U ponedjeljak 21. kolovoza 1911. iz Louvrea je nestala Mona Lisa. Nitko nije razbio prozor, nitko nije svladao čuvare, nije bilo sofisticiranog plana ni posebno napredne opreme. Čovjek koji je poznavao muzej jednostavno je skinuo Leonardovu sliku sa zida, uklonio okvir i izašao. Još je neugodnija činjenica da Louvre nije odmah shvatio što se dogodilo.

Trebalo je proći više od jednog dana prije nego što je postalo jasno da slika nije odnesena na fotografiranje ili restauraciju, nego da ju je netko ukrao. Uslijedila je velika policijska istraga, tisuće novinskih članaka, ispitivanje Pabla Picassa, zatvaranje Guillaumea Apollinairea i bezbroj teorija. Za to vrijeme pravi lopov živio je u Parizu i više od dvije godine skrivao Mona Lisu u svom stanu. Francuska policija čak ga je ispitala, ali nije pronašla sliku. Teško je pronaći bolji primjer istrage u kojoj je gotovo sve bilo kompliciranije nego sam zločin.

A upravo će ta krađa imati posljedicu koju Vincenzo Peruggia gotovo sigurno nije mogao predvidjeti. Mona Lisa već je bila važno Leonardovo djelo, ali 1911. još nije bila globalno prepoznatljiv simbol kakav je danas. Dvije godine novinskih naslovnica, potraga, skandala i javne znatiželje promijenile su njezin status. Kada se vratila u Louvre, vraćala se kao jedno od najpoznatijih umjetničkih djela na svijetu. I sam Louvre danas navodi da je nakon krađe njezina slava postala još veća.

Tko je zapravo žena na Mona Lisi?

Mona Lisu naslikao je Leonardo da Vinci, a prema Louvreu na portretu se nalazi Lisa Gherardini, supruga firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Upravo od njegova prezimena potječe talijanski naziv La Gioconda, odnosno francuski La Joconde. Leonardo je na slici počeo raditi oko 1503. godine, a nastavio ju je dorađivati godinama, sve do pred kraj života.

Djelo je naslikano uljem na ploči od topolova drva i relativno je maleno, približno 79 × 53 centimetra. Leonardo je sliku zadržao kod sebe i ponio je u Francusku, gdje je posljednje godine života proveo na dvoru kralja Franje I. Francuski kralj najvjerojatnije ju je kupio 1518. godine, čime je mnogo prije Napoleonova vremena postala dio francuske kraljevske zbirke.

Ponedjeljak kada je Louvre bio zatvoren

Tog dana, 21. kolovoza 1911. bio je ponedjeljak, dan kada je Louvre bio zatvoren za posjetitelje. Muzej je ipak bio pun zaposlenika, čistača i različitih radnika. Među ljudima koji se ondje nisu posebno isticali bio je Vincenzo Peruggia, talijanski radnik koji je ranije radio za tvrtku angažiranu na postavljanju zaštitnog stakla na muzejske slike.

Znao je kako Louvre funkcionira. Znao je prostorije, prolaze i način na koji su umjetnine bile postavljene. Što je još važnije, radnička odjeća nije izazivala posebnu pažnju.

Prema Peruggijinu kasnijem iskazu i najčešće prihvaćenoj rekonstrukciji, u muzej je tog jutra ušao odjeven poput drugih radnika. U Salon Carréu pričekao je trenutak kada u blizini nije bilo nikoga, skinuo Mona Lisu sa zida i odnio je prema servisnom stubištu. Ondje je uklonio okvir i zaštitu oko slike.

Leonardova Mona Lisa nije velika. Naslikana je na drvenoj ploči približnih dimenzija 79 X 53 centimetra, pa ju je jedna osoba mogla nositi.

Peruggia je potom napustio Louvre.

To je, u osnovi, bila krađa koja će pokrenuti međunarodnu potragu. Bez tunela, tajnih mehanizama ili skupine stručnjaka. Poznavanje muzeja, radnička odjeća i sigurnosni sustav koji očito nije bio pripremljen za mogućnost da netko jednostavno uzme sliku i ode bili su dovoljni.

