Černobil se još uvijek smatra najgorom nuklearnom nesrećom u povijesti – ali moglo je biti puno, puno gore da nije bilo takozvanog “odreda otpisanih” od tri hrabra dobrovoljca.

Ponekad gledamo pobjede i veličamo cijeli narod, a da ne odajemo poštovanje prema pojedincima koji su za te pobjede zaslužni. Svima je poznata katastrofa koja se dogodila 25. travnja 1986. u nuklearnoj elektrani Černobil u Pripjatu u Ukrajini. Međutim, samo nekolicina ljudi zapravo poznaje priču ljudi odgovornih za zaustavljanje druge i mnogo veće eksplozije.

Europa je mogla biti nuklearna pustoš

Nakon 10 dana od glavne eksplozije, inženjeri koji su bili na mjestu događaja saznali su za novu prijetnju koja je bila potencijalno mnogo veća. Prva eksplozija oštetila je sustav vodenog hlađenja elektrane što je uzrokovalo stvaranje velikog bazena ispod nuklearne jezgre koja se topi. Da je sama jezgra došla do ove vode, to bi izazvalo ono što stručnjaci nazivaju eksplozijom pare.

Stručnjaci koji su analizirali ovaj slučaj izjavili su da je eksplozija mogla imati snagu od pet megatona. To ne bi bio tako veliki problem, međutim, sva para koja bi se oslobodila zarazila bi nebo radijacijom koja bi se na kraju proširila po cijeloj Europi i Rusiji. Sovjetski fizičar Vassili Nesterenko spomenuo je da bi ova eksplozija Europu učinila nenastanjivom.

Europa je bila svega nekoliko minuta udaljena od samog nuklearnog uništenja.

Hrabre duše Černobila

Kako bi se to spriječilo, dovod vode iz rashladnog sustava morao se ručno zatvoriti okretanjem ventila smještenog u komori ispod jezgre. Problem je bio u tome što je ova komora bila ispunjena izuzetno radioaktivnom vodom. Prva eskadrila vatrogasaca koja je stigla na lice mjesta 25. travnja kada se dogodila eksplozija svi su umrli do 10. dana i to samo zbog toga što su bili blizu dijelova eksplodirane jezgre.

Trojica radnika elektrane dobrovoljno su se javila u misiju koja je jednostavno rečeno bila samoubilačka. Znali su da to netko mora učiniti. Rečeno im je da će tamo dolje najvjerojatnije umrijeti zbog visoke razine radijacije.

Ove tri hrabre duše bili su Aleksej Ananenko, Valerij Bezpalov i Boris Baranov. Svi su se dobrovoljno javili da idu u ovu samoubilačku misiju i prije samog ulaska upitani su su žele li odustati. Ananenko je bio najvažnija osoba među njima koji su se zbog svoje pozicije osjećali pomalo prisiljeni da volontiraju, a to je zato što je on jedini u smjeni točno znao gdje se ventil nalazi.

Unatoč najboljoj mogućoj opremi protiv radijacije, izgledi nisu bili obećavajući za ova tri heroja. Svi su dobili obećanje da će se vlada pobrinuti za njihove obitelji jer su heroji, u slučaju da poginu. Voda je bila samo do koljena jer su vatrogasci uspjeli ispumpati dio prije nego što su heroji ušli.

Međutim, pronaći taj ventil u hodniku punom cijevi i drugih ventila bilo je kao pronaći iglu u plastu sijena. Bili su pod pritiskom vremena, jer što su duže boravili tamo dolje, to su im životni vijek i šanse za preživljavanje bili sve kraći.

Ananenko je u intervjuu spomenuo da je pravo čudo što su uspjeli pronaći ventil na vrijeme, budući da su mnoge cijevi bile razbacane po svuda zbog eksplozije. Nakon što su uspjeli zatvoriti ventil koji je ispuštao vodu, izašli su van i bili sretni što su ugledali sunce. Heroji su hitno prebačeni u sobu za dekontaminaciju.

Ti su ljudi postali heroji jer nisu samo spasili Černobil od najgoreg nego i cijelu Europu. Da se dogodila eksplozija pare, oslobodila bi najmanje 400 puta više radijacije nego atomska bomba bačena na Hirošimu tijekom Drugog svjetskog rata.

Što se dogodilo s junacima?

Većina časopisa i članaka spominje da su umrli nekoliko sati nakon misije. Neki kažu da su uspjeli okrenuti ventil, ali nitko nije preživio i svi su umrli unutar komore.

Istina se može pronaći u knjizi Andrewa Leatherbarrowa “Chernobyl” objavljenoj 2016. Dok je pisao ovu knjigu, autor je puno istraživao i čak tražio ova tri heroja. Na njegovo iznenađenje, živjeli su mnogo godina nakon svoje samoubilačke misije.

Boris Baranov bio je prvi od njih trojice koji je 2005. godine preminuo od srčanog udara. Nije jasno jesu li zračenja pretrpljena tijekom misije imala veze sa srčanim udarom, ali na temelju toga koliko je godina prošlo vjerojatno i ne. Godine 2015. Leatherbarrow je pronašao Valerija Bezpalova zdravog dok je još radio u nuklearnoj industriji.

Najnovije informacije o Alekseju Ananeku bile su početkom 2021. kada je imao intervju o njegovoj žrtvi. Također je javno predstavljen u Ukrajini u ljeto 2019. kada ga je predsjednik Volodymyr Zelenskyy nagradio medaljom Heroja Ukrajine za njegovu žrtvu 1986. Ananenko također još uvijek radi u istoj industriji i živi zdravim životom.

Unatoč onome što su stručnjaci prije mnogo godina rekli o zdravstvenim implikacijama njih tri, svi su uspjeli doživjeti starost i nisu im izrasli nikakvi dodatni udovi. Neki tvrde da su, budući da su proveli toliko godina radeći na nuklearnoj elektrani, možda izgradili neku vrstu imunološkog sustava na zračenja koja su ih tog dana održala na životu.

Moglo bi vas zanimati

Zašto je atomska bomba koja je pala na Hirošimu ostavila sjene ljudi urezane u beton?

Eksplozija atomske bombe iznad Hirošime ostavila je iza sebe jezive sjene ljudi i predmeta — posljednje tragove…

Baš poput likova u filmu “Odred otpisanih”, unatoč riziku misije, čini se da uvijek uspijevaju svi preživjeti. U svakom slučaju, moramo odati počast ovim herojima jer su spasili nebrojene živote i budućnost Europe.