U 13:05 sati 3. rujna 2004. u sportskoj dvorani Škole broj 1 u Beslanu odjeknula je snažna eksplozija. Nekoliko trenutaka poslije uslijedila je još jedna. U prostoriji u kojoj je više od tisuću ljudi gotovo tri dana bilo zatvoreno bez vode i hrane, dio krova se raspao, izbila je vatra, a preživjeli su počeli trčati prema otvorima u zidovima. Djeca su izlazila polugola, krvava, opečena i dezorijentirana. Neka su padala nekoliko metara od škole. Na njih se pucalo, oko njih su eksplodirale naprave, a ruske sigurnosne snage krenule su prema zgradi. U sljedećim satima školsko dvorište pretvorilo se u prostor pun dima, vatre, ranjenika, mrtvih tijela, vojnika i roditelja koji su pokušavali pronaći svoju djecu.
Tri dana ranije ista je škola bila ukrašena za početak nove školske godine. Djeca su stigla u svečanoj odjeći, roditelji su ih pratili, u rukama se nosilo cvijeće za učitelje i čekao se početak proslave. Umjesto školskog zvona, nešto poslije devet sati u dvorište su upali teško naoružani teroristi. Više od 1.100 djece, roditelja i nastavnika pod prijetnjom oružjem natjerano je iz dvorišta u školsku zgradu i pretvoreno u taoce. Kada je opsada završila, 334 osobe bile su mrtve. Među njima 186 djece. Od tog dana 1. rujna u Beslanu više nije mogao biti samo datum početka nove školske godine.
1. rujna 2004. – prvi dan škole
U Rusiji je 1. rujna Dan znanja, svečani početak školske godine. Tog jutra u dvorištu Škole broj 1 u Beslanu okupilo se više od tisuću učenika, učitelja, roditelja, baka, djedova, braće i sestara. Među njima je bilo i mnogo male djece koja su došla u pratnji svojih obitelji. Oko devet sati trebala je početi uobičajena školska svečanost. Umjesto toga pojavila se skupina teško naoružanih napadača.
Pucali su u zrak, počeli okruživati okupljene i tjerati ih prema zgradi. Pucnjava je izbila gotovo odmah, nekoliko ljudi ubijeno je već u prvim minutama, dok je dio okupljenih uspio pobjeći u početnom kaosu. Većina nije imala kamo. Djeca i odrasli gurani su kroz vrata i razbijene prozore prema unutrašnjosti škole. Ubrzo su gotovo svi završili u sportskoj dvorani.
Sportska dvorana puna eksploziva
U dvoranu je ugurano više od tisuću ljudi. Sjedili su toliko zbijeni da gotovo nije bilo prostora za kretanje. Mala djeca sjedila su roditeljima u krilu ili ležala na podu između odraslih. Napadači su postavljali eksplozivne naprave po prostoriji i razvlačili žice iznad glava talaca. Sportska dvorana u kojoj su se učenici do tada igrali i vježbali pretvorila se u zatvoren prostor u kojem je jedan pogrešan pokret mogao završiti masovnim pokoljem.
Napadači su vrlo brzo pokazali da prijetnje nisu prazne. Muškarce među taocima prisiljavali su da pomažu u zabarikadiranju zgrade, a dio njih ubrzo je ubijen. Njihova tijela ostala su unutar škole kao upozorenje drugima. Naoružani muškarci hodali su među djecom i roditeljima, dok su eksplozivne naprave visjele iznad njih. Svaki sat proveden u toj prostoriji povećavao je iscrpljenost, paniku i osjećaj da se situacija može raspasti u nekoliko sekundi.
Bez vode i hrane
Prvog dana taoci su još povremeno dobivali vrlo male količine vode, a nekima je bilo dopušteno otići do toaleta. Već sljedećeg dana to je gotovo potpuno prestalo. Napadači su odbijali pustiti hranu i vodu u školu. U dvorani je bilo zagušljivo i vruće, prozori su bili zatvoreni ili blokirani, a stotine tijela dodatno su podizale temperaturu.
Djeca su plakala i tražila vodu. Roditelji su ih pokušavali umiriti iako im nisu imali što dati. Neki su ljudi vlažili usne vlastitim znojem. Drugi su na kraju pili vlastiti urin samo kako bi ublažili žeđ. Nije bilo normalnog odlaska na zahod, nije bilo privatnosti i nije bilo odmora. Prostor se punio mirisom znoja, krvi, prašine i straha.
Drugi dan – čekanje koje je postajalo sve teže
Izvan škole Beslan se punio policijom, vojnicima, novinarima i obiteljima talaca. Roditelji su satima gledali prema prozorima pokušavajući saznati jesu li njihova djeca još živa. Dodatni bijes izazvale su početne službene informacije prema kojima se u školi nalazilo tek nekoliko stotina talaca. Ljudi u Beslanu odmah su znali da ta brojka ne može biti točna.