Nitko još ne zna da Mona Lise nema

Sljedećeg jutra, 22. kolovoza, francuski slikar Louis Béroud stigao je u Louvre. Često je u muzeju slikao kopije poznatih djela, a toga je dana želio raditi upravo u prostoru u kojem se nalazila Mona Lisa.

Na zidu su ga dočekali prazno mjesto i nosači na kojima je slika trebala stajati.

Béroud je obavijestio čuvara, ali ni tada nije odmah nastala panika. Umjetnine su se povremeno skidale radi fotografiranja, čišćenja ili drugih poslova pa se pretpostavljalo da je Mona Lisa privremeno odnesena.

Provjerili su fotografski odjel.

Slike ondje nije bilo.

Tek nakon dodatnih provjera postalo je jasno što se dogodilo: Louvre više nije znao gdje se nalazi Leonardo da Vincijeva Mona Lisa. Prema suvremenim rekonstrukcijama, prošlo je oko 28 sati od krađe do trenutka kada je muzej potpuno shvatio da je riječ o kaznenom djelu.

Louvre je zatvoren, pozvana je policija, a izlazi iz muzeja stavljeni su pod nadzor. Detektivi su pregledavali prostorije, razgovarali sa zaposlenicima i pokušavali rekonstruirati što se dogodilo.

U muzeju su pronađeni dijelovi okvira i zaštite.

Same slike nije bilo. daj malo lijepšu strukturu i rečenice

Francuska saznaje što je izgubila

Vijest je ubrzo izašla iz Louvrea i završila u novinama.

A tada je slučaj dobio sasvim druge razmjere.

Fotografije Mona Lise objavljivane su u novinama i na lecima. Policija je distribuirala tisuće reprodukcija njezina lica kako bi javnost mogla prepoznati ukradenu sliku. Francuski i strani mediji svakodnevno su izvještavali o istrazi, novčanim nagradama, mogućim tragovima i novim osumnjičenicima.

Kada je Louvre ponovno otvoren, ljudi su dolazili vidjeti mjesto na kojem je Mona Lisa nekada visjela.

To nije preuveličavanje. Posjetitelji su doslovno stajali pred praznim dijelom zida.

Za sliku koju policija pokušava pronaći to je bila vrlo učinkovita reklama, premda teško da je Louvre izabrao takvu marketinšku strategiju.

Mona Lisino lice sada su vidjeli ljudi koji nikada nisu bili u Parizu, nikada nisu posjetili Louvre i prije krađe možda nisu znali gotovo ništa o slici. Fotografija izgubljenog portreta neprestano se reproducirala, a pitanje gdje se nalazi postalo je međunarodna vijest. ozbiljnije rečenice i struktura

Je li Picasso ukrao Mona Lisu?

Kako su dani prolazili bez konkretnog napretka, policijska istraga počela se širiti na ljude koji su na bilo koji način mogli biti povezani s ranijim krađama iz Louvrea. Među njima se našao i francuski pjesnik Guillaume Apollinaire, ponajviše zbog svojeg nekadašnjeg suradnika Géryja Piereta, čovjeka koji je ranije iz muzeja ukrao nekoliko manjih umjetničkih predmeta, uključujući drevne iberijske skulpture.

Dio tih ukradenih predmeta završio je kod mladog španjolskog slikara koji je tada živio u Parizu — Pabla Picassa. Kada je ta veza otkrivena, Apollinaire je uhićen i nekoliko dana proveo u zatvoru, dok je Picasso pozvan na ispitivanje. Činjenica da je doista posjedovao predmete ukradene iz Louvrea bila je dovoljna da policija ozbiljno provjeri njegovu moguću povezanost s nestankom Mona Lise.

Ipak, pokazalo se da ni Apollinaire ni Picasso nisu imali nikakve veze s krađom slike. Obojica su oslobođena sumnje, a istraga je ponovno ostala bez konkretnog traga. Picasso se tako nakratko našao među osumnjičenicima u jednom od najpoznatijih slučajeva krađe umjetnina u povijesti, dok je pravi lopov i dalje bio na slobodi, a Mona Lisa još uvijek nije bila pronađena.

