Katedrala Notre-Dame uzdiže se nad Parizom od svog dovršetka 1250-ih.

To je jedna od najljepših gotičkih katedrala na svijetu, smještena u srcu vjerojatno jednog od najljepših gradova na svijetu.

Ali ne čine je fascinantnom samo nevjerojatna arhitektura i ogromni vitraji. Notre-Dame je također prekrivena nekim fantastičnim i zadivljujućim zvijerima: vodorigama.

Po definiciji, vodoriga je izrezbarena ili isklesana mitska figura, obično dizajnirana s nekom vrstom izljeva koji odvodi vodu iz zgrade, baš kao što to čine odvodne cijevi na modernim kućama. Koliko voda izbija iz zgrade u potpunosti ovisi o tome koliko daleko vodoriga strši van.

Izraz dolazi od francuskog, gargouille, što znači grlo ili jednjak. To ima smisla s obzirom na to da voda obično izlazi iz usta vodorige.

Postoji i francuska legenda iz okolice Rouena u kojoj je stvorenje zvano la Gargouille izgledalo poput zmaja, s dugim vratom, krilima poput šišmiša i sposobnošću riganja vatre.

Postoje različite verzije legende, ali u suštini sveti Roman osvaja la Gargouille sa svojim raspelom i vraća ga u Rouen da bude spaljen, osim što njegova glava i vrat, nakon što su kaljeni vlastitom vatrom, ostaju netaknuti i zatim postavljeni na zidove nove crkve kako bi otjerali zle duhove.

Vodorige i druga mitska bića također su predstavljali i ilustrirali zlo u srednjovjekovnoj katoličkoj crkvi.

Gotička ideja prokletog zagrobnog života je jedna od boli i patnje, a za vodrige se može reći da predstavljaju demone izvana naspram svetosti i sigurnosti unutar crkve.

Posebno su zadivljujući vodorige i groteske katedrale Notre Dame kojih ima na stotine, a od 13. stoljeća drže kišnicu i zle duhove podalje od crkve.

Stvorenja koja krase katedralu Notre Dame sastoje se od raznih vrsta fantastičnih zvijeri, uključujući: himere, koji su samo ukrasni i nemaju nikakvu stvarnu funkciju; groteske, rezbarije koje mogu, ali ne moraju nositi vodu; wyvern, što je mali dvonogi zmaj; i Styrga, koja se često naziva “pljujućim vodorigom” i jedna je od najpoznatijih figura katedrale.

Dok su prave vodorige bile sklone eroziji od same kišnice koju su trebali odvoditi iz katedrale, mnoge druge figure su uklonjene ili uništene u 17. i 18. stoljeću, osobito tijekom Francuske revolucije.

Kasnije ih je u gotičkom stilu zamijenio francuski arhitekt Eugène Emmanuel Viollet-le-Duc tijekom svoje 25-godišnje restauracije katedrale Notre Dame sredinom 1800-ih. Kao što nije bilo neuobičajeno među ranijim srednjovjekovnim graditeljima crkava, Viollet-le-Duc je dodao sebe kao jednog od novih vodoriga.

Vjerovao je da je obnova vodoriga i drugih groteski na zgradi “sredstvo za ponovno uspostavljanje [crkve] u gotovo stanje, koje zapravo nikada nije ni postojalo u bilo kojem trenutku.”

Od svih figura na katedrali, Styrga je možda najviše fotografirana. Podsjeća na šišmiša ili možda sovu, s velikom glavom, proždrljivim kljunom, krilima i rogovima.

Sjedi s rukama na glavi i plazi jezik. Priča se da jede ljudsko meso, a spominjanje takvog stvorenja može se naći u djelima rimskog pjesnika Ovidija.

Neke od drugih intrigantnih figura na katedrali uključuju čaplju, s nježno sklopljenim krilima i dugim kljunom, slona ozbiljnog izgleda, koze, divljeg majmuna i troglavog psa, divlju svinju, nekoliko orlova, himeru koja jede grožđe i demona koji grize ljudsku dušu.

Vodorige i likovi katedrale Notre Dame inspirirali su mnoge umjetnike i pisce, uključujući i poznatog francuskog autora Victora Huga, koji je vodorigama katedrale dao istaknutu ulogu u svom djelu “Zvonar crkve Notre Dame”, koje je navodno napisano kao sredstvo za privlačenje pažnje na urušenu katedralu.