Tarrare je, prema zapisima liječnika koji su ga promatrali, jeo gotovo sve što bi mu došlo pod ruku — od otpadaka i nejestivih predmeta do živih životinja. U najjezivijim izvještajima spominje se i da je u bolnici pokušavao jesti tijela iz mrtvačnice. Bio je stalno gladan, a njegova nezasitost ostala je jedna od najmračnijih medicinskih zagonetki 18. stoljeća.

Nije bio samo čovjek velikog apetita. Njegova glad bila je toliko snažna da se pretvorila u njegov život, njegovu sramotu i njegovu kaznu. Ljudi su ga gledali s gađenjem i fascinacijom, liječnici kao medicinsku rijetkost, a vojska ga je čak pokušala iskoristiti kao neobično oružje. Iza svega toga ostao je čovjek zarobljen u tijelu koje nije znalo stati.

Dijete koje nitko nije mogao nahraniti

Tarrare je rođen oko 1772. godine, najvjerojatnije u okolici Lyona u Francuskoj. Njegovo pravo ime nije pouzdano poznato. Ime Tarrare, ponekad zapisano i kao Tarar, ostalo je kao nadimak, gotovo etiketa zalijepljena za čovjeka koji je postao poznat po svojoj bolesti, a ne po svom životu.

Prema zapisima, njegova nezasitost pojavila se vrlo rano. Još kao dječak mogao je pojesti količine hrane koje su bile potpuno nesrazmjerne njegovoj dobi i tijelu. Roditelji ga navodno nisu mogli prehraniti. To nije bila obična obiteljska muka ni šala o djetetu koje stalno nešto gricka. Njegova glad bila je problem koji je gutao kućne zalihe, živce i mogućnost normalnog života.

Na kraju su ga, prema medicinskim zapisima, roditelji izbacili iz doma. Siromaštvo, nemoć i strah od onoga što se događalo s njegovim tijelom vjerojatno su se spojili u odluku koja ga je još kao tinejdžera ostavila ondje gdje su u 18. stoljeću završavali ljudi bez zaštite: na cesti.

Francuska tog vremena nije bila milostivo mjesto za siromašne, bolesne i drugačije. Ulice su bile pune prosjaka, putujućih zabavljača, vojnika, bolesti i gladi. No Tarrareova glad bila je drugačija. Dok su drugi gladovali jer nisu imali hrane, on je gladovao čak i kada bi je imao.

Čovjek koji je postao predstava

Nakon odlaska od kuće Tarrare je lutao Francuskom i završio među putujućim zabavljačima i šarlatanima. U 18. stoljeću ljudska tijela često su se pretvarala u javni spektakl, a ljudi s neobičnim bolestima ili sposobnostima prikazivali su se pred publikom kao čuda prirode.

Tarrare je brzo shvatio da ono što ga uništava može privući gomilu.

Na nastupima je, prema zapisima, gutao čepove, kamenje, jabuke i razne nejestive predmete. Najjeziviji dijelovi uključivali su žive životinje; u izvorima se spominju zmije, gušteri, štenci i mačke. Takve tvrdnje treba čitati kroz prizmu starih medicinskih zapisa, ali upravo su one stvorile sliku čovjeka koji je mogao progutati ono pred čime bi drugi ustuknuli.

Publika je dolazila iz radoznalosti i gađenja. Tarrare je postao atrakcija, ali u toj ulozi nije bilo ničeg slavnog. Njegovo tijelo bilo je pretvoreno u pozornicu, a bolest u predstavu.

Iza svakog šoka ostajala je ista stvar: glad nije nestajala.

Tijelo koje nije imalo smisla

Liječnike je posebno zbunjivalo to što Tarrare, unatoč svemu što je jeo, nije izgledao kao čovjek koji se prejedao. Opisivali su ga kao mršavog, blijedog, iscrpljenog i neugodnog mirisa. Prema medicinskim zapisima, imao je neobično široka usta, labavu kožu i trbuh koji se nakon jela mogao naglo proširiti, a zatim ponovno ispuhati.

Upravo su ti opisi od njega stvorili medicinsku zagonetku. Mogao je pojesti ogromne količine hrane, ali je ostajao gladan i iscrpljen, kao da njegovo tijelo ne zna pretvoriti hranu u snagu ni sitost.

U 18. stoljeću liječnici nisu imali znanje ni dijagnostiku kakvu medicina ima danas. Mogli su ga promatrati, zapisivati i nagađati, ali dok je Tarrare bio živ, njegova glad ostala je gotovo jednako nerazumljiva njima kao i publici koja ga je gledala na ulici.