Policija je došla do pravog lopova – i otišla

Pravi kradljivac za to vrijeme nije bio ni u inozemstvu ni duboko skriven od policije. Vincenzo Peruggia ostao je u Parizu, a Mona Lisu skrivao je u svom stanu. Tijekom istrage policija je provjeravala sadašnje i bivše zaposlenike Louvrea, kao i radnike koji su ranije obavljali poslove u muzeju. Peruggia je bio među ispitanima, a istražitelji su čak došli i u njegov stan.

Unatoč tome, nije uhićen, a slika nije pronađena. U pojedinim rekonstrukcijama slučaja navodi se da je njegov otisak ostao na dijelovima zaštite uklonjene sa slike, ali tadašnji način vođenja evidencije i usporedbe otisaka nije doveo policiju do njega. Čovjek koji je poznavao Louvre, radio na zaštitnom staklu i živio svega nekoliko kilometara od muzeja tako je ostao izvan središta istrage. Mona Lisa ostala je kod njega još više od dvije godine.

Dvije godine s Mona Lisom u stanu

Peruggia Mona Lisu nije mogao jednostavno ponuditi bilo kojem trgovcu umjetninama. Nakon više od dvije godine međunarodne potrage njezin je izgled bio poznat diljem Europe, a muzeji i trgovci dobro su znali da se radi o ukradenom djelu. Zato ju je skrivao sve do 1913., kada ju je odlučio odnijeti u Italiju. Pod imenom „Leonardo“ kontaktirao je florentinskog trgovca umjetninama Alfreda Gerija i tvrdio da posjeduje Mona Lisu koju želi vratiti Italiji.

Geri se potom obratio Giovanniju Poggiju, ravnatelju galerije Uffizi, a s Peruggijom je dogovoren susret. Nakon pregleda slike brzo je potvrđeno da je riječ o originalnoj Mona Lisi, nakon čega je Peruggia uhićen. Tako je jedna od najvećih međunarodnih potraga za umjetninom završila bez spektakularne policijske akcije: lopov se praktički sam razotkrio kada je pokušao vratiti sliku u Italiju.

Peruggia između patriotizma i osobne koristi

Nakon uhićenja Vincenzo Peruggia tvrdio je da je Mona Lisu ukrao kako bi je vratio Italiji. Vjerovao je da su Francuzi sliku odnijeli tijekom Napoleonovih pljački, no to nije bilo točno. Leonardo da Vinci posljednje je godine života proveo u Francuskoj, a Mona Lisa ušla je u francusku kraljevsku zbirku još početkom 16. stoljeća, mnogo prije Napoleona.

Njegovo objašnjenje ipak mu je donijelo određene simpatije u Italiji, gdje su ga neki doživljavali gotovo kao domoljuba. Istodobno, činjenica da je očekivao financijsku naknadu za povrat slike ostavila je otvoreno pitanje koliko je njegov motiv bio isključivo patriotski. Nakon suđenja dobio je relativno blagu kaznu, dok je Mona Lisa kratko bila izložena u Italiji prije nego što je početkom 1914. godine vraćena u Louvre.

Krađa koja je Mona Lisu pretvorila u svjetsku ikonu

Mona Lisa ni prije 1911. nije bila nepoznato djelo, ali njezina popularnost među širom javnošću nije bila ni približno usporediva s današnjom. Krađa je to naglo promijenila. Više od dvije godine njezina se fotografija pojavljivala u novinama, javnost je pratila potragu, a ljudi su u Louvre dolazili čak i kako bi vidjeli prazno mjesto na kojem je nekada visjela.

Kada je slika pronađena, medijski interes ponovno je eksplodirao. U desetljećima koja su slijedila došle su reprodukcije, reklame, parodije, filmovi i masovni turizam, ali 1911. ostala je ključna godina u stvaranju njezina današnjeg statusa. Peruggia je iz Louvrea ukrao umjetničko djelo, a sasvim nenamjerno pomogao stvoriti jednu od najprepoznatljivijih slika na svijetu.

Krađa Mona Lise 1911. godine bila je jednostavan zločin s golemim posljedicama. Louvre je ostao bez slike, policija je godinama tražila pogrešne tragove, a Vincenzo Peruggia na kraju se praktički sam razotkrio. No upravo je nestanak učinio ono što stoljeća umjetničke slave nisu uspjela u istoj mjeri – pretvorio je Mona Lisu u lice koje je prepoznao cijeli svijet.