Grad Angarsk, duboko u sibirskom zaleđu, poznat je po hladnim zimama i tišini borovih šuma. No ta tišina desetljećima je skrivala najjeziviju tajnu moderne Rusije. Tamo, u najmračnijim satima noći, kroz snijegom prekrivene ulice prolazio je muškarac za volanom službenog vozila. U uniformi. S osmijehom.

Bio je policajac. Bio je muž. Bio je otac.

I bio je – serijski ubojica.

Mikhail Popkov ubijao je tiho, sustavno i nemilosrdno. Više od 80 žena nestalo je pod njegovim rukama, u razdoblju koje se protezalo gotovo dva desetljeća. Njegova dvostruka uloga – čuvara zakona i krvnika – učinila ga je jednim od najstrašnijih i najopasnijih ubojica u povijesti.

Ovo nije samo priča o zločinu. Ovo je priča o povjerenju koje je iznevjereno, o licu koje nosi dvije maske – i o tome kako najgore čudovište ponekad dolazi upravo s bedžom zakona.

Policajac po danu, ubojica po noći

Mikhail Popkov bio je uzoran građanin. Radnik, suprug, otac, pripadnik policije – čovjek kojemu su se obraćali kad je trebalo tražiti pravdu. No dok je njegov grb svjetlucao pod sibirskim suncem, pod mjesečinom je pokazivao drugo lice.

U razdoblju od 1992. do 2010., Popkov je brutalno ubio više od 80 žena u i oko grada Angarska u Irkutskoj oblasti. Bio je poznat po nemilosrdnom nasilju, seksualnim napadima i gotovo demonskoj hladnoći.

Zločini su se događali dok je istodobno služio kao pripadnik milicije – što mu je omogućilo pristup žrtvama, prikrivanje tragova i zlouporabu povjerenja.

Način na koji je birao i ubijao žrtve

Žrtve Mihaila Popkova nisu bile slučajne mete. Bile su to stvarne žene – s imenima, životima, obiteljima. Uglavnom mlade ili sredovječne, većinom iz niže srednje klase, često majke, supruge ili radnice. Mnoge su samo željele doći kući nakon posla ili izlaska. Neke su stajale same na ulici, čekajući prijevoz. Neke su bile pod blagim utjecajem alkohola, što je Popkov smatrao „dokazom nemorala“ i opravdanjem za ubojstvo.

U njegovim očima – to su bile „nečiste žene“. U stvarnosti – to su bile nevine osobe, pogrešnog mjesta i pogrešnog trenutka.

Popkov je ženama pristupao kao „dobronamjerni zaštitnik“ – policajac koji nudi pomoć. One su mu vjerovale jer je nosio uniformu, imao pristup službenom vozilu i autoritet. Neke od njih vjerojatno su bile i olakšane što ih je zaustavio netko „službeni“ – jer su se osjećale ranjivo. I tada ih je odvezao u smrt.

Njegov obrazac zločina bio je sadistički. Nakon seksualnog napada, uslijedilo bi brutalno premlaćivanje, rezanje, pa i sakaćenje. Tijela su ostavljana na osamljenim područjima – u šumama, blizu industrijskih zona, ili uz blatnjave, zabačene ceste. Neke žrtve pronađene su s više od 30 ubodnih rana, druge s lomovima lubanje, a pojedine su bile potpuno unakažene.

Preživjela je samo jedna žena – Elena, koja je preživjela napad i uspjela pobjeći iz šume teško ranjena. Njezino svjedočenje nije bilo dovoljno da se Popkov odmah uhvati, ali je postalo temelj za kasniju rekonstrukciju njegovog obrasca.

Popkov je kasnije priznao:

“Nisam ubijao žene, ubijao sam njihov grijeh.”

Ove riječi otkrivaju njegovu izopačenu logiku: on se nije smatrao zločincem, već “čistačem društva”. Upravo zbog toga žrtve nisu bile „nasumične“ u njegovim očima – ali za ostatak svijeta, to su bila nedužna ljudska bića, čije je postojanje nasilno i nepotrebno prekinuto.

Obitelji žrtava godinama su živjele u tišini i sramu. Mnoge nisu dobile pravdu, jer njihova djeca, majke i sestre bile su etiketirane kao žene “laka ponašanja” – što je dodatno otežalo istragu, ali i otvorilo pitanje klasne i moralne predrasude koje je društvo poticalo.

Njihova imena možda nikada neće postati poznata javnosti kao ime njihovog ubojice – ali u ovom tekstu i sjećanju, zaslužuju da se spominju s poštovanjem.

Psihološki profil „Vukodlaka”

Psihijatri koji su ga analizirali opisuju ga kao „hladnog, narcisoidnog psihopata s moralnim prezirom prema ženama koje je smatrao nemoralnima“. Popkov je tvrdio da je svoje žrtve kažnjavao zbog „nečednosti“, jer su navodno bile alkoholičarke, preljubnice ili “nedostojne”.

To ga ne razlikuje od nekih povijesnih figura koje su vlastite zločine opravdavale „moralnom misijom“. No kod Popkova se ta „misija“ pretvorila u maniju – ubijanje je postalo opsesija.

Za razliku od mnogih serijskih ubojica, Popkov je imao uredan život, suprugu (također policajku) i kćer, i nitko iz njegove okoline nije imao sumnje. Godinama je vodio dvostruki život bez pogreške.

Kako je uhvaćen? DNA, napokon

Iako su desetci tijela bili pronađeni, dugo vremena nitko nije mogao povezati zločine. Istraga je stajala – sve do 2012. godine, kada su vlasti u Irkutskoj oblasti pokrenule masovno uzimanje uzoraka DNA. Popkov je, iako bivši policajac, pozvan na testiranje – i pristao bez otpora.

Analiza je dala savršen podudar – a njegov miran život se srušio u trenutku. U početku je priznao 22 ubojstva, a zatim još 59. Tijekom ispitivanja nije pokazivao ni trunke kajanja.

Suđenje i kazna

Mikhail Popkov je 2015. osuđen na doživotnu kaznu zatvora. No to nije bio kraj. Godinu dana kasnije priznao je još desetke ubojstava, što je njegov ukupni broj žrtava podiglo na više od 80, a neki izvori navode i 100+.

U zatvoru se ponaša uzorno, čita knjige i ne komunicira s ostalim zatvorenicima. Zatvoren je u posebnoj ustanovi pod strogim nadzorom.

Njegova je supruga tvrdila da „nije znala ništa“, a kćer, koja je danas odrasla žena, izjavila je da je izgubila ne samo oca, već i vlastiti identitet.

Posljedice i jeza koja ostaje

Popkov je uništio desetke života, ali i povjerenje u institucije. Ljudi su vjerovali da su sigurni kad ih pokupi čovjek u uniformi – da ih štiti, a ne ubija.

Njegov slučaj ostavio je dubok trag u Rusiji – ne samo zbog broja žrtava, već zbog njegove profesije. Biti policajac i istodobno serijski ubojica izaziva posebno gađenje i nepovjerenje prema sustavu koji je trebao štititi, a skrivao čudovište.

Priča o Mikhailu Popkovu nije samo priča o serijskom ubojici. To je upozorenje. O onome što se događa kad moć padne u ruke psihopata. O tome kako se čudovišta mogu skrivati iza osmijeha, obiteljskih slika i značke.

I o tome kako pravda ponekad dođe prekasno – ali ipak dođe.