Bježali su od nacista, noseći u kovčezima ono što im je ostalo od života. U okupiranom Parizu Marcel Petiot obećavao im je siguran odlazak iz Francuske. Bio je liječnik, čovjek kojem su vjerovali. Predavali su mu novac i dragocjenosti, uvjereni da plaćaju vlastiti spas. On ih je zatim ubijao.

U ožujku 1944. godine susjedi su primijetili gust dim i nepodnošljiv miris iz njegove kuće. Kada su vatrogasci ušli u podrum, pronašli su ljudske ostatke. U kući su ostali kovčezi, odjeća i osobne stvari ljudi koji su se spremali na putovanje s kojeg se nikada neće javiti.

Liječnik s prošlošću punom upozorenja

Marcel Petiot rođen je 17. siječnja 1897. u Auxerreu, u Francuskoj. Nakon služenja u Prvom svjetskom ratu završio je medicinu i počeo raditi u gradiću Villeneuve-sur-Yonne. Ondje je izgradio dovoljno snažan položaj da postane i gradonačelnik. Ipak, njegov uspon pratile su optužbe za krađe, sumnjive financijske poslove i zloupotrebu položaja. Liječnička diploma i politička funkcija davale su mu ugled, čak i kada su se oko njega gomilali razlozi za sumnju.

Nakon skandala preselio se u Pariz i nastavio liječničku praksu. Primao je brojne pacijente, a neke je liječio besplatno. Istodobno su ga pratile sumnje u nezakonite zahvate i nepropisno izdavanje recepata za opojne lijekove. U njegovu životu već su se isprepletali medicina, prijevara i sposobnost pridobivanja tuđeg povjerenja. Rat će mu omogućiti da tu sposobnost iskoristi protiv ljudi koji su imali sve manje izbora.

Obećanje izlaska iz okupirane Francuske

Pod njemačkom okupacijom bijeg iz Francuske za progonjene je mogao značiti razliku između života i smrti. Petiot se predstavljao kao čovjek s vezama u tajnoj mreži koja može organizirati odlazak u inozemstvo. Među ljudima koje je privlačio bili su Židovi koji su pokušavali izbjeći uhićenje i deportaciju, ali i druge osobe koje su se željele skloniti od vlasti. Za pomoć je tražio novac. Njegovi su klijenti vjerovali da plaćaju opasan, ali moguć put prema sigurnosti.

Prema rekonstrukcijama slučaja, obećavao je odlazak prema Južnoj Americi, uključujući Argentinu, preko Portugala. Koristio se imenom „doktor Eugène”, a posrednici su mu upućivali ljude zainteresirane za bijeg. Takav je dogovor podrazumijevao tajnost: odlazak se nije smio razglasiti, a nestanak iz dotadašnjeg života bio je očekivan. Upravo je to njegovoj prijevari davalo zastrašujuću prednost. Ako se netko više ne bi javio, postojalo je objašnjenje koje nije odmah upućivalo na ubojstvo — možda je uspio pobjeći.

Posljednja adresa prije obećanog putovanja

Petiot je žrtve dovodio u kuću na adresi 21 rue Le Sueur, u pariškom 16. arondismanu. Ondje su stizale s prtljagom i imovinom koju su ponijele za život u drugoj zemlji. Novac, nakit i osobne stvari ostajali su u njegovim rukama. Obećana mreža za bijeg služila mu je kao sredstvo da ljude dovede na mjesto na kojem ih je mogao opljačkati i ubiti.

U prikazima istrage spominje se tvrdnja da je žrtvama davao smrtonosne injekcije pod izlikom obveznog cijepljenja prije putovanja. Kao liječnik mogao je takav zahtjev predstaviti kao rutinski postupak. Drugi povijesni prikazi naglašavaju zatvorenu prostoriju i mogućnost usmrćivanja plinom, pa pojedinosti metode nisu jednako opisane u svim izvorima. Ono što je pouzdano utvrđeno jest da su ljudi dolazili očekujući pomoć, a njihovi su ostaci i stvari poslije pronađeni na njegovu posjedu.

Dim koji je otkrio zločin

Dana 11. ožujka 1944. vatrogasci i policija ušli su u kuću nakon što su susjedi prijavili neugodan miris i gust dim. U podrumu su pronađeni ljudski ostaci. Daljnja pretraga pokazala je da otkriće nije povezano s jednom smrću: prema povijesnom pregledu francuskog Ministarstva pravosuđa, pronađeni su ostaci 27 osoba, uz kovčege i osobne stvari nestalih ljudi. Koliko je ljudi ukupno ubio, nikada nije pouzdano utvrđeno. Petiot je poslije tvrdio da je usmrtio 63 osobe, ali tu brojku nije moguće prihvatiti kao potvrđen broj žrtava.

