U kući u Correggiu sve je izvana izgledalo gotovo obično. Bila je to kuća žene koju su susjedi poznavali, žene koja je razgovarala, pekla kolače, primala ljude i pred drugima nosila masku brižne majke. Leonarda Cianciulli nije odmah izgledala kao prijetnja. Izgledala je kao osebujna susjeda s teškim životom, žena koja zna slušati tuđe nevolje i ponuditi savjet onda kada ljudi očajnički žele vjerovati da ih čeka novi početak.

A onda su žene počele nestajati.

Nisu nestale u istoj noći niti iz mračne ulice. Nestale su nakon što su povjerovale ženi koja im je obećala promjenu života. Jednoj brak. Drugoj posao. Trećoj novu priliku. Prije odlaska, prema kasnijim opisima slučaja, ostavljale su pisma i poruke koje su trebale smiriti sumnje. Kao da su same otputovale. Kao da su dobro.

Ali iza vrata Leonardine kuće nije se skrivao novi život. Ondje se skrivao kraj.

Između 1939. i 1940. Leonarda Cianciulli ubila je 3 žene, a talijanska javnost kasnije ju je zapamtila pod nadimkom “saponificatrice di Correggio” — žena iz Correggia koja je tijela svojih žrtava pokušavala pretvoriti u sapun. Njezin slučaj ostao je jedan od najmračnijih u talijanskoj kriminalnoj povijesti, ne samo zbog jezivog načina na koji je pokušala prikriti zločine, nego i zbog motiva koji je sama navodila: vjerovala je da krvava žrtva može spasiti njezina sina.

Zašto su je zvali proizvođačica sapuna iz Correggia

Nadimak “proizvođačica sapuna iz Correggia” Leonarda Cianciulli dobila je zbog mjesta u kojem je živjela i zbog jezivog načina na koji je pokušavala prikriti svoje zločine. Correggio je bio talijanski gradić u kojem su njezine žrtve nestajale nakon što su povjerovale njezinim obećanjima o novom životu.

Drugi dio nadimka bio je još mračniji. Nakon ubojstava, prema vlastitom priznanju i sudskim opisima slučaja, dijelove tijela žrtava pokušavala je uništiti kuhanjem s kaustičnom sodom. Taj je postupak javnost kasnije povezala s izradom sapuna, zbog čega je njezino ime ostalo trajno vezano uz jedan od najjezivijih nadimaka u talijanskoj kriminalnoj povijesti.

Upravo taj nadimak pokazuje zašto slučaj Leonarde Cianciulli i danas zvuči gotovo nestvarno: iza mirne slike susjede i majke skrivala se priča toliko mračna da je vrlo brzo prerasla u legendu.

Povratak na početak

Leonarda Vincenza Giuseppa Cianciulli rođena je 18. travnja 1894. u Montelli, u Italiji. Njezin život, barem prema njezinim kasnijim tvrdnjama, od početka je bio obilježen osjećajem prokletstva. Govorila je da ju je majka proklela jer se udala protiv obiteljske volje, a u njezinoj osobnoj priči često se pojavljuju motivi proricanja, praznovjerja i straha od smrti.

Udala se za Raffaelea Pansardija 1917. godine. Imala je 17 trudnoća, ali samo četvero djece preživjelo je djetinjstvo. Taj gubitak postao je središte njezine opsesije. Djeca koja su preživjela za nju više nisu bila samo djeca, nego posljednje što joj je ostalo od života koji je stalno povezivala s nesrećom.

Nakon potresa 1930. obitelj se preselila u Correggio. Ondje je Leonarda izgradila prividno običan život. Vodila je mali posao, družila se sa susjedima, bavila se proricanjem i postala osoba kojoj su se pojedini ljudi obraćali za savjet. Upravo je to činilo njezin slučaj toliko jezivim. Nije bila nepoznata žena iz sjene, nego poznato lice iz zajednice.

Sin Giuseppe i strah od rata

Kada se Europa krajem tridesetih godina počela približavati novom ratu, Leonardin strah usmjerio se na sina Giuseppea. Bio je njezino najvoljenije dijete, sin kojega je željela zaštititi pod svaku cijenu. Mogućnost da bude pozvan u vojsku u njezinoj je glavi postala dokaz da se stara prokletstva vraćaju.

Leonarda je, prema vlastitim tvrdnjama, počela vjerovati da sina može spasiti samo žrtvom. Ne molitvom, bijegom, ili razumom, nego krvlju. Kasnije će pokušavati svoje zločine objasniti majčinskom ljubavlju, ali upravo ta rečenica pokazuje koliko je njezin unutarnji svijet bio izopačen. Ljubav koja traži smrt drugog čovjeka više nije ljubav, nego opsesija.

Ipak, ovaj slučaj ne može se objasniti samo praznovjerjem. U njezinim zločinima bilo je i hladnog planiranja. Žrtve nisu bile odabrane slučajno. Bile su ranjive, usamljene, željne promjene i imale su određenu ušteđevinu. Leonarda im nije nudila smrt. Nudila im je ono za čime su najviše čeznule — izlaz.

