U jesen 1965. godine, mirni Indianapolis postao je poprište jednog od najstrašnijih i najokrutnijih zločina u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Šesnaestogodišnja Sylvia Likens bila je povjerena na čuvanje obitelji Baniszewski, ali ono što je trebao biti siguran dom pretvorilo se u kuću užasa. Mjesecima je proživljavala nezamisliva mučenja koja su na kraju završila njezinom smrću. Njena priča ostala je zapisana kao najstrašniji slučaj zlostavljanja djece u američkoj povijesti.

Obitelj Likens – Cirkuski život i teška sudbina

Sylvia Marie Likens rođena je 3. siječnja 1949. u Indiani, u obitelji s petero djece. Roditelji, Lester i Betty Likens, živjeli su od rada u putujućem karnevalu. Njihov život bio je nestalan i nesiguran, pa su djeca često boravila kod rodbine ili poznanika.

Kada su roditelji dobili posao na karnevalskoj turneji, odlučili su povjeriti Sylviju i njezinu sestru Jenny na čuvanje Gertrude Baniszewski, samohrane majke sa sedmero djece. Platili su joj 20 dolara tjedno kako bi brinula o djevojkama.

U početku se činilo da će sve funkcionirati, ali vrlo brzo krenulo je nizbrdo.

Početak mučenja

Gertrude je bila bolesna, siromašna i psihički nestabilna. Njena frustracija ubrzo je pronašla metu – Sylviju.

Sve je počelo sitnim kaznama i uvredama. No, ubrzo je nasilje poprimilo monstruozne razmjere. Gertrude je Sylviju:

• tukla drvenim predmetima,
• palila cigaretama,
• uskraćivala joj hranu i vodu,
• zaključavala je u podrum, gdje je ležala na betonu.

Kuća užasa i djeca kao mučitelji

Najjeziviji element ovog slučaja jest činjenica da Gertrude nije bila sama u mučenju. Njena djeca i čak djeca iz susjedstva sudjelovala su u zlostavljanjima.

Organizirali su „igre“ u kojima su Sylviju gađali predmetima, vezali je, tjerali da se skida i ponižavali je pred svima. Umjesto da budu samo promatrači, pretvorili su se u aktivne mučitelje.

Jedan od najstrašnijih trenutaka dogodio se kada je Gertrude naredila da se Sylviji u trbuh užarenim predmetom ureže natpis:

„I’m a prostitute and proud of it“.

To je bio čin poniženja i brutalnosti koji je zapečatio njen užasni kraj.

Psihološka i fizička tortura

Sylvia je podnosila ne samo fizičko mučenje već i konstantna ponižavanja:

• prisiljavali su je da pojede vlastiti izmet,
• tjerali je da pije urin,
• ismijavali je pred drugima,
• zaključavali je golu u podrumu dok su se smijali njenom stanju.

Ono što dodatno šokira jest činjenica da su susjedi i odrasli posjetitelji kuće znali što se događa, no nitko nije prijavio zločin.

Tragičan kraj

Do jeseni 1965. godine, Sylvia Likens bila je fizički i psihički potpuno slomljena. Njezino tijelo bilo je prekriveno modricama, opekotinama, rezovima i ranama koje nikada nisu imale priliku zacijeliti. Gladovala je danima, iscrpljena i iznemogla, a posljednje tjedne života provela je zatvorena u mračnom podrumu kuće Baniszewski, na hladnom betonskom podu, bez pokrivača i bez nade da će netko doći u pomoć.

Dana 25. listopada Gertrude ju je posljednji put pretukla, ovaj put toliko snažno da Sylvia više nije imala snage ustati. Djeca i tinejdžeri koji su sudjelovali u mučenjima gledali su njezino stanje, ali nitko nije stao u njezinu obranu. Čak i kad je molila za čašu vode, bila bi ismijana ili joj je bila uskraćena.

Prema svjedočanstvima, te večeri Sylvia je pokušala pobjeći iz kuće – ali bila je preslaba. Pala je u hodniku i ostala nepomična, dok su je djeca vukla natrag u podrum. To je bio njezin posljednji pokušaj bijega.

Sljedećeg jutra, 26. listopada 1965., Sylvia je u nesvijesti ležala na madracu u podrumu. Njeno disanje bilo je jedva primjetno. Gertrude i djeca u kući nisu pozvali liječnika; znali su da je kraj blizu. U 16.30 sati, Sylvia je izdahnula. Imala je samo 16 godina.

Na njezinom tijelu pronađeno je više od stotinu ozljeda: opekline od cigareta, modrice, posjekotine i urezane riječi. Forenzičari su kasnije ustvrdili da je bila u stanju pothranjenosti i dehidracije, a njezina smrt nastupila je zbog kombinacije ozljeda i šoka.

