosti, ali i odluka bez povratka.
Ostali su zarobljeni na visini od gotovo 8.700 metara, bez kisika i zaklona. Dok su im se baterije gasile, Rob je uspio uspostaviti posljednju radio vezu s baznim logorom. Njegove riječi postale su povijest:
“Ne brinite za mene. Brinite za moju ženu. Recite joj da je volim.”
U logoru je njegova trudna supruga slušala prijenos. Nije mogla ništa učiniti, osim čekati da signal utihne. Rob Hall nikada se nije vratio. Njegovo tijelo ostalo je na planini, zaleđeno u sjedećem položaju, s pogledom prema dolje – kao da i dalje čeka svoje penjače.
Scott Fischer: vođa koji je podcijenio planinu
Scott Fischer bio je energičan i iskusni planinar. Poznat po svojoj rečenici: “Ako želiš doći gore, idi polako. Ako želiš doći dolje, idi mudro.” Tog dana, nije bilo ni vremena ni mudrosti.
Iscrpljen, dehidriran i bez dovoljno kisika, Fischer je zaostajao. Njegova je ekspedicija bila raštrkana, a oluja je izbrisala sve rute. Kada su ga posljednji put vidjeli, sjeo je u snijeg i rekao da će se “samo malo odmoriti”. Nikada se nije probudio.
Njegovo tijelo pronađeno je nekoliko dana kasnije. Ležao je mirno, s licem okrenutim prema planini koju je pokušao razumjeti, a koja ga je zauvijek zadržala.
Beck Weathers: čovjek koji se vratio iz mrtvih
Ako Everest ima svoje čudo, onda je to Beck Weathers. Američki kirurg i planinar, izgubio je svijest u olujnom kaosu. Kolege su ga, misleći da je mrtav, ostavili na snijegu. Tijelo mu je bilo ukočeno, lice prekriveno ledom, a ruke i noge smrznute.
Ali nekoliko sati kasnije, Beck se probudio. Ledom prekrivenih očiju, ustao je i počeo hodati. Hodao je bez smjera, vođen instinktom koji je bio jači od smrti.
Kad se nakon 12 sati pojavio u logoru, izgledao je kao duh – lice mu je bilo neprepoznatljivo, a glas gotovo nestao. Preživio je, iako je izgubio obje ruke i nos. Kasnije je rekao:
“Na Everestu sam naučio da ponekad moraš umrijeti da bi stvarno živio.”
Moralne dileme u zoni smrti
Planina ne dopušta slabost, ali ni suosjećanje. Na visini gdje ni ptice ne lete, moralne granice se brišu. Neki su planinari prolazili pored onih koji su sjedili u snijegu, još živi, ali bez snage da se pomaknu. Pomagati drugome značilo je izgubiti vlastiti život.
Jedna od žrtava, Yasuko Namba, preživjela je uspon, ali ne i povratak. Sjedila je iscrpljena u snijegu, gledajući prema dolje, dok ju je vjetar polako prekrivao. Kad je zora stigla, njezino tijelo bilo je zaleđeno u sjedećem položaju, kao još jedan spomenik planini koja ne oprašta.
Tišina nakon oluje
Kad se oluja napokon smirila, Everest je bio tih. Tijela su ostala raspršena po ledenim padinama, a preživjeli su danima pokušavali pronaći put natrag.
Jedan od njih bio je novinar i planinar Jon Krakauer, koji je kasnije napisao knjigu Into Thin Air. Njegovo svjedočanstvo otkrilo je svijet planinarenja koji se sve više komercijalizirao. Ljudi bez iskustva počeli su plaćati da dosegnu vrh svijeta, vjerujući da novac može kupiti pobjedu nad prirodom.
Krakauerova knjiga postala je optužnica protiv pohlepe, oholosti i ljudske iluzije da smo gospodar planete. Everest je 1996. godine pokazao suprotno – da priroda još uvijek drži zadnju riječ.
Jeste li znali?
- Tijekom sezone 1996. godine, na planini je bilo više penjača nego ikada prije.
- Tijela mnogih poginulih još uvijek se nalaze na ruti, zamrznuta i netaknuta desetljećima.
- Zbog ekstremne hladnoće, tijela se ne raspadaju – postaju dio krajolika.
- Procjenjuje se da svake godine u pokušaju osvajanja Everesta pogine između pet i petnaest planinara.
Mount Everest ne poznaje pobjednike. On ne mjeri uspjehe ni rekorde, ne nagrađuje hrabre niti kažnjava slabe. On jednostavno postoji – ravnodušan prema svima koji ga pokušavaju osvojiti.
Tragedija iz 1996. godine ostaje podsjetnik da čovjek može osvojiti vrh svijeta, ali ne i njegovu volju.
Na toj visini, sve što ostaje jest vjetar, tišina i led.
I imena onih koji su zauvijek ostali ondje, zamrznuti između snova i smrti.