Rat koji ga je progutao na drugi način

Kada su izbili ratovi Francuske revolucije, Tarrare se pridružio francuskoj vojsci. Za siromašnog mladića to je možda značilo hranu, odjeću i barem neku sigurnost, ali ni vojničke porcije nisu mogle nahraniti čovjeka čija se glad ponašala kao bolest.

Prema zapisima, standardni obroci nisu mu bili dovoljni, a dodatna hrana nije mijenjala njegovo stanje. Slabio je, iscrpljivao se i postao nesposoban za običnu vojnu službu, pa je završio u vojnoj bolnici.

Ondje su ga počeli promatrati liječnici, među njima i kirurg Pierre-François Percy, čiji će zapisi postati temelj velikog dijela onoga što danas znamo o Tarrareu. U bolnici više nije bio samo ulični zabavljač, nego medicinski slučaj pred ljudima koji su vjerovali da znanost mora imati odgovor.

Ali odgovor nisu pronašli.

Nisu mogli zaustaviti njegovu glad.

Eksperiment koji je zvučao kao ludilo

U jednom od najbizarnijih dijelova Tarrareove priče francuska vojska navodno je odlučila iskoristiti njegovu sposobnost gutanja za špijunažu. Ideja je bila gotovo nevjerojatna: Tarrare bi progutao malu kutijicu s porukom, prešao neprijateljske linije i zatim prenio tajni dokument tako što bi ga kasnije izbacio iz tijela.

U običnoj priči takav bi detalj zvučao izmišljeno. U Tarrareovu životu uklapa se u svijet u kojem su ga ljudi stalno pokušavali iskoristiti: najprije kao atrakciju, zatim kao medicinski slučaj, a onda kao vojni alat.

Misija je završila katastrofalno. Tarrare je poslan preko neprijateljskih linija, ali su ga Prusi uhvatili. Prema zapisima, ispitali su ga, pretukli i podvrgnuli lažnom smaknuću. Kada su shvatili da nije opasan špijun nego jadnik iskorišten zbog neobične sposobnosti, vratili su ga francuskim linijama.

Taj dio priče možda najbolje pokazuje koliko je njegov život bio tragičan. Čak i kada je dobio važnu ulogu, nije je dobio zato što je netko vidio čovjeka, nego zato što su vidjeli želudac. Njegovo tijelo postalo je sredstvo. Njegova bolest postala je mogućnost. A on je ponovno završio ponižen, preplašen i gladan.

Liječenje koje nije pomagalo

Pierre-François Percy i drugi liječnici pokušavali su zaustaviti Tarrareovu glad različitim sredstvima. Prema zapisima, davali su mu laudanum, pripravke od duhana, vinski ocat i posebne prehrambene režime. Ništa nije pomagalo.

Tarrare je i dalje tražio hranu. Bježao je iz bolnice, obilazio mesnice, smetlišta i ulice, tražeći otpatke, trulo meso, iznutrice i ostatke koje nitko drugi ne bi dodirnuo. Nije birao zato što, čini se, nije mogao birati. Glad je bila jača od gađenja, srama i straha.

U bolnici je njegova prisutnost postajala sve neugodnija. Prema zapisima, pokušavao je piti krv pacijenata tijekom puštanja krvi, a spominje se i da je pokušavao jesti tijela iz mrtvačnice. Ono što je trebalo biti mjesto liječenja pretvorilo se u prostor straha.

Za liječnike je bio zagonetka.
Za pacijente noćna mora.
Za sebe samoga, vjerojatno zatvorenik vlastitog tijela.

Nestalo dijete i najmračnija sumnja

Najmračniji dio Tarrareove priče vezan je uz nestanak malog djeteta iz bolnice. Prema zapisima, sumnja je brzo pala na njega zbog njegove nezasitosti i ranijih bolničkih incidenata.

No to treba jasno naglasiti: nema čvrstog dokaza da je Tarrare ubio ili pojeo dijete. Taj dio ostao je mračna sumnja, a ne dokazana činjenica.

Ipak, za ljude oko njega i sama sumnja bila je dovoljna. Tarrare je izbačen iz bolnice. Čovjek kojeg su liječnici pokušavali proučavati postao je previše zastrašujuć čak i za njih.