Prema riječima sestre Jenny, Sylvia je neposredno prije smrti prošaptala:

„Reci mami da je volim.“

To je bila njezina posljednja poruka, riječi koje i danas odzvanjaju kao simbol izgubljene nevinosti i nevjerojatne patnje djevojčice čija tragedija nije zaustavljena na vrijeme.

Suđenje koje je šokiralo Ameriku

Kada je policija otkrila tijelo, javnost je bila zgrožena. Suđenje koje je uslijedilo postalo je najpraćenije u povijesti Indiane.

• Gertrude Baniszewski osuđena je na doživotni zatvor, no puštena je nakon samo 20 godina.
• Njena djeca i tinejdžeri iz susjedstva koji su sudjelovali u mučenju također su dobili kazne, ali mnogi su oslobođeni nakon kratkog vremena.

Odluka da se Gertrude pusti na slobodu izazvala je bijes diljem Amerike.

Kulturni odjek i medijski prikazi

Zločin nad Sylvijom Likens nije ostao samo sudska bilješka – on je postao kulturna trauma koja se ponavljala u knjigama, filmovima i dokumentarcima. Sama brutalnost slučaja i činjenica da se dogodio u “običnoj američkoj četvrti” pretvorili su ga u simbol nečega što se moglo dogoditi bilo gdje, pred očima svih.

Američki zločin (An American Crime) 2007.

Ovaj film, snimljen prema stvarnim događajima, režirao je Tommy O’Haver, a glavne uloge nose Ellen Page (Sylvia Likens) i Catherine Keener (Gertrude Baniszewski).
Film prati događaje gotovo dokumentarno, temeljeći se na zapisnicima sa suđenja. Prikazuje kako se svakodnevno obiteljsko okruženje pretvorilo u pakao.
Keener briljantno prenosi hladnu, manipulativnu i sadističku narav Gertrude, dok Ellen Page donosi potresnu interpretaciju nevine djevojčice uhvaćene u mrežu nasilja.
Film je dobio pohvale kritike jer nije pokušao senzacionalizirati zločin, nego je pokazao svu njegovu jezivost kroz realizam i autentičnost.

Djevojka iz susjedstva (The Girl Next Door) 2007.

Iste godine objavljen je i drugi film, temeljen na romanu Jacka Ketchuma, koji je inspiraciju našao upravo u slučaju Sylvie Likens.
Za razliku od An American Crime, ovaj film više koristi horor estetiku i psihološki užas. Priča je premještena u fiktivni kontekst, a ime žrtve je promijenjeno, no svatko tko poznaje slučaj zna o kome je riječ.
Redatelj Gregory Wilson prikazuje djevojku Meg Loughlin (fikcionaliziranu Sylviju) koju zatočava i muči udomiteljica zajedno s djecom i susjedima. Film je još brutalniji u prikazu zlostavljanja i gledatelja stavlja u nelagodan položaj svjedoka.
Iako je dobio mješovite kritike zbog eksplicitnosti, ostao je kultni film među ljubiteljima istinitih horora jer prikazuje koliko je tanko tkivo između fikcije i stvarnosti.

📚 Knjige i dokumentarci

Slučaj je poslužio i kao inspiracija za brojne knjige, dokumentarne filmove i analize o grupnoj psihologiji, šutnji zajednice i nasilju nad djecom.
Neki autori naglašavaju da je tragedija Sylvie Likens bila moguća jer su susjedi znali, a šutjeli, a institucije nisu reagirale. To je postalo simbol šire društvene kritike.
U javnim raspravama često se spominje i pitanje: „Koliko smo svi odgovorni kad zatvaramo oči pred nasiljem?“ Likens ostavio je dubok trag u američkoj kulturi i medijima.

Psihološka analiza – kako je moguće?

Slučaj Sylvie Likens pokazuje strašan primjer grupne dinamike i psihološkog pritiska. Pod vodstvom Gertrude, čak su i djeca postala mučitelji. To postavlja pitanja:

• Kako se kolektivna šutnja pretvara u suučesništvo?
• Koliko je moćna manipulacija i autoritet jedne osobe nad grupom?
• Zašto nitko od odraslih nije reagirao, iako su znali?

Ovaj slučaj i danas služi kao podsjetnik da je ignoriranje nasilja jednako zločinu.

Priča o Sylviji Likens nije samo zabilježena kao užasan zločin – ona je i upozorenje. Pokazuje kako ravnodušnost društva i šutnja zajednice omogućuju da se monstruozni činovi dogode tik pred našim očima.

Sylvia je umrla, ali njezina priča živi kao trajna opomena: nikada ne smijemo okretati glavu pred patnjom drugih.