U prvoj polovici devetnaestog stoljeća Sjedinjene Američke Države širile su se prema zapadu uvjerene da im povijest, politika i božanska providnost daju pravo na kontinent. Iza ideje napretka, iza retorike o slobodi i demokraciji, stajala je odluka da se prostor očisti za nove doseljenike bez obzira na to tko je na njemu već živio. U tom razdoblju provedena je sustavna politika prisilnog uklanjanja domorodačkih naroda s njihovih povijesnih teritorija istočno od rijeke Mississippi. Između šezdeset i sto tisuća pripadnika plemena Cherokee, Choctaw, Creek (Muscogee), Chickasaw i Seminole bilo je natjerano napustiti zemlju svojih predaka. Tisuće su umrle tijekom preseljenja, a najpoznatiji i najtragičniji dio tog procesa ostao je zapamćen pod nazivom “Staza suza” Trail of Tears.

Ta politika nije bila posljedica iznenadne panike niti izravne vojne prijetnje. Bila je to hladno planirana odluka donesena u političkim dvoranama, potpisana zakonima i provedena vojnom disciplinom. Kada se govori o Stazi suza, ne govori se samo o jednom maršu, nego o sustavnom uklanjanju cijelih zajednica i o slomu jednog svijeta.

Svijet koji je postojao prije progona

Prije nego što su započela masovna uklanjanja, jugoistočni dio današnjih Sjedinjenih Država bio je dom razvijenim domorodačkim društvima. Narod Cherokee imao je ustavnu vladu, sudove i sustav obrazovanja, a zahvaljujući Sequoyahu razvio je i vlastito pismo. Tiskane su novine na cherokeejskom i engleskom jeziku, a politički vođe vodili su rasprave u pisanoj formi. Poljoprivreda, stočarstvo i trgovina činili su gospodarsku osnovu zajednice.

Slično su funkcionirali i Choctaw, Muscogee, Chickasaw i Seminole. Mnogi su živjeli u kućama građenim po uzoru na europske doseljenike, obrađivali zemlju i sudjelovali u regionalnoj trgovini. Upravo zato su ih bijeli Amerikanci često nazivali „Pet civiliziranih plemena“, smatrajući da su prihvatili dio europskog načina života.

No civiliziranost ih nije zaštitila. Njihova zemlja bila je plodna, bogata resursima i strateški važna. U trenutku kada su bijeli doseljenici počeli intenzivnije tražiti obradivu zemlju za plantaže pamuka, domorodački teritoriji postali su prepreka koja se, u očima mnogih političara, morala ukloniti.

Zakon koji je otvorio vrata progonu

Godine 1830. američki Kongres donio je Indian Removal Act, zakon koji je potpisao predsjednik Andrew Jackson. Zakon je formalno govorio o dobrovoljnoj razmjeni teritorija, o preseljenju domorodačkih naroda zapadno od Mississippija u zamjenu za novu zemlju. U praksi, „dobrovoljnost“ je značila politički pritisak, manipulaciju i prijetnju vojnom silom.

Država Georgia ubrzo je počela jednostrano poništavati zakone Cherokeeja, dijeliti njihovu zemlju lutrijom bijelim doseljenicima i ograničavati njihova građanska prava. Kada su Cherokee pokušali zaštititi svoju autonomiju pravnim putem, došli su do Vrhovnog suda. U presudi Worcester protiv Georgije sud je priznao njihovu teritorijalnu autonomiju i presudio protiv države Georgije. No presuda je ostala mrtvo slovo na papiru jer je izvršna vlast odbila provesti odluku.

Time je postalo jasno da pravni okvir više ne štiti domorodačke narode. Politička odluka o uklanjanju bila je jača od sudske presude.

Put bez povratka

U proljeće 1838. američka vojska započela je sustavno prikupljanje Cherokeeja. Ljudi su izvođeni iz svojih domova, često bez vremena da ponesu imovinu ili oproste se s grobovima predaka. Smještani su u privremene logore u kojima su se brzo širile bolesti. Ljeto je donijelo zagušljivu vrućinu, a jesen i zima donijele su hladnoću i blato.

Oko 16 000 ljudi krenulo je na marš dug više od 1500 kilometara prema teritoriju današnje Oklahome. Putovanje je trajalo mjesecima. Hodali su starci, trudnice i djeca. Opskrba hranom bila je nedostatna, a medicinska skrb gotovo nepostojeća. Dizenterija, ospice i upala pluća širile su se među iscrpljenim kolonom.

Procjenjuje se da je tijekom samog marša umrlo približno 4 000 Cherokeeja. To je bila gotovo četvrtina naroda koji je krenuo na put. Grobovi su ostajali uz cestu bez obilježja, a obitelji su morale nastaviti hodati, svjesne da povratka nema. Upravo zbog te patnje i zbog suza koje su pratile svaki korak, marš je dobio ime Staza suza.

Šira tragedija uklanjanja

Iako se naziv najčešće povezuje s Cherokeejem, prisilna uklanjanja zahvatila su i druga plemena. Choctaw su preseljeni već početkom tridesetih godina 19. stoljeća, a dio njihova puta obilježile su poplave, glad i bolesti. Creek su nakon oružanog otpora deportirani u velikom broju, dok su se Seminole u Floridi godinama borili protiv američke vojske prije nego što je dio njih ipak prisilno preseljen.

Ukupno je tijekom razdoblja uklanjanja između 60 000 i 100 000 ljudi izgubilo dom, a tisuće su izgubile život. Gubitak zemlje značio je i gubitak društvene strukture, svetih mjesta i ekonomskih temelja zajednice. Preseljenje nije bilo samo fizičko izmještanje; bilo je to razaranje identiteta.

Posljedice koje traju

Dolaskom na teritorij zapadno od Mississippija, preživjeli su morali započeti iznova na zemlji koja im nije bila poznata. Iako su kasnije obnovili političke strukture i zajednice, trauma uklanjanja ostala je dio kolektivnog sjećanja. Pojam Staza suza postao je simbol državne represije i sustavnog kršenja prava autohtonih naroda.

Danas se taj događaj promatra kao jedan od najmračnijih trenutaka američke povijesti, primjer kako politička volja može nadjačati pravo i humanost. Rasprave o odgovornosti i povijesnoj pravdi traju i dalje, a sjećanje na marš ostaje dio identiteta potomaka onih koji su preživjeli.

Staza suza nije samo povijesni pojam niti izolirani događaj iz devetnaestog stoljeća. Ona je podsjetnik da ekspanzija i napredak jedne države mogu biti izgrađeni na gubitku i patnji drugih. Oko četiri tisuće Cherokeeja umrlo je na samoj Stazi suza, a tisuće pripadnika drugih plemena stradale su tijekom šire politike uklanjanja. Iza tih brojki stoje obitelji, imena i grobovi bez oznaka.

U povijesti često ostaju zapisane pobjede i teritorijalna proširenja. Staza suza ostaje zapis o cijeni tih pobjeda, o državi koja je odlučila da je zemlja važnija od ljudi i o narodu koji je, unatoč svemu, preživio.

Moglo bi vas zanimati

12 najviše srceparajućih fotografija ikad snimljenih

Ljudska patnja zarobljena u trenutku da bi svijet mogao vidjeti.