Bio je dijete koje obitelj nije mogla hraniti, mladić pretvoren u predstavu, vojnik iskorišten za neobičnu misiju i pacijent kojeg su na kraju izbacili iz straha.

Cijeli život drugi su ga gledali, koristili, proučavali ili odbacivali.

Povratak u Versailles

Oko 1798. godine, nekoliko godina nakon što je nestao iz bolničkog nadzora, Tarrare se ponovno pojavio. Bio je u Versaillesu, teško bolestan, iscrpljen i na kraju snage. Prema zapisima, vjerovao je da ga ubija zlatna vilica koju je navodno progutao dvije godine ranije. Mislio je da je ostala zaglavljena u njemu i da ga polako uništava.

No liječnici su kod njega prepoznali ozbiljnu bolest. Najčešće se spominje tuberkuloza, tada česta i strašna bolest koja je kosila ljude polako, uz slabost, propadanje, groznicu i iscrpljenost. Tarrare je bio mlad, imao je oko 26 godina, ali njegovo tijelo već je izgledalo kao tijelo čovjeka koji je potrošen.

Njegova smrt nije bila dramatična u smislu velikog završnog prizora. Bila je spora, neugodna i ponižavajuća. Prema zapisima, patio je od teških probavnih simptoma i ubrzo umro. Čovjek koji je cijeli život gutao nevjerojatne količine hrane umro je u tijelu koje se raspadalo, bez odgovora i bez lijeka.

Nakon smrti, liječnici su pokušali pronaći objašnjenje u njegovoj unutrašnjosti.

Autopsija bez odgovora

Autopsija Tarrareova tijela bila je jednako neugodna kao i njegov život. Prema zapisima, tijelo se vrlo brzo raspadalo, a neki liječnici nisu željeli sudjelovati u seciranju. Ipak, pregled je obavljen. Opisivali su neobično širok jednjak, golemi želudac, povećanu jetru i žučni mjehur te teško promijenjene unutarnje organe. Njegov želudac navodno je bio toliko velik da je ispunjavao velik dio trbušne šupljine. No zlatna vilica, za koju je Tarrare vjerovao da ga ubija, nije pronađena.

Ni nakon smrti liječnici nisu dobili jasan odgovor. Vidjeli su posljedice, ali ne i uzrok. Danas bi se njegov slučaj možda povezivao s poremećajima metabolizma, probave, hormona, neurologije ili psihičkog stanja, ali sve bi to bile pretpostavke. Tarrare je živio i umro prije moderne medicine, pa je njegova glad ostala zaključana u starim zapisima — kao pitanje bez odgovora.

Čovjek, bolest ili legenda?

U pričama o Tarrareu lako je skliznuti u čisti horor. Spominju se žive životinje, mrtvačnica, krv, smetlišta i nestalo dijete. Sve to stvara sliku čudovišta, ali možda je najvažnije ne zaboraviti da je Tarrare bio čovjek — čovjek koji je vjerojatno patio od stanja koje nitko nije razumio.

Njegovo ponašanje, ako su zapisi točni, bilo je zastrašujuće. No tragedija nije manja zato što je neugodna. Bio je dijete koje je izgubilo dom, mladić pretvoren u predstavu, vojnik iskorišten za neobičnu misiju i pacijent kojeg su na kraju odbacili iz straha.

Njegova glad uništila je svaku granicu normalnog života. Hrana za njega nije bila zadovoljstvo ni trenutak sitosti, nego opsesija, nagon i prokletstvo. Najstrašnije u njegovoj sudbini nije bilo to što je jeo mnogo, nego to što nikada nije bilo dovoljno.

---

Tarrareova priča jedna je od najmračnijih epizoda povijesti medicine upravo zato što ne nudi rješenje. U njoj nema liječnika koji pronalazi lijek, obitelji koja spašava sina ni društva koje prepoznaje patnju prije nego što postane spektakl. Postoji samo čovjek koji gladuje, jede, ponovno gladuje i sve dublje tone u vlastitu neobjašnjivu potrebu.

Njegovo tijelo nije poznavalo sitost, njegova okolina nije poznavala milost, a njegovi liječnici nisu imali odgovor. Umro je mlad, iscrpljen i nerazjašnjen, ostavljajući iza sebe priču koja i danas izaziva gađenje, tugu i nelagodno pitanje kako nešto tako osnovno kao glad može postati tako nemilosrdno. Tarrare nije ostao zapamćen zato što je mnogo jeo, nego zato što ga glad nikada nije pustila.