U prvim satima 2. rujna 1666. godine London još nije znao da gori početak njegova kraja. Negdje iza ponoći, u pekarnici u uskoj ulici Pudding Lane, pojavio se plamen koji u nekom drugom gradu možda ne bi značio mnogo. Ali London je tog ljeta bio gotovo savršeno pripremljen za katastrofu. Mjesecima nije bilo dovoljno kiše, drvene kuće bile su isušene, ulice uske, a skladišta uz Temzu prepuna ulja, loja, ugljena i drugih zapaljivih materijala. Snažan istočni vjetar učinio je ostalo.

U samo nekoliko sati plamen je prestao pripadati jednoj kući, jednoj ulici ili jednoj četvrti. Ljudi su počeli bježati noseći djecu, dokumente, novac i ono malo stvari koje su mogli spasiti. Kola su zakrčila ulice, čamci na Temzi punili su se imovinom, a iznad grada dizao se stup dima osvijetljen narančastim sjajem. Sljedeća četiri dana London će gledati kako nestaju tisuće kuća, crkve, tržnice i jedna od njegovih najvećih znamenitosti. Srednjovjekovni London gorio je pred očima svojih stanovnika.

London 1666. – grad koji je čekao iskru

London sredinom 17. stoljeća imao je oko 350.000 stanovnika i bio jedan od najvećih europskih gradova. Njegovo povijesno središte bilo je labirint uskih ulica prepunih drvenih kuća. Gornji katovi često su se nadvijali nad cestom toliko daleko da su se kuće s dvije strane ulice gotovo dodirivale. Između njih gurali su se ljudi, konji, kola, trgovci i životinje. U dvorištima su se držali sijeno i slama, a uz stambene kuće nalazile su se radionice u kojima se svakodnevno koristila otvorena vatra.

Posebno opasno bilo je područje uz Temzu, gdje su se nalazila skladišta puna lako zapaljive robe. Profesionalna vatrogasna služba nije postojala. Ljudi su požare gasili kantama vode, ručnim pumpama i velikim kukama kojima su rušili kuće kako bi stvorili prazninu pred plamenom. Takva metoda mogla je djelovati kod manjeg požara. Protiv vatrenog zida koji je vjetar gurao kroz grad pokazat će se gotovo nemoćnom.

Pudding Lane – mjesto na kojem je sve počelo

U nedjelju 2. rujna, oko jedan sat iza ponoći, planula je pekarnica Thomasa Farrinera u Pudding Laneu. Farriner je kasnije tvrdio da je prije odlaska na spavanje provjerio peć i smatrao da je sigurna. Nekoliko sati poslije probudio se u kući ispunjenoj dimom i vatrom. On i članovi njegova kućanstva uspjeli su pobjeći preko krova prema susjednoj kući, ali jedna osoba nije uspjela izaći.

Plamen se zatim počeo širiti nevjerojatnom brzinom. Vjetar je nosio iskre preko krovova, a svaka nova drvena kuća postajala je gorivo za sljedeću. Kada je požar stigao prema skladištima uz Temzu, pronašao je ulje, loj, drvo i drugu robu koja ga je dodatno hranila. Ono što je samo sat ranije izgledalo kao običan gradski požar pretvorilo se u katastrofu koja je počela gutati čitave ulice.

Trenutak kada se vatra još možda mogla zaustaviti

Najbolji način za obranu grada bio je rušiti kuće ispred požara i tako stvarati prazne zone preko kojih se plamen nije mogao lako prenijeti. Problem je bio u tome što je rušenje nečije kuće značilo uništavanje privatne imovine. Gradske vlasti u prvim satima nisu dovoljno brzo odobrile takve poteze. Dok se raspravljalo, požar je napredovao.

Svaki izgubljeni sat značio je desetke novih zapaljenih kuća. Kada su vlasti napokon počele ozbiljnije rušiti građevine, područje koje je trebalo zaustaviti već je bilo golemo. Snažan vjetar nosio je goruće komade drveta preko praznina i stvarao nova žarišta. London je tada počeo plaćati cijenu nekoliko presudnih sati oklijevanja.

Grad se budi u vatri

Prve vijesti širile su se dok je velik dio stanovnika još spavao. Ljudi su izlazili na ulice djelomično odjeveni i gledali crveno nebo pokušavajući procijeniti koliko je požar daleko. Ubrzo se više nije postavljalo pitanje hoće li vatra stići do njihovih kuća, nego koliko vremena imaju za bijeg. Crkvena zvona oglašavala su opasnost, a ulice su se punile ljudima koji su vukli kovčege, madrace, vreće, dokumente i namještaj.

