Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, industrijski gradovi sjeverne Engleske tonuli su u ekonomsku krizu, štrajkove i rastuću nezaposlenost, ali ono što je polako počelo razarati Yorkshire nije bila samo recesija, nego strah koji se širio mračnim ulicama Leedsa, Bradforda i Huddersfielda. Žene su počele nestajati. Neke su pronalazili pretučene, druge izbodene i osakaćene, neke ostavljene na praznim parcelama i u sjenama industrijskih zona, kao upozorenje koje nitko nije znao protumačiti.

U početku se činilo da su to izolirani zločini, brutalni, ali nepovezani. Policija je govorila o nasilju nad prostitutkama, o obračunima na rubu društva, o opasnostima noćnog života. Međutim, kako su tijela počela nizati jedno za drugim, postalo je jasno da Yorkshire ima svog vlastitog “Trbosjeka”. Mediji su ga nazvali Ripper iz Yorkshirea, prizivajući u kolektivnu memoriju londonski horor iz 1888. godine. Ime je bilo senzacionalističko, ali osjećaj prijetnje bio je stvaran.

Ulice su se praznile ranije nego inače. Očevi su dolazili po kćeri nakon posla. Žene su hodale u skupinama ili su potpuno prestale izlaziti same. Policija je patrolirala gradovima, ali ubojica je uvijek bio korak ispred. Ono što je dodatno pojačavalo paniku bila je njegova hladnokrvnost i način na koji je birao žrtve. U početku su to bile seksualne radnice, žene na samom rubu društva, zbog čega je javna reakcija bila sporija i tiša nego što je trebala biti. No kada su među žrtvama počele biti i mlade djevojke bez ikakve veze s prostitucijom, strah je postao univerzalan.

Yorkshire više nije bio samo industrijska regija. Postao je lovište.

Prvi udarci u mraku

Prvi zločini nisu odmah povezani u jednu cjelinu. Žene su pronalazili s teškim ozljedama glave, kao da ih je netko napao iz zasjede, s leđa, snažnim udarcem tupim predmetom. Kod nekih je nakon toga korišten nož. Brutalnost je bila očita, ali obrazac je postajao jasan tek s vremenom.

Napadi su se događali noću, često u blizini mjesta gdje su se okupljale seksualne radnice. Ubojica bi se vozio automobilom, promatrao, birao trenutak i zatim djelovao brzo, bez oklijevanja. Udarac čekićem ili sličnim alatom bio bi prvi čin, gotovo ritualni početak svakog napada. Žrtve su rijetko imale priliku reagirati. Nakon toga slijedilo bi ubadanje nožem, ponekad višestruko, ponekad gotovo nasumično, ali uvijek s dozom hladne kontrole.

Tijela su ostavljana na otvorenom, u parkovima, na gradilištima, iza napuštenih skladišta. Ubojica nije pokušavao sakriti tragove u potpunosti, ali je bio dovoljno oprezan da policiji ostavi tek fragmente. Svaki novi pronalazak tijela donosio je istu sliku: nasilje koje nije bilo samo čin bijesa, nego nešto sustavnije, gotovo metodično.

Mediji su počeli govoriti o “Trbosjeku iz Yorkshirea”, iako njegovi zločini nisu bili identični londonskom prethodniku. No javnost nije tražila preciznost, nego ime za strah koji se širio.

Policija u slijepoj ulici

Istraga je s vremenom postala jedna od najvećih u britanskoj povijesti. Tisuće policajaca sudjelovalo je u potrazi, provjeravane su tisuće vozila, saslušano je na desetke tisuća muškaraca. Napravljeni su fotoroboti, analizirani uzorci krvi, provjeravane dojave građana koje su pristizale u stotinama.

Unatoč svemu tome, ubojica je nastavljao djelovati.

Jedan od ključnih problema bio je početni fokus istrage. Budući da su prve žrtve bile seksualne radnice, dio policije smatrao je da se radi o specifičnom “svijetu” i specifičnom počinitelju koji ima osobni motiv vezan uz prostituciju. Ta pretpostavka stvorila je uski profil koji je možda isključio druge mogućnosti. Ubojica je, čini se, razumio taj obrazac i koristio ga u svoju korist.

Dodatnu zbrku izazvale su lažne poruke i snimke koje su navodno dolazile od samog ubojice. Pisma i audio kasete s podrugljivim tonom i naglaskom koji nije odgovarao stvarnom počinitelju odvele su policiju na krivi trag, fokusirajući se na područje koje nije bilo ključno. Ta pogreška koštala je dragocjeno vrijeme, a u međuvremenu su žene nastavile umirati.

Gradovi su živjeli u stanju trajne napetosti. Svaki tamni prolaz, svaki parkirani automobil, svaki nepoznati muškarac u noći mogao je biti on.

Eskalacija nasilja

Kako su godine prolazile, napadi su postajali sve češći, a obrazac se širio. Ubojica više nije birao isključivo seksualne radnice. Među žrtvama su se našle studentice, mlade žene koje su se vraćale kući, djevojke koje su jednostavno bile na krivom mjestu u krivo vrijeme. Time je razbijena iluzija da je riječ o “specifičnim” metama.

Strah je postao opipljiv. U nekim gradovima organizirane su građanske patrole. Feminističke skupine kritizirale su policiju zbog načina na koji su komunicirali o žrtvama, posebno zbog impliciranja da su neke žene bile “rizične” zbog načina života. Rasprava o odgovornosti, seksizmu i sigurnosti žena izašla je izvan okvira same istrage.

