Kada povijest prestane biti znanost

U svijetu stvarnih zloćina rijetko se susrećemo s nečim toliko bizarnim, jezivim i zbunjujućim kao što je slučaj Anatolyja Moskvina. Ovaj naizgled briljantan ruski povjesničar i lingvist iz grada Nižnji Novgorod nije bio poznat samo po svojoj erudiciji, već i po nešto mnogo mračnijem: godinama je u svom stanu živio s tijelima djevojčica koje je iskopavao s groblja, “mumificirao” i pretvarao u lutke. Njegov slučaj nije samo priča o zloćinu, već i o granicama uma, bolesti i institucionalnog neuspjeha.

Tko je bio Anatoly Moskvin?

Rođen 1966. godine, Anatoly Moskvin bio je iznimno nadaren. Govorio je preko deset jezika, bio je ekspert za keltsku mitologiju i pisao članke o povijesti i grobljima za razne akademske časopise. Bio je tih, nenametljiv, usamljen, ali u akademskim krugovima smatran ekscentrikom, ne opasnim.

Njegova fascinacija smrću počela je još u djetinjstvu, kada je prisustvovao sahrani djevojčice po nalogu odraslih, i to potpuno sam. Taj događaj, kako će kasnije reći, ostavio je dubok trag u njegovoj psihi.

Kako je zloćin otkriven?

U studenom 2011. godine, ruska policija je upala u Moskvinov stan u sklopu istrage o oskvrnućima grobova. Ono što su pronašli zapanjilo je čak i najiskusnije istražitelje: stan je bio ispunjen tijelima djevojčica, obučenih u svečane haljine, s maskama preko lica, postavljenih kao lutke na krevetima, sofama, pa čak i na policama. Ukupno 29 tijela.

Na prvu, izgledale su poput voštanih figura. No forenzičari su brzo potvrdili: to su bila mumificirana tijela stvarne djece, stara između 3 i 12 godina, koje je Moskvin iskopavao s lokalnih groblja.

Ritual “spašavanja djevojčica”

Moskvin je u svojim dnevnicima pisao kako nije imao namjeru nauditi djeci. Njegov cilj, kako je tvrdio, bio je “spasiti duše” djevojčica od zaborava i usamljenosti. Vjerovao je da će, ako sačuva tijela i pruži im dom, njihove duše ostati mirne.

Tijela je navodno birao prema datumu rođenja, a zatim bi ih posjećivao na grobljima, pratio njihove nadgrobne ploče i obitelj, te nakon određenog vremena iskopao. Kako bi spriječio raspadanje, koristio je razne kemikalije, natapao tkanine i punio tijela krpama i glinom. Na lubanje bi stavljao voštane maske, ponekad im crtao oči, ili stavljalo plastične.

Tko su bile žrtve?

Identiteti većine djevojčica su potvrđeni kroz DNK analize. Mnoge su umrle prirodnom smrću ili nesrećom. Njihove obitelji bile su potpuno shrvane kada su saznale što se dogodilo s grobovima njihovih kćeri. Jedna majka je izjavila:

“Mislila sam da mirno počiva. Sada ne mogu spavati znajući gdje je bila.”

Neki roditelji nikada nisu ni znali da su grobovi otvoreni. Zastrašujuća je pomisao da je netko godinama živio s tijelom vašeg djeteta i vjerovao da mu čini uslugu.

Psihološki profil: Usamljeni genij ili neprepoznata prijetnja?

Nakon uhićenja, Moskvin je podvrgnut psihijatrijskom vještačenju koje je pokazalo da pati od paranoidne shizofrenije. Vjerovao je u komunikaciju s dušama umrlih djevojčica i tvrdio da mu one “govore” i mole ga da ih spasi. Odbacivao je optužbe da je nekrofil ili sadist, a tvrdio da im je samo htio biti otac.

Bio je hospitaliziran umjesto da mu se sudi, što je izazvalo bijes javnosti i obitelji žrtava. Svake dvije godine, komisija odlučuje o njegovu daljnjem liječenju. Do danas, još nije pušten.

Pravna i društvena pitanja

Ovaj slučaj otvorio je brojna pitanja: Kako je moguće da nitko nije primijetio da se grobovi otvaraju? Zašto sustav nije ranije reagirao, s obzirom na čudno ponašanje i često prisustvo na grobljima? Kako je moguće da čovjek s dokumentiranom psihijatrijskom poviješću ostane neprimijećen godinama?

Roditelji žrtava nisu bili zadovoljni pravnim ishodom, jer je Moskvin izbjegao zatvorsku kaznu zbog dijagnoze. Javnost se pitala – je li pravedno da netko s toliko sablasnim djelima bude samo liječen?

Medijski odjek i kultura

Priča o Anatolyju Moskvinu obišla je svijet. Brojni dokumentarci, podcasti i članci bave se njegovim slučajem. Mnogi ga uspoređuju s Hannibalom Lecterom, no on nije ubijao. Upravo ta kontradikcija – čovjek koji nije ubio, ali jest narušio samu srž onoga što zovemo svetim (smrt, grob, čast) – čini njegov slučaj posebno uznemirujućim.

Slučaj je poslužio i kao inspiracija za horor romane i likove, a postao je i tema internet foruma gdje se raspravlja o granicama zla i ludila.

Kada granica između živih i mrtvih nestane

Slučaj Anatolyja Moskvina nije samo priča o oskvrnuću grobova. To je priča o nevidljivim bolestima, o rupi u sustavu, o tome kako obrazovanje i inteligencija ne znače uvijek razum i moral. Moskvin je, vjerujući da čini dobro, proizveo jedan od najjezivijih slučajeva u povijesti moderne Rusije.

Za svijet zloćina, on je rijedak primjer gdje žrtve nisu ubijene od strane zloćinca, ali su njihove smrti oskvrnute, njihovi životi uznemireni i uspomene zauvijek narušene. Slučaj nas uči da ponekad život piše horore koji su strašniji od bilo koje fikcije.