Planine Anda protežu se kroz srca Južne Amerike – netaknute, divlje, ponekad sablasno puste. U tim planinama, gdje se magla spušta na mala sela i gdje se siromaštvo gubi u beskrajnim visoravnima, rodilo se jedno od najvećih čudovišta modernog doba. Pedro Alonso López, znan kao „Čudovište iz Anda“, čovjek je čije se ime izgovara sa strepnjom – i s razlogom. Njegova priča nije samo priča o monstruoznom apetitu za ubijanjem, već i priča o siromaštvu, nepravdi i djeci koja su bila nevidljiva.

Djetinjstvo čudovišta

Pedro Alonso López rođen je 8. listopada 1948. u Tolimi, Kolumbija, usred građanskog rata. Odrastao je u ekstremnom siromaštvu kao osmo od trinaestero djece. Njegov otac, navodno član kriminalne skupine, ubijen je prije njegova rođenja. Majka ga je zlostavljala, kažnjavala ga bičevanjem i zaključavala u malene prostorije.

Sa samo osam godina Pedro bježi na ulicu – tamo počinje njegov stvarni život. Preživljavao je krađama, spavajući na tržnicama ili u kanalizaciji. Već tada se susreo s nasiljem: stariji muškarci su ga silovali, tukli i tjerali na prosjačenje. Psiholozi kasnije ističu da se tada u dječaku rodio iskonski bijes prema svijetu. Svoje će frustracije, strahove i mržnju pretočiti u krvavi niz koji će potresti tri države.

Način lova i monstruozna rutina

Njegov uzorak bio je gotovo ritualan. López je ciljao djevojčice od devet do dvanaest godina – najranjivije u društvu koje je jedva registriralo njihovu egzistenciju. Često je glumio putnika ili trgovca. Privlačio je povjerenje djece nudeći im sitnice – slatkiše, igračke ili novac. Jednom kad bi ih namamio izvan sela ili tržnice, odvodio bi ih na osamljena mjesta u planinama.

Tamo bi ih silovao i ubio – ponekad ih je gušio, ponekad davio rukama, a ponekad ostavljao tijela u plitkim grobovima. Strašno je bilo to što je često pratio policijske potrage i vraćao se na mjesta zločina, tvrdeći kasnije kako je „uživao gledati kako životinje proždiru tijela“.

Procjene se razlikuju: vlasti su pronašle stotine tijela, ali mnoge obitelji nikada nisu pronašle svoju djecu. López je kasnije mirno tvrdio da je ubio preko 300 djevojčica – toliko su siromašne zajednice bile bespomoćne da većinu nestanaka nitko nije ni istraživao.

Strašan broj žrtava

Prvo veće uhićenje dogodilo se 1980. u Ekvadoru, kad su u poplavljenom grobu pronađena tijela nekoliko djevojčica. López je ubrzo priznao gdje je zakopao ostale. Policija je s njim odlazila na teren – često se hihotao i detaljno opisivao zločine. Na ispitivanjima je tvrdio: „Bio sam Bog koji je slao anđele kući – djevojčice su bile anđeli, a ja sam ih oslobađao.“

U Kolumbiji i Peruu sumnja se da je ubio desetke, možda i stotine žrtava više nego što je potvrđeno. Zbog slabe suradnje tadašnjih policija i nedostatka forenzičkih sredstava, mnoge obitelji nikada nisu dočekale istinu.

Uhićenje, suđenje i šokantno puštanje

Nakon uhićenja u Ekvadoru, Pedro Alonso López je 1983. osuđen na samo 16 godina zatvora – najviša moguća kazna tada prema ekvadorskom zakonu. Nije prošlo dugo – pušten je već nakon 14 godina zbog dobrog vladanja! Javnost je bila šokirana, ali sustav se sramio propusta.

Nakon puštanja, Kolumbija ga je ponovno nakratko pritvorila, ali je pušten u „psihijatrijsku ustanovu“. Navodno je pobjegao ili je pušten 1998. Nakon toga nestaje. Legenda kaže da je viđen u pograničnim dijelovima Perua i Kolumbije. Nitko zapravo ne zna – je li mrtav ili je, što je još strašnije, nastavio gdje je stao?

Psihološki profil: Što se krije iza maske Čudovišta?

Psiholozi koji su razgovarali s Lópezom isticali su klasične znakove antisocijalnog poremećaja ličnosti: potpuni nedostatak empatije, narcizam i seksualni sadizam. Bio je šarmantan kad je htio, ali njegovo lice moglo je u trenu postati maska čiste mržnje.

López je u intervjuima izjavljivao da su mu njegove žrtve „došle u snu“ – kao duhovi koji ga zovu. Vjerovao je da ih oslobađa bijede i patnje. Taj element „mesijanskog kompleksa“ jedan je od najjezivijih aspekata njegova uma. Poput mnogih mega-ubojica, pokazivao je i opsesivno ponavljanje zločina i uživanje u detaljima.
Zanimljivo je da nikada nije ubijao odrasle. Djeca su bila simbol nevinosti koju je želio „posjedovati i uništiti“. To je bio njegov bolesni način da povrati moć koju je izgubio u svom zlostavljanom djetinjstvu.

Što se dogodilo s njim?

Zadnji službeni trag Pedra Lópeza bilježi se 1998. godine. Od tada se gubi svaki trag. Pojavljivale su se priče – neki vjeruju da je ubijen od strane bivših članova kartela ili obitelji žrtava. Drugi pak tvrde da je još uvijek negdje u Andama – stariji, ali živ, možda s novim imenom.

Zastrašujuća pomisao je da je sustav opet zakazao i da je monstrum možda godinama neopaženo nastavio svoje krvavo djelo. U zabačenim dijelovima Kolumbije i Perua, gdje djeca nestaju bez traga, ta misao nikad nije sasvim nestala.

Zašto je ovaj slučaj i danas važan

Priča o „Čudovištu iz Anda“ nije samo horor iz prošlosti – to je upozorenje na rupe u sustavima pravosuđa, na zanemarene zajednice, na djecu koja nestaju, a nitko ne pita gdje su.
López je bio produkt zlostavljanja, siromaštva i brutalnosti – ali ni sve to ne opravdava nehumanost njegovih djela. Ono što ostaje je pitanje: koliko još monstruma se rađa u zaboravljenim planinama svijeta?

Pedro Alonso López zauvijek ostaje simbol zla u ljudskom obliku – čudovište koje je moglo ubijati godinama jer su njegove žrtve bile nevidljive. Priče o njemu i dalje opsjedaju Ande – a možda i svaki kutak gdje društvo okreće leđa onima koji su najranjiviji.