Temza je postala druga velika ruta bijega. Čamci su se punili ljudima i njihovom imovinom, dok su trgovci iz skladišta izvlačili robu nekoliko trenutaka prije nego što bi zgrade planule. Bogatiji su plaćali ogromne iznose za kola i prijevoz, dok su siromašniji nosili ono što su mogli na vlastitim leđima. London se u nekoliko sati pretvorio u grad izbjeglica.

Samuel Pepys – čovjek koji je gledao kako London nestaje

Jedan od najvažnijih svjedoka katastrofe bio je Samuel Pepys, državni službenik čiji je dnevnik danas neprocjenjiv izvor o Velikom požaru. Nakon što je vidio razmjere vatre, otišao je obavijestiti kraljevski dvor. Pepys je vrlo brzo shvatio da grad neće biti spašen običnim kantama vode. Kuće je trebalo rušiti prije nego što bi ih plamen stigao.

Kako se požar približavao njegovu domu, Pepys je počeo spašavati vlastitu imovinu. Novac, dokumente i vrijednosti premještao je na sigurnije mjesto, dok je dio stvari čak zakopao u zemlju. Oko njega su tisuće ljudi radile isto. Njegovi zapisi posebno su snažni jer ih piše čovjek koji ne zna kako će sve završiti. Pred njegovim očima poznati grad nestajao je ulicu po ulicu.

Drugi dan – vatra više nije imala granice

Do ponedjeljka 3. rujna požar više nije bio lokalna katastrofa. Vatrena fronta širila se prema zapadu kroz samo srce Londona. Iskre su preskakale protupožarne praznine i palile krovove daleko od glavnog požara. Obitelji koje su pobjegle iz jedne ulice ubrzo su ponovno morale skupljati stvari i nastavljati dalje.

Trgovine su zatvorene, radionice napuštene, a crkve koje su trebale biti utočišta počele su gorjeti jedna za drugom. Na rubovima grada skupljale su se tisuće ljudi koji su nekoliko sati ranije imali dom. Sada su sjedili na otvorenom okruženi stvarima koje su uspjeli spasiti. Iza njih se noćno nebo pretvaralo u jednu golemu crvenu zavjesu.

Kralj izlazi među ljude

Kada je postalo jasno da gradu prijeti potpuno uništenje, kralj Charles II. naredio je da se kuće ruše bez obzira na želje njihovih vlasnika. Njegov brat James, vojvoda od Yorka, također se uključio u organiziranje obrane. Ljudi iz mornarice i vojske pomagali su u rušenju građevina i stvaranju protupožarnih zona.

Kraljeva prisutnost imala je još jednu važnu svrhu. Među prestrašenim stanovništvom širile su se glasine da je požar podmetnut i da iza svega stoje strani neprijatelji. Engleska je bila u ratu s Nizozemskom, a sumnja prema strancima brzo se pretvarala u bijes. Uz borbu protiv vatre vlasti su morale spriječiti i izbijanje nasilja među ljudima.

4. rujna – najgori dan požara

Trećeg dana požar je dosegnuo svoj najstrašniji razmjer. Ulice su bile prekrivene ruševinama, razbijenim predmetima i stvarima koje su ljudi u bijegu više nisu mogli nositi. Dim je prekrivao grad, a vrućina se osjećala i prije nego što bi plamen postao vidljiv. Gorući komadi drveta letjeli su zrakom i palili kuće iza glavne vatrene fronte.

Tog dana nestajali su simboli londonske moći. Izgorjela je Royal Exchange, jedno od središta trgovine, a stradao je i Guildhall. Crkve su gorjele jedna za drugom. Tada se plamen približio građevini za koju su mnogi vjerovali da će preživjeti sve – golemoj staroj katedrali sv. Pavla.

Kada je izgorio stari sv. Pavao

Stara katedrala sv. Pavla stoljećima je dominirala Londonom. Bila je golema kamena građevina pa su brojni stanovnici vjerovali da je dovoljno sigurna da u njoj sklone vrijedne predmete. Međutim, katedrala je upravo bila u obnovi, a oko nje su bile postavljene velike količine drvenih skela. Kada je vatra stigla do njih, počelo je nešto što je mnogima djelovalo nemoguće.

Krov je planuo, masivne grede počele su se urušavati, a olovo se topilo od ekstremne temperature. Kamen je pucao dok su se dijelovi građevine rušili u unutrašnjost. Za stanovnike Londona to je bio snažan psihološki udarac. Ako može izgorjeti sv. Pavao, činilo se da u gradu više ne postoji mjesto koje je sigurno.

Eksploziv kao posljednja obrana

Do završne faze požara postalo je jasno da ručno rušenje kuća više nije dovoljno brzo. Tada je počeo korišten barut. Čitavi nizovi kuća dizani su u zrak kako bi se ispred požara stvorile dovoljno široke praznine. Bio je to brutalan izbor: uništiti vlastite kuće prije nego što ih uništi vatra.

