Noć nad malim gradićem Villisca spustila se polako, kao da je i sama oklijevala dohvatiti krovove skromnih kuća u Iowi. Bio je 9. lipnja 1912. godine, sparna nedjeljna večer, a zrak je visio težak i zagušljiv. U daljini je odjekivao ritmičan, umirujući zvižduk kasnog vlaka — jedini zvuk koji je narušavao seosku tišinu. Na East Second Streetu kuća obitelji Moore tonula je u mir, a nitko, baš nitko u tom trenutku nije znao da se u tmini tavana već udomaćila sjena.
Strani dah.
Nepoznati koraci.
I dvije cigarete koje su tinjale dok je netko čekao.
Povratak iz crkve: posljednja mirna večer
Josiah i Sarah Moore vodili su skladan, pošten život. Nedjelja je bila njihova tradicija — crkva, druženje, povratak kući i polagano gašenje svjetala. Te večeri čitava je obitelj bila u crkvenoj priredbi. Dvije djevojčice, Ina i Lena Stillinger, odlučile su prespavati kod Moora jer je bilo kasno za povratak kući. Osmijeh, smijeh, dječje šale… ništa nije nagovještavalo tragediju.
Obitelj se vratila oko 22:00. Kuća je bila tiha, topla, obična. Ono što nisu znali jest da su se na tavanu već nalazila dva opuška cigareta — tragovi koji će kasnije sablazniti Ameriku.
Ubojica je vjerojatno ušao kroz nezaključana vrata dok su Mooreovi još bili u crkvi.
A onda se ušuljao na tavan.
I čekao. Čekao satima.
U tami, iznad njihove glava, slušajući kako se djeca smiju. Kako se roditelji dogovaraju za sutrašnji dan. Kako kuća diše.
Čas kada je tama ustala sa tavana
Prema kasnijim medicinskim nalazima i stanju tijela, masakr je počeo oko ponoći. Kuća je već bila u dubokom snu, u onom dijelu noći kada se svaka kuća smiri i utone u ritam disanja svojih stanovnika. U tom trenutku, uljez se tiho spustio s tavana. Nije nosio oružje. Nije ga trebao nositi. Jer u kući je već postojala savršena naprava za smrt — Josiahova sjekira, koju je ubojica jednostavno podignuo i okrenuo tako da koristi tupu stranu.
Prvi udarci pali su na glave Josiaha i Sare. Udarci su bili toliko snažni da su zidovi oko njihovog kreveta bili poprskani krvlju — snagom koja je djelovala gotovo nadljudska. U Josiahovoj sobi kasnije su našli komadiće lubanje zalijepljene za strop. To je razina brutalnosti s kojom je počinitelj radio.
Ali iz nepoznatog razloga, ili duboko skrivenog motiva, ubojica se zadržao. Vratio se opet nad tijela, ponovno ih udario, kao da ga je vodila hladna mržnja ili opsesivna potreba da potpuno izbriše ono što je činilo te ljude živima.
A onda je krenuo prema dječjim sobama.
Ali tu nije stao.
Dječje sobe: tišina koja para mozak
Četvero male djece – Herman, Katherine, Boyd i Paul – spavalo je samo nekoliko metara dalje. Nitko se nije probudio. Nitko nije uspio pobjeći.
I tad se dogodilo nešto što je ostavilo istražitelje bez daha:
Ubojica je svu djecu ubio s jednakom hladnokrvnošću, a zatim prekrio njihova lica. Nečim što je našao u sobi — odjećom, haljinama, plahtama.
Psiholozi kasnije tvrde da pokrivanje lica žrtava ukazuje na mješavinu srama, gađenja ili želje da „ne bude viđen dok ubija“.
Ali nitko nikad nije dokazao ništa.
Zatim je otišao do gostinske sobe, gdje su spavale djevojčice Stillinger. I njih je ubio, s jednakom brutalnošću. Najmlađa je možda bila budna — tijelo joj je bilo pomaknuto, kao da se pokušala obraniti.
Bila je to možda jedina osoba koja je vidjela svoje ubojstvo.
I možda ga gledala ravno u oči.
Što se dogodilo nakon masakra — jezivi dio koji mnogi ne znaju
Najjeziviji element ovog zločina nije sam čin ubojstva, već činjenica da je ubojica ostao u kući satima nakon što je sve završio. Prošao je kroz sobe kao da razgledava svoje djelo. Zatvarao je zavjese. Pokrivao ogledala. Sjeo u kuhinji. Jeo nešto. Popio vode. Na stolu je ostavio tanjur sirovog svinjskog mesa i čašu s napola popijenog mlijeka. Oprano područje u kadi pokazuje da se možda umio, uklonio krv sa svojih ruku.
Sve to ukazuje na hladnokrvnost, gotovo nevjerojatnu smirenost. Kao da je imao vremena i da se nije bojao da će ga itko otkriti. Kao da je osjećao da je u potpunoj kontroli.
Zatim je jednostavno otišao.
Nije ga nitko vidio. Nije ga nitko čuo.
Nestao je u mrak Iowe.