Faustina Setti: obećanje braka

Prva žrtva bila je Faustina Setti. Bila je žena koja je željela vjerovati da za nju još postoji novi početak. Leonarda joj je navodno obećala mogućnost braka i savjetovala joj da o svemu ne govori drugima. Prije odlaska Faustina je trebala napisati pisma koja će poslije stvoriti dojam da je sigurno otputovala.

To je bio Leonardin obrazac. Nestanak nije smio izgledati kao zločin. Morao je izgledati kao odluka.

Kada je Faustina došla u Leonardinu kuću, više se nije vratila. Prema kasnijem priznanju, Leonarda ju je omamila, ubila i uzela njezinu ušteđevinu. Ono što je uslijedilo nakon smrti bilo je toliko jezivo da će upravo taj dio slučaja zauvijek obilježiti njezin nadimak.

Ali iza najstrašnijih detalja ne smije se izgubiti ono najvažnije: Faustina nije bila legenda ni rekvizit horora. Bila je žena koja je povjerovala susjedi jer je željela drukčiji život.

Francesca Soavi: posao koji nije postojao

Druga žrtva bila je Francesca Soavi. Njoj Leonarda nije obećala brak, nego posao. Navodno joj je govorila o zaposlenju u Piacenzi i uvjerila je da prije odlaska napiše poruke kojima će obitelj i poznanici biti umireni.

Francesca je, kao i Faustina, ušla u kuću žene kojoj je vjerovala. I ona je nestala bez pravog traga. I ona je, prema Leonardinu obrascu, iza sebe trebala ostaviti dojam da je otišla sama.

Ovdje se vidi hladnoća zločina. Leonarda nije djelovala impulzivno. Ona je pripremala priču, gradila izgovore i koristila tuđe nade kao zamku. Svaka žrtva dobila je obećanje skrojeno prema svojoj slabosti. Jedna je željela brak, druga posao, treća novu priliku.

Virginia Cacioppo: nestanak koji je sve razotkrio

Treća žrtva bila je Virginia Cacioppo, bivša sopranistica i žena s poznatijim društvenim tragom od prethodnih žrtava. Njoj je Leonarda obećala priliku u Firenci, povezanu s kazališnim svijetom. Još jednom, mamac nije bila prijetnja, nego nada.

Ali Virginia je napravila nešto što prethodne žrtve nisu uspjele: nekome je rekla kamo ide. Njezina šogorica Albertina Fanti posumnjala je nakon nestanka i nije prihvatila priču da je Virginia jednostavno otputovala. Prijavila je slučaj policiji, a tada se Leonardina pažljivo građena mreža počela raspadati.

Istražitelji su ubrzo uočili zajedničku točku. Sve 3 nestale žene poznavale su Leonardu i prije nestanka bile u dodiru s njom. Sve su imale razlog povjerovati joj.

Leonarda je vjerovala da može izbrisati ljude tako da iza njih ostavi samo pisma. Ali kod Virginije Cacioppo ostao je netko tko nije pristao šutjeti.

Priznanje i suđenje

Kada su sumnje počele padati i na njezina sina Giuseppea, Leonarda je počela priznavati. Pokušavala je uvjeriti istražitelje da je sve učinila sama. U njezinim riječima miješali su se hladni detalji, praznovjerje i tvrdnja da je ubijala kako bi spasila sina.

Suđenje je počelo 1946. u Reggio Emiliji. Pred sudom se otvorilo pitanje koje i danas prati ovaj slučaj: je li Leonarda bila žena potpuno izgubljena u praznovjerju i psihičkoj bolesti ili svjesna manipulatorica koja je vlastitu priču o prokletstvu koristila kao obranu?

Sud je prihvatio da je njezino mentalno stanje bilo ozbiljno narušeno, ali ne toliko da bi potpuno isključilo odgovornost. Proglašena je krivom za 3 ubojstva, krađu i skrnavljenje tijela. Osuđena je na 30 godina zatvora i 3 godine u kriminalnoj psihijatrijskoj ustanovi.

Leonarda Cianciulli nikada se nije vratila na slobodu. Umrla je 15. listopada 1970. u Pozzuoliju.

Slučaj Leonarde Cianciulli zastrašuje zato što ne počinje u prostoru koji odmah povezujemo sa zlom. Ne počinje u napuštenoj kući, podrumu ili mračnoj ulici. Počinje u svakodnevici malog grada, u razgovoru sa susjedom, u obećanju da život još može krenuti nabolje.

Ona nije svoje žrtve hvatala snagom, nego povjerenjem. Nije im nudila prijetnju, nego nadu. Upravo je zato ova priča toliko tragična. Faustina Setti, Francesca Soavi i Virginia Cacioppo nisu otišle k Leonardi jer su znale da ulaze u opasnost. Otišle su jer su vjerovale da ih čeka novi početak.

Leonarda je svoje zločine pokušavala objasniti majčinskom ljubavlju. Ali ljubav koja traži krv drugog čovjeka nije ljubav. To je strah koji je postao nasilje. To je praznovjerje koje je progutalo savjest. To je tama koja se prerušila u žrtvu.

U kući Leonarde Cianciulli nije umrla samo svaka od njezinih žrtava. Umrla je i strašna iluzija da se zlo uvijek prepoznaje na vrijeme.

Jer ponekad ne dolazi s prijetnjom.

Ponekad otvori vrata, ponudi stolac i kaže da vas čeka bolji život.