Na udaljenom otoku u Tihom oceanu živjelo je tek nekoliko ljudi. Svi su se poznavali, svi su znali tko s kim razgovara, a svaki brod koji bi se približio obali bio je događaj. Zato je bilo teško objasniti kako su jednoga dana žena koja se predstavljala kao barunica i njezin ljubavnik jednostavno nestali.

Prema jednoj priči, otplovili su na Tahiti. Prema drugoj, nikada nisu napustili otok živi. Njihova tijela nisu pronađena, a ljudi koji su ostali na Floreani o događajima su pričali različite priče. U mjesecima koji su uslijedili umrli su još neki od onih koji su poznavali barunicu.

Gotovo stoljeće poslije, ono što se dogodilo na Galápagosu i dalje je obavijeno pitanjima. Neobična priča o nestancima, sukobima i smrti poslužila je kao nadahnuće za film Eden redatelja Rona Howarda, u kojem barunicu glumi Ana de Armas. Film nudi vlastitu verziju događaja, ali prava sudbina žene koja je sanjala da će vladati otokom ostala je nepoznata.

Otok na kojem su željeli započeti ispočetka

Floreana je jedan od otoka arhipelaga Galápagos, udaljenog oko tisuću kilometara od obale Ekvadora. U prvoj polovici 20. stoljeća život na tom vulkanskom otoku bio je težak. Brodovi nisu dolazili redovito, pitka voda bila je dragocjena, a stanovnici su morali uzgajati hranu i snalaziti se s onim što im je priroda pružala.

Upravo je takva udaljenost od ostatka svijeta privukla njemačkog liječnika Friedricha Rittera i njegovu partnericu Dore Strauch. Godine 1929. napustili su Njemačku i zaputili se na Floreanu, odlučni živjeti daleko od društvenih pravila i svakodnevice koju su ostavili iza sebe.

Ritter je vjerovao u život oslobođen udobnosti modernog svijeta. Želio je obrađivati zemlju, pisati i razvijati vlastitu filozofiju. Dore, koja je bolovala od multiple skleroze, pristala je na život koji je od nje zahtijevao velik fizički napor.

Njihov odlazak privukao je pozornost javnosti. Posjetitelji su na otok donosili potrepštine i priče o neobičnom paru, a vijesti o životu na Floreani potaknule su i druge da krenu njihovim stopama.

Dolazak obitelji Wittmer

Godine 1932. na Floreanu su stigli Heinz i Margret Wittmer s Heinzovim sinom iz prethodnog braka. Margret je bila trudna, a obitelj je na otoku željela izgraditi novi dom.

Wittmerovi su se morali suočiti s istim teškoćama kao i Ritter i Strauch: nedostatkom vode, napornim radom i životom daleko od liječničke pomoći. Margret je na otoku rodila sina, a obitelj je postupno uređivala svoj život na Floreani.

Iako su jedni drugima bili najbliži susjedi, dva kućanstva nisu dijelila istu predodžbu o životu na otoku. Ritter je tražio samoću i prostor za svoje zamisli, dok su Wittmerovi željeli obiteljski dom. Njihov ionako krhak odnos uskoro će dodatno poremetiti dolazak žene koja je za Floreanu imala sasvim drukčije planove.

Žena koja se prozvala barunicom

Na otok je 1932. stigla Eloise von Wagner, žena koja se predstavljala kao barunica. Uz nju su bili Robert Philippson i Rudolf Lorenz, dvojica muškaraca s kojima je bila u vezi.

Eloise je privlačila pozornost gdje god bi se pojavila. Predstavljala se kao važna i utjecajna osoba, a prema pričama suvremenika, nosila je pištolj i voljela ostaviti snažan dojam na posjetitelje. Njezin plemićki naslov nije pouzdano potvrđen, no ime barunice ostalo je uz nju.

Za razliku od ostalih doseljenika, nije željela mir i samoću. Na Floreani je planirala izgraditi luksuzni hotel koji bi privlačio bogate goste. Dok su Ritter i Dore pokušavali živjeti što dalje od civilizacije, barunica je sanjala da će upravo na taj zabačeni otok dovesti turiste.

Njezina pojava promijenila je odnose među malobrojnim stanovnicima. Skupine su se međusobno razlikovale po načinu života, potrebama i očekivanjima, a na otoku s malo hrane i vode nesuglasice nisu bile lako rješive. Ljudi koji su došli tražiti novi početak sada su morali živjeti jedni uz druge.

Napetosti na Floreani

Priče o baruničinu životu na otoku razlikuju se ovisno o tome tko ih je ispričao. Neki su je opisivali kao zabavnu i karizmatičnu, drugi kao ženu koja je pokušavala nametnuti svoju volju i izazivala sukobe.

Posebnu su pozornost privlačili njezini odnosi s Philippsonom i Lorenzom. Prema kasnijim svjedočanstvima, između njih je bilo ljubomore i nasilja, a Lorenz se žalio na postupanje barunice i Philippsona prema njemu. Povremeno je utočište tražio kod Wittmerovih.

Te priče treba čitati oprezno. Velik dio onoga što se danas govori o Floreani potječe iz sjećanja malog broja ljudi koji su ondje živjeli, a njihovi se iskazi ne podudaraju uvijek. Svatko je događaje promatrao iz vlastite perspektive, a nakon nestanka barunice i Philippsona pojavili su se i razlozi zbog kojih su se pojedine izjave pomno preispitivale.

Ono što je jasno jest da je do proljeća 1934. među stanovnicima otoka bilo mnogo nepovjerenja. A zatim su barunica i Philippson nestali.

Odlazak na Tahiti ili priča bez dokaza?