Tijekom 5. rujna vjetar je napokon počeo slabjeti. Protupožarne zone počele su davati rezultat i glavni požar postupno je stavljen pod kontrolu. Grad ipak nije odmah prestao gorjeti. Ruševine su još danima tinjale, iz podruma se dizao dim, a dijelovi nekadašnjih ulica bili su toliko vrući da im se nije moglo prići.

Što je ostalo nakon četiri dana

Kada se dim počeo razilaziti, razmjeri katastrofe postali su jasni. Uništeno je oko 13.200 kuća, 87 župnih crkava i 52 cehovske dvorane. Nestali su Royal Exchange, velik dio Guildhalla, brojne javne građevine i stara katedrala sv. Pavla. Procjenjuje se da je uništeno oko četiri petine povijesnog Cityja.

Iza brojki stajale su desetine tisuća ljudi koji su ostali bez doma. Mnogi su noći provodili na otvorenim poljima izvan grada, okruženi stvarima koje su uspjeli izvući iz požara. Pred njima je dolazila zima, a mnogi više nisu imali ni posao jer su njihove radionice, trgovine i skladišta također nestali. Požar je trajao nekoliko dana, ali njegove posljedice osjećale su se godinama.

Samo nekoliko mrtvih – broj kojemu je teško vjerovati

Veliki požar poznat je i po neobičnoj činjenici da je službeno zabilježen iznenađujuće malen broj izravnih smrtnih slučajeva. Tradicionalno se često spominje samo nekoliko potvrđenih žrtava, što djeluje gotovo nevjerojatno kada se pogledaju razmjeri razaranja. Jedan od razloga vjerojatno je to što se požar, premda brzo, ipak širio dovoljno dugo da velik broj stanovnika uspije pobjeći.

Ipak, stvarni broj žrtava vjerojatno nikada neće biti poznat. Evidencija siromašnijih stanovnika bila je nepotpuna, a ekstremna toplina mogla je uništiti posmrtne ostatke. Neki ljudi umrli su poslije od ozljeda, bolesti, hladnoće i posljedica gubitka doma. Zato je priču o samo nekoliko mrtvih bolje promatrati kao broj službeno zabilježenih žrtava, a ne kao konačnu sliku ljudskog stradanja.

London traži krivca

Dok je grad još gorio, počele su se širiti glasine da požar nije bio slučajan. Engleska je bila u ratu s Nizozemskom, a vjerske napetosti bile su duboke. Stranci, Francuzi, Nizozemci i katolici ubrzo su postali mete sumnje. U atmosferi straha neki su bili napadani na ulicama samo zato što su govorili stranim jezikom ili izgledali drukčije.

Katastrofa je ljudima bila toliko golema da im je bilo lakše povjerovati u zavjeru nego u običnu kombinaciju suše, drvenih kuća, vjetra i zakašnjele reakcije. Grad je želio lice koje će povezati s požarom. Uskoro ga je pronašao u čovjeku po imenu Robert Hubert.

Robert Hubert – pogubljen za požar koji gotovo sigurno nije izazvao

Robert Hubert bio je Francuz koji je priznao da je namjerno zapalio pekarnicu u Pudding Laneu. Tvrdio je da je dio zavjere i opisivao način na koji je navodno podmetnuo vatru. Njegova priča, međutim, bila je puna proturječnosti i mijenjala se tijekom ispitivanja. Postojale su i ozbiljne sumnje u njegovo psihičko stanje.

Unatoč slabim dokazima, Hubert je osuđen i 27. listopada 1666. obješen u Tyburnu. Kasnije se pojavila informacija koja je njegovu priču gotovo potpuno srušila: prema svjedočenju kapetana broda kojim je doputovao, Hubert u London nije mogao stići prije nego što je požar već počeo. Kraljevska istraga na kraju je zaključila da je požar bio nesretan slučaj. Hubert je tako postao tragičan primjer koliko brzo strah može pronaći krivca čak i kada dokazi govore suprotno.

Je li požar zaustavio Veliku kugu?

Veliki požar često se povezuje s Velikom kugom iz 1665. godine, koja je samo godinu ranije odnijela desetke tisuća života. Popularna priča kaže da je požar uništio štakore i buhe koji su prenosili bolest te tako zaustavio epidemiju. Takva verzija događaja dugo se ponavljala jer zvuči gotovo savršeno: jedna velika katastrofa zaustavila je drugu.