Istražitelji su zatekli ostatke izložene vatri, a pronađena je i jama sa živim vapnom. Kuća je sadržavala prostoriju s dvostrukim vratima i otvorom kroz koji se moglo promatrati unutrašnjost. Na istom mjestu nalazili su se tragovi zatočenja, smrti i pokušaja uklanjanja tijela. Istraga je morala rekonstruirati što se ondje dogodilo iz onoga što Petiot nije uspio uništiti.

Kovčezi koji nikada nisu stigli na odredište

Među dokazima nalazili su se kaputi, haljine, suknje, muška odijela, torbice i deseci pari cipela. Svaki je predmet pripadao nekome tko se pripremao otići. U sudnici će ta prtljaga postati jedan od najupečatljivijih prizora procesa: gomila kovčega uz zid, nalik onima koji čekaju preuzimanje na kolodvoru. Njihovi vlasnici nikada nisu stigli na obećano odredište.

Posebno potresan trag bio je donji dio pidžame osmogodišnjeg Renéa Knellera, nestalog zajedno s roditeljima. Taj je predmet razbijao svaku mogućnost da se slučaj svede samo na nadimke ubojice i stravične brojke. Među nestalima bilo je i dijete. Iza pronađenih stvari postojale su obitelji, planovi i ljudi koji su, pod prijetnjom progona, pokušavali sačuvati vlastiti život.

Ubojica među ljudima koji su oslobađali Pariz

Nakon otkrića Petiot je nestao. Potraga se odvijala u zemlji u kojoj je rat još trajao, a tijekom 1944. i sam Pariz prolazio je kroz velike promjene. Petiot je preuzeo novi identitet i pojavio se među pripadnicima Francuskih unutarnjih snaga — FFI, pod imenom kapetan Valéry. Čovjek kojeg se tražilo zbog ostataka pronađenih u kući uspio se prikazivati kao sudionik borbe protiv okupatora.

Njegovu skrivanju ipak je došao kraj. Novinski tekst koji ga je prikazivao kao njemačkog suradnika izazvao je njegov odgovor i pomogao istražiteljima u potrazi. Dana 31. listopada 1944. inspektor Henri Soutif uhitio ga je kod postaje pariškog metroa Saint-Mandé–Tourelle. Kod njega su pronađeni pištolj i lažni identifikacijski dokumenti. Više od sedam mjeseci nakon otkrića u kući, njezin je vlasnik konačno bio u rukama policije.

Na sudu je pokušao postati junak

Suđenje je počelo 18. ožujka 1946. i privuklo golemu pozornost. Petiot se branio tvrdnjom da je ubijao naciste i njihove suradnike u službi Francuske. Njegov odvjetnik René Floriot osporavao je dijelove istrage, dok je optuženik uporno nastupao kao pripadnik otpora. Sudnica je tako postala mjesto njegova posljednjeg pokušaja da promijeni značenje onoga što je učinio.

Tvrdio je da je odgovoran za smrt čak 63 osobe, predstavljajući ih kao neprijatelje. Tu brojku zato ne treba prihvatiti kao potvrđen ukupan broj žrtava: bila je dio njegove obrane i priče koju je pokušavao nametnuti sudu. Tužiteljstvo je, nasuprot tome, iznosilo slučaj ubojstava radi novca. Petiot nije uspio uvjeriti porotu da su ljudi čije je stvari prisvojio bili neprijateljski agenti koje je likvidirao kao borac otpora.

Presuda i pitanja bez odgovora

Dana 4. travnja 1946. osuđen je na smrt. Prema povijesnom pregledu francuskog Ministarstva pravosuđa, proglašen je krivim za 24 ubojstva. 25. svibnja 1946. pogubljen je giljotinom u pariškom zatvoru La Santé. Imao je 49 godina. Sud je odbacio njegov pokušaj da pljačku i ubojstva predstavi kao domoljubnu dužnost.

Njegova smrt nije razriješila sve nepoznanice. Stvaran broj žrtava nije pouzdano utvrđen, a sudbina cjelokupne imovine koju je oteo ostala je nerazjašnjena. Spaljivanje ostataka, ratna nestajanja i njegove proturječne tvrdnje otežavali su potpunu rekonstrukciju. Iza sudske presude ostala su pitanja o ljudima čiji posljednji dani nikada nisu do kraja rasvijetljeni.

Najstrašniji dio priče o Marcelu Petiotu počinje prije podruma, dima i policijske istrage. Počinje odlukom progonjenog čovjeka da povjeruje nekome tko mu obećava izlaz.

Njegove su žrtve već živjele pod prijetnjom nasilja. Petiot je prepoznao njihov strah, naplatio im nadu i iskoristio povjerenje koje je uživao kao liječnik. U kuću u ulici Le Sueur dolazili su zato što su željeli preživjeti. Upravo ih je tom željom namamio u smrt.