Poznavali su školu, učenike i obitelji koje su tog jutra bile ondje. Znali su da je stvarni broj puno veći. Za njihove obitelji svaki sat bez jasnih informacija značio je novu rundu panike. Istodobno su napadači odbijali ponude da se u školu dostave voda, hrana i lijekovi.
Jedini ozbiljniji proboj u pregovorima
Drugoga dana bivšem predsjedniku Ingušetije Ruslanu Auševu dopušten je ulazak u školu. Bio je jedan od rijetkih ljudi kojemu su napadači dopustili da osobno uđe među taoce. Vidio je sportsku dvoranu prepunu djece i odraslih, eksploziv postavljen oko njih i uvjete u kojima su ljudi bili držani.
Nakon pregovora uspio je izvesti 26 žena i male djece. Neke od tih žena izlazile su s bebama dok su njihova starija djeca ostajala unutra. Taj prizor dodatno je pokazao koliko je situacija bila brutalna. Majke su morale birati između izlaska s jednim djetetom i ostavljanja drugog iza sebe.
Zašto je napadnut Beslan?
Napad nije nastao izvan šireg sukoba koji je godinama razarao sjeverni Kavkaz. Rusija je vodila dva rata u Čečeniji, a separatistički i islamistički militanti izvodili su niz napada na ruske snage i civile. Samo tijekom 2004. Rusija je već bila pogođena velikim terorističkim akcijama.
Nakon tragedije čečenski militantni vođa Šamil Basajev preuzeo je odgovornost za organiziranje napada. Glavni politički zahtjevi bili su povezani s prekidom rata i povlačenjem ruskih snaga iz Čečenije. Djeca u sportskoj dvorani tako su postala sredstvo pritiska u sukobu u kojem nisu imala nikakvu ulogu.
Upozorenja koja nisu spriječila napad
Kasnije se pokazalo da su ruske vlasti prije 1. rujna imale informacije o povećanoj opasnosti od terorističkog napada u regiji. Postojala su upozorenja da bi napad mogao biti izveden na civilni objekt i da bi moglo doći do uzimanja talaca. Izdane su i upute o pojačanoj sigurnosti za škole na Dan znanja.
Unatoč tome, napadači su uspjeli prijeći granicu, doći do Beslana i napasti školu punu djece. Na samoj školskoj svečanosti nije bilo ozbiljnog sigurnosnog osiguranja koje bi moglo zaustaviti skupinu od nekoliko desetaka teško naoružanih ljudi. Za nekoliko minuta škola je pala pod njihovu kontrolu.
3. rujna – trenutak kada je sve eksplodiralo
Trećeg dana taoci su bili fizički iscrpljeni. Mnogi gotovo dva dana nisu dobili ni vodu ni hranu. Djeca su bila dehidrirana, neka više nisu mogla ni plakati. Oko 13 sati dogovoreno je da spasioci priđu školi kako bi pokupili tijela ljudi ubijenih ranije.
U 13:05 sati u sportskoj dvorani odjeknula je snažna eksplozija. Nedugo zatim uslijedila je druga. Dio krova počeo se urušavati, izbio je požar, a u zidu se otvorio prolaz prema van. U trenutku kada su ljudi ugledali mogućnost bijega, dvoranom je zavladala potpuna panika.
Bijeg kroz vatru i pucnjavu
Djeca i odrasli počeli su izlaziti kroz prozore, rupe u zidovima i razvaljene prolaze. Mnogi su bili polugoli jer su se tijekom nesnosne vrućine u dvorani ranije razodjenuli. Neki su bili opečeni, drugi prekriveni krvlju i prašinom. Mnogi su bili toliko slabi da su nakon nekoliko metara padali na tlo.
Pucalo se iz škole prema ljudima koji su bježali, a sigurnosne snage uzvratile su vatru. Vojnici, policajci i naoružani lokalni muškarci trčali su prema zgradi. Drugi su hvatali djecu u naručje i odnosili ih dalje od škole. U dvorani su ostali mrtvi, teško ranjeni i oni koji više nisu mogli sami izići.
Škola u vatri i borba koja je trajala satima
Napadači koji su preživjeli prve eksplozije povukli su se prema drugim dijelovima škole i sa sobom odveli dio talaca. Ruske specijalne snage krenule su prema zgradi. Umjesto precizne i kontrolirane akcije, započela je borba na maloj udaljenosti, u školi punoj civila.
Pucalo se iz automatskog oružja, odjekivale su nove eksplozije, a iz zgrade se dizao gust dim. Korišteno je i teško naoružanje. Borbe su trajale satima. Nije više postojala jasna granica između prostora u kojem su bili taoci, napadači i snage koje su pokušavale zauzeti zgradu.
