Počelo je kao prizor koji zvuči gotovo nestvarno. U jednoj internatskoj školi za djevojke u tadašnjoj Tanganjiki nekoliko učenica počelo se smijati, ali to nije bio običan smijeh koji prođe nakon nekoliko minuta. Bio je to nekontroliran, iscrpljujući i uporan smijeh koji se nije gasio, nego se širio učionicama, prekidao nastavu i pretvarao školsku svakodnevicu u nešto nalik kolektivnom slomu. Ono što je izvana moglo izgledati gotovo apsurdno, iznutra je za djevojčice bilo sve samo ne zabavno.
Prvi zabilježeni slučajevi pojavili su se 30. siječnja 1962. u školi za djevojke u Kashashi, blizu jezera Victoria, u području Bukobe. Prema najčešće citiranim prikazima, sve je počelo s 3 učenice, a zatim se val smijeha proširio na školu i zahvatio 95 od 159 učenica, uglavnom u dobi od 12 do 18 godina. Nastavno osoblje nije bilo pogođeno na isti način, ali je prijavilo da učenice više nisu mogle normalno pratiti nastavu.
Najjeziviji dio cijele priče nije samo to što su se djevojčice smijale, nego što nisu mogle prestati. Napadaji su, prema kasnijim pregledima, trajali od nekoliko sati do čak 16 dana, a prvi val u školi potrajao je tjednima. Zbog toga je škola 18. ožujka 1962. morala biti zatvorena. Sam taj podatak dovoljno govori da se nije radilo o neobičnoj zgodi ili prolaznoj histeriji, nego o poremećaju koji je potpuno razoružao svakodnevni život jedne škole.
Kad se smijeh pretvorio u strah
Naziv „epidemija smijeha” zvuči gotovo kao crni humor povijesti, ali upravo je u tome najveća zabluda. To nije bio smijeh radosti, nego simptom nečega mnogo mračnijeg. Kasnija tumačenja često su ovaj slučaj pogrešno prikazivala kao zaraznu veselost ili bizarnu društvenu pojavu bez dubljeg značenja. No vjerojatnije je riječ o obliku masovne psihogene bolesti, pri čemu je smijeh bio samo jedan od simptoma, a ne srž cijelog fenomena.
Upravo zato ovaj slučaj i danas izaziva toliku nelagodu. Smijeh inače povezujemo s olakšanjem, veselošću i bliskošću, ali ovdje je imao sasvim drukčije lice: bio je prisilan, nepoželjan i iscrpljujući. Što se više širio, to je manje nalikovao smijehu, a sve više zvučao kao alarm koji nitko nije znao zaustaviti. Zato je ovaj događaj ostao toliko duboko urezan u pamćenje — ne zbog same neobičnosti, nego zbog prizora ljudi koji izgledaju kao da se smiju, dok se zapravo lome pod pritiskom nečega što ne mogu kontrolirati.
Nisu se javljali samo napadaji smijeha
Negdje u sredini priče počinje se vidjeti koliko je naziv “epidemija smijeha” zapravo varljiv. Izvori ne navode samo nekontrolirano smijanje, nego i plač, uznemirenost, nemir, bolove i poteškoće s koncentracijom. U nekim prikazima spominju se i iscrpljenost, nesvjestica te druge tegobe, iako se detalji o rasponu simptoma razlikuju od izvora do izvora. Drugim riječima, pogođene osobe nisu prolazile kroz ništa što bi se moglo nazvati veselim ili bezazlenim.
Liječnici i istraživači ovakve događaje zato ne promatraju kroz prizmu humora, nego kroz prizmu stresa, kolektivne napetosti i psihološkog opterećenja koje se prelijeva u tijelo. Američka akademija obiteljskih liječnika opisuje masovnu psihogenu bolest kao pojavu simptoma u skupini ljudi bez prepoznatljivog okolišnog uzroka i bez jasnog laboratorijskog dokaza o organskoj bolesti. Isti pregled navodi da takve pojave osobito često pogađaju adolescente, djecu, skupine pod stresom i žene.
Širenje izvan škole
Zatvaranjem škole priča nije završila. Djevojčice su se vraćale kućama, a ubrzo su se slični slučajevi počeli bilježiti i u drugim zajednicama. Tijekom travnja i svibnja 1962. prijavljeni su novi slučajevi u Nshambi, a zatim i u drugim mjestima, uključujući Ramashenye i Kanyangereku. U sažetim pregledima slučaja često se navodi da je tijekom širenja bilo pogođeno oko 1000 ljudi, a da je privremeno zatvoreno 14 škola. Brojke se danas uglavnom prenose kao približne, ali dovoljno jasno pokazuju da se nije radilo o izoliranom incidentu u jednoj učionici, nego o širem društvenom fenomenu.
Fenomen nije nestao nakon nekoliko dana ili nekoliko tjedana. Kasniji pregledi navode da su se posljedice i povezani slučajevi u regiji pojavljivali tijekom razdoblja od oko 18 mjeseci. Upravo zato ovaj događaj nije ostao tek lokalna neobičnost, nego je postao jedan od najpoznatijih primjera masovne psihogene bolesti u modernoj povijesti.
Zašto baš tada
Ovdje priča postaje još zanimljivija. Nitko nije pronašao dokaz da je uzrok bila zarazna bolest, otrov ili neki drugi fizički zagađivač. Upravo zato istraživači su slučaj najčešće tumačili kao posljedicu snažnog psihološkog i društvenog pritiska. Hempelmannov rad naglašava da ovaj događaj treba promatrati kao motoričku varijantu masovne psihogene bolesti, a ne kao misterioznu “zarazu smijeha”.
Važan je i širi povijesni trenutak. Tanganjika je stekla neovisnost 9. prosinca 1961., svega nekoliko tjedana prije početka slučaja, a 1964. se ujedinila sa Zanzibarom i postala temelj današnje Tanzanije. U isto vrijeme škole, osobito internatske i misionarske, bile su prostori stroge discipline, visokih očekivanja i kulturnog prijelaza između tradicionalnog života kod kuće i novih obrazovnih normi. U takvom ozračju strah, pritisak i nesigurnost mogli su postati snažni okidači.
Naravno, to nije jedino moguće tumačenje i ne treba ga predstavljati kao savršeno zaključenu istinu. Ali u dostupnoj medicinskoj i društvenoj literaturi to je najuvjerljivije objašnjenje. Ono ne znači da su djevojčice glumile. Naprotiv, kod masovne psihogene bolesti simptomi su stvarni, samo što njihov uzrok nije organska infekcija, nego reakcija psihe i tijela na intenzivan stres unutar određene skupine.
Možda je upravo zato ovaj slučaj toliko potresan i danas. Naziv “epidemija smijeha” na prvi pogled zvuči gotovo nevino, čak i pomalo bizarno. Ali kad se odmakne površina, ostaje mnogo mračnija slika: mlade djevojke koje se ne mogu zaustaviti, škole koje se gase, zajednice koje panično traže uzrok i tijela koja progovaraju ondje gdje riječi očito nisu bile dovoljne. Povijest je taj događaj zapamtila po smijehu, ali njegova prava tema vjerojatno nikada nije bio smijeh. Bila je to napetost. Strah. Pritisak. I nemoć da se sve to izrazi drukčije.
Zato slučaj iz Tanganjike iz 1962. nije samo jedna od najčudnijih epizoda 20. stoljeća. To je i podsjetnik da neke od najšokantnijih povijesnih priča nisu nadnaravne niti izmišljene, nego duboko ljudske. Ponekad ono što izgleda kao smijeh zapravo je najčudniji mogući oblik krika za pomoć.