Krajem ožujka 1934. Eloise i Robert više nisu viđeni na Floreani. Prema verziji koju je poslije iznijela Margret Wittmer, barunica joj je rekla da ona i Philippson odlaze na Tahiti brodom koji je pristao u blizini otoka.

Ta je priča dugo izazivala sumnje. Nije pronađena potvrda njihova dolaska na Tahiti, a nema ni pouzdanog dokaza koji bi potvrdio putovanje brodom kakvo je opisano. Neki su smatrali neobičnim i to što su iza sebe ostavili stvari koje bi im mogle trebati za put.

Dore Strauch nije vjerovala da su jednostavno otplovili. U svojoj je knjizi iznijela sumnju da su barunica i Philippson ubijeni. Drugi su kasnije razvijali različite teorije o tome tko bi za njihovu smrt mogao biti odgovoran.

Ni odlazak na Tahiti ni ubojstvo nisu dokazani. Bez tijela, potvrđenog mjesta događaja i pouzdanog iskaza koji bi razriješio proturječnosti, sudbina barunice i njezina pratitelja ostala je nepoznata.

Lorenzov odlazak i još dvije smrti

Nakon nestanka Eloise i Philippsona, Rudolf Lorenz želio je napustiti Floreanu. Ondje je ostao bez dvoje ljudi s kojima je stigao na otok, a što je znao o njihovu nestanku, nije razjašnjeno.

S otoka je naposljetku otišao brodom norveškog ribara Trygvea Nuggeruda. Njihovo putovanje nije završilo povratkom na sigurno. Tijela obojice pronađena su nekoliko mjeseci poslije na otoku Marchena, drugdje u galapaškom arhipelagu.

Njihova je smrt potaknula nova pitanja. Kako su završili na tom udaljenom otoku i što im se dogodilo tijekom plovidbe? Čini se da su nastradali nakon što su se našli u teškim okolnostima na moru, ali pojedinosti njihova putovanja nisu potpuno razjašnjene.

Lorenzova smrt ujedno je značila da više nikada neće moći odgovoriti na pitanja o barunici i Philippsonu. Za neke je to dodatno učvrstilo sumnje, ali sama njegova smrt nije dokaz da je bio umiješan u njihov nestanak.

Smrt doktora Rittera

Do kraja 1934. Floreanu je pogodila još jedna smrt. Friedrich Ritter teško se razbolio nakon što je pojeo pokvareno meso peradi te je u studenome preminuo.

Njegova smrt također je potaknula glasine. Ritter je bio poznat po vegetarijanskom načinu života, a zbog njegova složenog odnosa s Dore neki su kasnije nagađali da mu je hrana namjerno otrovana. Za takvu tvrdnju nema dokaza i treba je promatrati kao jednu od sumnji koje su se razvile oko događaja na otoku.

Nakon Ritterove smrti Dore Strauch napustila je Floreanu i vratila se u Njemačku. O životu na otoku napisala je knjigu, iznoseći i vlastito viđenje baruničina nestanka. Obitelj Wittmer ostala je na Floreani, a Margret je ondje živjela do smrti 2000. godine.

Teorije koje nikada nisu potvrđene

Među najpoznatijim teorijama jest ona da su barunica i Philippson ubijeni na Floreani te da je njihova smrt prikrivena pričom o odlasku na Tahiti. Kao mogući motivi navodili su se sukobi, ljubomora i neprijateljstva koja su se razvila među stanovnicima.

No postoje ozbiljna ograničenja: nema pronađenih tijela ni dokaza koji bi pouzdano utvrdili kako su nestali, a međusobno optuživanje i proturječna sjećanja ne mogu sama po sebi dokazati krivnju. Čak ni to da su stanovnici bili u sukobu ne dokazuje da je počinjen zločin.

Moguće je i da su Eloise i Philippson napustili Floreanu, a zatim stradali ili se izgubili negdje drugdje. I za tu mogućnost nedostaje potvrda. Upravo zato svaka verzija, koliko god zvučala uvjerljivo, ostaje teorija, a ne utvrđena činjenica.

Priča koja je završila na filmu

Neobični događaji s Floreane privukli su pozornost dokumentarista i filmaša. Dokumentarni film The Galapagos Affair: Satan Came to Eden iz 2013. bavi se doseljenicima, njihovim sukobima i neriješenim nestankom.

Priču je zatim ekranizirao Ron Howard u igranom filmu Eden iz 2024. Uz Anu de Armas u ulozi barunice, u filmu glume Jude Law kao Friedrich Ritter, Vanessa Kirby kao Dore Strauch, Daniel Brühl kao Heinz Wittmer i Sydney Sweeney kao Margret Wittmer.

Film je nadahnut stvarnim ljudima i događajima, ali ondje gdje povijesni izvori ne daju odgovor služi se dramatizacijom. Pojedine smrti i odnosi prikazani su kroz izbor autora, a ne kao konačno utvrđena istina. Zato se filmsko razrješenje ne može uzeti kao dokaz onoga što se stvarno dogodilo na Floreani.

Na Floreanu su došli tražeći život kakav nisu mogli pronaći kod kuće. Za neke je to značilo samoću, za druge obitelj i novi početak, a za barunicu mjesto na kojem je mogla ostvariti svoje ambiciozne planove.

Do kraja 1934. barunica i njezin ljubavnik bili su nestali, a još trojica ljudi povezanih s pričom bila su mrtva. Za neke od tih smrti postoje vjerojatna objašnjenja, no sudbina Eloise von Wagner i Roberta Philippsona ostala je neriješena.

Jesu li doista otišli s otoka ili se njihov put završio na Floreani, možda nikada nećemo saznati. Iza njih su ostala proturječna svjedočanstva, nekoliko teorija i misterij koji ni gotovo stoljeće poslije nema konačan odgovor.