Otkrivanje tijela: jutro koje je prekinulo nevinost grada
Mary Peckham, susjeda Mooreovih, bila je prva koja je posumnjala da nešto nije u redu. Bila je to žena koja je znala ritam života obitelji Moore — znala je kad izlaze, kada rade, kada se igraju u dvorištu. Ali to jutro, 10. lipnja, kuća je bila neprirodno tiha. Zavjese spuštene. Niti jedan član obitelji nije izašao van.
Nakon nekoliko poziva i kucanja na vrata, Mary zove Josiahovog brata Rossa. Ross ulazi u kuću i već na pragu osjeća kako mu nešto glasno govori da ne ide dalje. Tjeskoba ga guši. Ali ulazi.
U gostinskoj sobi zastaje. Tijela djevojčica Stillinger leže prekrivena plahtom. Ne vidi lica. U trenu shvaća da je u kući smrt. I trči van vikati: „Pošaljite po šerifa. Odmah.“
Ubrzo se u kući stvaraju kaos, gužva i tragedija koja će uništiti svaki trag koji je mogao voditi prema ubojici.
Istraga: kaos, tragovi i propuštene prilike
Kad je policija stigla, već je bilo prekasno. Ljudi iz grada, znatiželjni i željni morbidnih prizora, ulazili su i izlazili iz kuće, dodirivali stvari, pomicali predmete, uništavali dokaze. Neki su čak uzeli dijelove kuće kao suvenire — što je danas gotovo nezamislivo.
Ipak, ostalo je nekoliko bitnih tragova:
- sjekira je pronađena u posebnoj prostoriji
- ogledala i prozori bili su prekriveni
- dječja tijela bila su prekrivena tkaninom
- u kuhinji su pronađeni ostaci hrane ubojice
- u kadi tragovi krvi i vode
- a na tavanu… dvije cigarete.
Policija je tjednima pokušavala rekonstruirati što se dogodilo, ali veliki dijelovi slagalice zauvijek su izgubljeni u prvih sat vremena nakon otkrivanja zločina.
Psiholozi su kasnije sugerirali:
„Ubojica je bio strpljiv, smiren i spreman. Ovo nije bio impulzivni čin.“
Sumnjivci: cijela galerija lica — ali bez pravog odgovora
Godinama nakon tragedije policija je imala mnoštvo sumnjivaca, ali nijedan nije bio dovoljno uvjerljiv. Villisca je šaptala imena, ispijala kavice uz teorije, pokazivala prstom na svakoga tko bi ušao u grad — i svatko je mogao biti krivac, osim onoga kojeg su toliko očajnički željeli uhvatiti.
Frank Jones
Lokalni političar i poduzetnik. Imao je motiv zbog poslovne netrpeljivosti prema Josiahu. No nije bilo dokaza da je išta učinio.
Reverend George Kelly
Psihički nestabilan propovjednik. Mnogi smatraju da je najvjerojatniji krivac. Čak je i priznao, ali njegovo priznanje je povučeno, a porota nije bila uvjerena.
Andy Sawyer
Lutalica s čudnim ponašanjem. No imao je alibi.
Henry Lee Moore
Nevezan obiteljski ubojica sjekirom, ali bez ikakvog dokaza da je bio u Villisci.
I tako je slučaj polako klizio u mrak. Zatvoren, pa otvoren. Analiziran, pa napušten. Danas je to jedna od najpoznatijih i najjezivijih američkih misterija — jer ubojica nikada nije pronađen. A ljudi kažu: kada se zlo ne uhvati, ono ostaje negdje među nama.
Grad koji nikada nije zaspao
Villisca nikada više nije bio isti.
Djeca nisu spavala bez svjetla.
Na kućama su se počela zaključavati vrata.
Ljudi su gledali preko ramena.
Svaki stranac bio je potencijalni ubojica.
A najjezivije od svega?
Kuća obitelji Moore stoji i danas. Konzervirana, obnovljena, i pretvorena u jeziv podsjetnik na noć kada je život nestao u tišini. Mnogi posjetitelji tvrde da su čuli korake iznad sebe, kao da se netko opet kreće tavanom. Drugi kažu da su vidjeli sjenke djece na hodniku, ili osjetili pritisak na krevetu, kao da netko sjedi.
Iako ne postoje dokazi da je kuća ukleta, posjetitelji gotovo nikad ne odlaze mirni. Kažu da je atmosfera preteška, da je tišina premračna, i da kuća kao da pamti sve što se dogodilo.
I možda je najstrašnije to što ulazite u prostor gdje je netko jednom sjedio u potpunom mraku — i strpljivo čekao trenutak kada život postaje najranjiviji.
Tavan u Villisci nije običan tavan. To je mjesto gdje je strpljenje postalo oružje.
I gdje je tama imala lice koje nikada nije uhvaćeno.
Prošlo je više od stotinu godina, ali Villisca još uvijek nosi svoj ožiljak.
Zločin koji je izbrisao čitavu obitelj i odnio dva nedužna dječja života prijateljica koje su samo htjele prespavati kod Mooreovih — ostao je najveća misterija i najjeziviji neriješeni masakr u povijesti Iowe.
A onaj tko se skrivao na tavanu, onaj tko je satima slušao kako kuća diše…
Nikad nije uhvaćen.
I možda je to najstrašniji dio priče.