Spašavanje usred kaosa
Istodobno je oko škole počelo masovno izvlačenje ranjenika. Nije bilo dovoljno vozila hitne pomoći za broj ljudi koji su odjednom izlazili iz zgrade. Djecu su nosili vojnici, policajci, spasioci i obični stanovnici Beslana. Ranjenike su stavljali u privatne automobile i odvozili prema bolnicama.
Liječnici su u kratkom vremenu morali primiti stotine ljudi s opeklinama, ranama od metaka, gelerima, prijelomima i teškom dehidracijom. Mnogi roditelji nisu znali gdje im se djeca nalaze. Trčali su između bolnica, škole i improviziranih popisa preživjelih pokušavajući pronaći jedno poznato ime.
334 mrtvih – među njima 186 djece
Kada je sve završilo, razmjeri tragedije postali su jasni. Poginule su 334 osobe, među njima 186 djece. Više od 700 ljudi bilo je ozlijeđeno, a mnogi su ostali s trajnim fizičkim posljedicama. Poginuli su i pripadnici sigurnosnih snaga te spasioci.
Od napadača gotovo nitko nije preživio. Jedini uhvaćeni živi član skupine bio je Nur-Paši Kulajev, koji je kasnije osuđen na doživotni zatvor. Ali brojke nisu mogle prikazati puni razmjer tragedije. Nisu govorile koliko je obitelji izgubilo dvoje djece, koliko je učenika gledalo smrt prijatelja ni koliko je preživjelih godinama živjelo s onime što su vidjeli.
Djeca koja su preživjela
Preživjela djeca govorila su o žeđi, eksplozijama, pucnjavi i tijelima preko kojih su morala prelaziti kako bi pobjegla. Neka su nakon tragedije imala ozbiljne probleme sa snom. Druga su se bojala zatvorenih prostora ili povratka u školu.
Za njih 3. rujna nije bio samo dan kada su oslobođena. Bio je početak života nakon Beslana. Ožiljci nisu bili samo na koži. Tragedija je ostala u obiteljima, školskim razredima i cijelom gradu.
Pitanja koja nisu nestala s ruševinama škole
Od prvih dana nakon tragedije pojavila su se ozbiljna pitanja o djelovanju ruskih vlasti. Zašto škola nije bila bolje zaštićena ako su već postojala upozorenja o mogućem napadu? Zašto je javnosti isprva priopćavan znatno manji broj talaca? Što je točno izazvalo prvu eksploziju?
Pitalo se i je li završna operacija mogla biti organizirana drukčije te je li uporaba teškog oružja bila opravdana dok su se u zgradi još nalazile stotine civila. Obitelji žrtava godinama su tražile jasnije odgovore. Za mnoge od njih završetak pucnjave nije značio završetak slučaja.
Europski sud i ozbiljni propusti
Godine 2017. Europski sud za ljudska prava zaključio je da su ruske vlasti počinile ozbiljne propuste. Sud je utvrdio da su prije napada postojale dovoljno konkretne informacije o mogućoj prijetnji obrazovnoj ustanovi, ali da nisu poduzete odgovarajuće preventivne mjere.
Problemi su utvrđeni i u planiranju i vođenju završne operacije te u istrazi koja je uslijedila. Odgovornost terorista za uzimanje djece kao talaca i masovno ubojstvo nikada nije bila upitna. Ali Beslan je ostavio još jedno pitanje koje obitelji nisu prestale postavljati: je li dio života mogao biti spašen?
Beslan nakon Beslana
Zgrada Škole broj 1 nije jednostavno srušena i uklonjena. Sportska dvorana u kojoj su taoci proveli više od dva dana sačuvana je kao mjesto sjećanja. Ondje danas ostaju fotografije poginulih, cvijeće, igračke i boce vode.
Voda je postala jedan od najsnažnijih simbola tragedije zbog djece koja su posljednje dane života provela moleći za nekoliko gutljaja. Svakoga rujna Beslan se vraća imenima, licima i obiteljima koje su 2004. izgubile svoje najbliže. Škola više nije samo škola. Postala je mjesto na kojem je cijeli grad ostavio dio sebe.
Prvog rujna došli su u školu zbog početka nastave. Trećeg rujna njihovi roditelji tražili su ih među ranjenima i mrtvima. U svega tri dana jedna školska dvorana prošla je put od mjesta dječje svečanosti do prostora prekrivenog krvlju, pepelom, razbijenim staklom i tijelima.
Zato se Beslan ne pamti samo kao jedan od najsmrtonosnijih terorističkih napada u Rusiji. Pamti se po 186 djece koja su tog jutra krenula prema školi očekujući početak nove školske godine. Mnogi od njih nikada se nisu vratili kući.