Stvarnost je složenija. Broj slučajeva kuge već je padao prije nego što je požar započeo, a vatra nije zahvatila cijeli širi London. Mnoge siromašne četvrti izvan Cityja, gdje su uvjeti za širenje bolesti bili najgori, uopće nisu izgorjele. Požar je dugoročno pomogao promijeniti grad i njegove građevinske uvjete, ali tvrdnja da je jednostavno „spalio kugu“ više pripada legendi nego sigurnoj povijesnoj činjenici.

Gradnja novog Londona

Nakon požara pojavili su se ambiciozni planovi za potpuno novi grad. Christopher Wren i drugi predlagali su široke avenije, pravilne trgove i organiziranu mrežu ulica. London je mogao biti potpuno preoblikovan. Međutim, vlasništvo nad tisućama zemljišnih parcela bilo je previše složeno da bi se cijeli grad jednostavno nacrtao ispočetka.

Zbog toga su mnoge stare ulice zadržale svoje trase, ali pravila gradnje dramatično su promijenjena. Nove kuće morale su se graditi uglavnom od opeke i kamena, a uvedena su stroža ograničenja njihova oblika i visine. Posebni sudovi brzo su rješavali sporove između vlasnika i najmoprimaca kako bi obnova mogla napredovati. Požar je uništio srednjovjekovni London, ali je istodobno ubrzao stvaranje modernijeg i sigurnijeg grada.

Christopher Wren i novi sv. Pavao

Najpoznatije lice obnove postao je Sir Christopher Wren. Sudjelovao je u obnovi desetaka londonskih crkava, ali njegov najveći projekt bila je nova katedrala sv. Pavla. Umjesto pokušaja spašavanja teško uništene srednjovjekovne građevine, London je dobio potpuno novu katedralu.

Gradnja je trajala desetljećima, a završena je početkom 18. stoljeća. Golema kupola novog sv. Pavla postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada. Na mjestu na kojem su 1666. ljudi gledali kako se urušava stara katedrala sada je stajala građevina koja je simbolizirala nešto sasvim drugo – London koji je preživio vlastito uništenje.

Monument – spomenik vatri

Nedaleko od Pudding Lanea danas se nalazi Monument to the Great Fire of London, podignut u spomen na katastrofu. Visok je približno 61 metar, a njegova visina gotovo odgovara udaljenosti od mjesta na kojem stoji do nekadašnje Farrinerove pekarnice. Na njegov se vrh stiže uskim spiralnim stubištem, a s njega se pruža pogled na grad koji je požar zauvijek promijenio.

Monument ne govori samo o uništenju. On podsjeća i na nevjerojatnu brzinu kojom se London ponovno počeo podizati iz pepela. Samo nekoliko godina nakon katastrofe grad je ponovno bio prepun ljudi, trgovine i gradnje. Požar je ostavio ožiljak, ali nije uspio zaustaviti London.

Veliki požar u brojkama

U četiri dana nestalo je približno 13.200 kuća, 87 župnih crkava i 52 cehovske dvorane. Izgorjeli su Royal Exchange, veliki dio Guildhalla, stara katedrala sv. Pavla i brojne druge javne građevine. Procijenjena materijalna šteta bila je golema za gospodarstvo 17. stoljeća, a deseci tisuća stanovnika ostali su bez krova nad glavom.

Ali statistika teško može prikazati ono što su ljudi gledali tih dana. Obitelji su cijele noći stajale na otvorenom i promatrale kako nestaju kuće u kojima su živjele generacije. Trgovci su u nekoliko minuta gubili robu skupljanu cijeli život. Djeca su gledala kako se poznate ulice pretvaraju u crne ruševine. Veliki požar nije spalio samo kuće. Spalio je čitav jedan način života.

---

Veliki požar u Londonu počeo je nečim gotovo beznačajnim – vatrom u jednoj pekarnici. Ali iza te male iskre nalazio se grad od suhog drveta, uskih ulica i skladišta punih zapaljivih materijala. Kada su se tome pridružili snažan vjetar i zakašnjela reakcija, jedna kuća postala je jedna ulica, jedna ulica čitava četvrt, a zatim je počeo nestajati gotovo cijeli povijesni London.

Četiri dana poslije tisuće kuća više nije postojalo. Nestale su crkve, tržnice, cehovske dvorane i stari sv. Pavao. Ljudi su ostali bez domova, a jedan nedužan čovjek završio je na vješalima jer je prestrašeni grad želio krivca.

Ali London nije ostao pod pepelom.

Iz ruševina su došle nove građevinske mjere, kamene i opečne kuće, nove crkve i nova katedrala sv. Pavla. Grad se nije vratio onakav kakav je bio prije požara.

Vatra je u četiri dana spalila jedan London – i prisilila drugi da se rodi iz njegova pepela.