Ubojica je, međutim, ostajao nedodirljiv.

Napadi su često bili iznenadni, brzi i precizni. Prvo bi uslijedio snažan udarac u glavu, dovoljno jak da slomi kost ili izazove trenutačni gubitak svijesti. Nakon toga bi slijedilo višestruko ubadanje nožem. Kod nekih žrtava zabilježene su dodatne ozljede, što je upućivalo na hladnu, gotovo ritualnu komponentu nasilja. Iako nije uvijek dolazilo do klasičnog “otvaranja trbuha” kakvo se vezuje uz londonskog Trbosjeka, brutalnost i kombinacija tupog i oštrog oružja stvorili su jasnu, prepoznatljivu matricu.

Britanija je gledala kako jedan čovjek godinama prkosi sustavu.

Sjena nad Yorkshireom

Medijski pritisak rastao je iz mjeseca u mjesec. Novine su objavljivale mape napada, kronologije zločina, svjedočanstva preživjelih. Svaka nova žrtva bila je podsjetnik da je ubojica još uvijek slobodan. Povjerenje u policiju počelo je slabjeti, a javnost je tražila odgovore.

Ubojica je, čini se, vodio dvostruki život. Morao je imati posao, obitelj, susjede. Morao je prolaziti pokraj ljudi koji su navečer zaključavali vrata u strahu od njega. Ta misao bila je možda i najuznemirujuća. Nije se radilo o nekom mračnom strancu koji dolazi izvana. Bio je dio zajednice.

Pet godina nakon prvog ubojstva, Yorkshire je bio iscrpljen. Trinaest žena izgubilo je život, a više ih je preživjelo napade s trajnim fizičkim i psihičkim posljedicama. Istraga je progutala goleme resurse, ali odgovora nije bilo.

Sve dok jedna rutinska policijska kontrola nije promijenila tijek povijesti.

Iza medijskog imena

U siječnju 1981. godine, tijekom naizgled obične kontrole vozila, policajci su zaustavili muškarca čije je ponašanje pobudilo sumnju. Provjerom je utvrđeno da su registarske pločice lažne. U automobilu su pronađeni predmeti koji su odgovarali opisu oružja korištenog u napadima. Ime tog muškarca bilo je Peter Sutcliffe.

Ispostavilo se da je radio kao vozač kamiona, da je bio oženjen i da je živio relativno neupadljivim životom. Susjedi su ga opisivali kao tihog i povučenog. Nije odgovarao senzacionalističkoj slici čudovišta kakvu su mnogi zamišljali. Upravo je ta običnost bila šokantna.

Tijekom ispitivanja priznao je zločine, iako je pokušao objasniti svoje postupke religijskim halucinacijama i “božanskim glasovima” koji su mu navodno naredili da “očisti ulice”. Psihijatrijske procjene bile su složene i kontroverzne, ali sud je na kraju zaključio da je sposoban za suđenje.

Suđenje je razotkrilo puni razmjer nasilja i detalje koji su godinama bili skriveni iza medijskih naslova. Postalo je jasno koliko je istraga bila blizu da ga uhvati u više navrata i koliko su pogrešne pretpostavke i lažni tragovi usporili pravdu.

Osuđen je na doživotni zatvor.

Djetinjstvo i put prema nasilju

Rođen u radničkoj obitelji, odrastao je u okruženju koje nije odudaralo od tadašnje britanske svakodnevice. Nije bilo dramatičnih naznaka budućeg nasilja koje bi jednostavno objasnile ono što će se dogoditi desetljećima kasnije. Ipak, kasnije analize ukazivale su na duboko ukorijenjene frustracije, rigidna uvjerenja o ženama i snažnu potrebu za kontrolom.

Njegov brak, prema dostupnim podacima, bio je stabilan na površini, ali emocionalna distanca i dvostruki život stvarali su složenu psihološku sliku. Kombinacija mizoginije, seksualne frustracije i grandioznih religijskih fantazija stvorila je unutarnji narativ u kojem je sebe vidio kao izvršitelja “više misije”.

Stručnjaci su kasnije raspravljali o tome je li doista patio od teške mentalne bolesti ili je riječ o racionalizaciji zločina. Bez obzira na dijagnoze, činjenica ostaje da je godinama uspijevao planirati, birati mete i izbjegavati policiju, što upućuje na visoku razinu funkcionalnosti.

Slučaj Trbosjeka iz Yorkshirea ostavio je dubok trag u britanskom društvu. Promijenio je način na koji policija vodi istrage serijskih ubojstava, potaknuo rasprave o tretmanu seksualnih radnica i razotkrio institucionalne propuste koji su omogućili da nasilje traje toliko dugo.

Njegova smrt 2020. godine nije donijela olakšanje obiteljima žrtava. Rane su ostale, a sjećanje na pet godina terora i dalje je dio kolektivne povijesti sjeverne Engleske.

Ime koje su mu dali mediji bilo je odjek prošlosti, ali zločini su bili bolno suvremeni. Ono što je počelo kao niz “nepovezanih” napada pretvorilo se u jednu od najmračnijih kriminalističkih priča moderne Britanije. Pet godina neizvjesnosti, pogrešaka i straha pokazalo je koliko je tanka granica između svakodnevice i kaosa kada se predator skriva među običnim ljudima.

Yorkshire je preživio. No sjena Trbosjeka ostala je kao podsjetnik da se zlo ponekad ne skriva iza maski, nego iza lica koje izgleda potpuno obično.