U ravnicama Banata, između mirisnih voćnjaka i blatnih sela, živjela je žena koja je izazivala strah i poštovanje. Zvali su je Baba Anujka. Svi su znali za nju – a rijetki su je gledali u oči. Bila je sitna, izbrazdana lica i tiha. Izgledala je poput svake druge bake. No ono što je skrivala iza bočica, napitaka i pogleda – bila je smrt. Spora, planirana, ušutkana.

Bila je vračara, travarka, ljekarka – i najvjerojatnije najstariji serijski ubojica u Europi.

Djevojčica koja je zamrzila svijet

Rođena oko 1836. godine u selu Vladimirovcu (današnja Vojvodina), Ana di Pištonja bila je inteligentna i načitana. U mladosti se zarazila sifilisom, što je izazvalo ozbiljne psihičke i fizičke posljedice. Nakon smrti muža, povukla se iz društva, zatvorila u kuću – i započela karijeru vračare. Mještani su govorili da “zna čitati bolesti”, ali i “praviti lijekove za sve što ne smiješ reći na glas”.

“Pomagala” ženama – i rješavala im muževe

Od kraja 19. stoljeća do 1920-ih, Baba Anujka je razvila reputaciju osobe kojoj se ide kad više nemaš kome. Njezin “čudotvorni eliksir” bio je bočica otrova – često od arsena, biljnih toksina i žive. Prodavala ga je kao “ljubavni napitak”, “za mir u kući” ili “za rješavanje problema s mužem, svekrvom, susjedom”.

Cijena? Do 5 forinti.
I rezultat? Žrtva bi se razboljela, umirala danima – a uzrok smrti bio bi “prirodan”.

Neki su vjerovali da su napitci blagoslovljeni. Neki – da su prokleti. No nitko nije sumnjao.

Desetljeća tihe smrti

Baba Anujka je živjela gotovo 90 godina. Procjenjuje se da je za to vrijeme trovala između 50 i 150 ljudi. Djelovala je iz male sobice, sa zidovima punim bočica i starih rukopisa. Imala je pomoćnice i lokalne suradnike – žene koje su je povezivale s klijenticama.

Ono što je čini posebnom u svijetu kriminala jest to što je sve bilo gotovo ritualno. Žene bi dolazile po rješenje – ona bi tražila ime, horoskopski znak i problem – pa davala “lijek”.

A zatim bi smrt došla kao “olakšanje”.

Pad vještice

Godine 1928., nakon što su dvije žene optužene za ubojstvo muževa, sve je počelo pucati. Istraga je dovela do Babe Anujke. Tijekom pretresa pronađene su boce s otrovom, ljekarske bilježnice i pisma klijentica.

Selo je bilo zgroženo – no nitko nije bio potpuno iznenađen.

Sama Baba Anujka sve je poricala. Na sudu je govorila polagano, tvrdila da je stara, bolesna i nevina. No dokazi su bili neumoljivi.

Presuda – i hladan završetak

Osuđena je 1929. godine – s 93 godine – na 15 godina zatvora. Zbog starosti i slabog zdravlja, izdržala je samo 8 godina. Puštena je 1937. i umrla nedugo nakon toga, zaboravljena i zakopana bez križa.

No legenda je ostala.

Tko je bila Baba Anujka?

Bila je ubojica. Ali i žena u društvu bez prava. Bila je zločinka. Ali i traženo “rješenje” u svijetu gdje žene nisu imale opcija.

Neki su je se bojali. Neki su je slavili. Ali nitko nije ostao ravnodušan.

Danas, njezino ime se rijetko spominje izvan stručnih krugova. Ali ona je bila – i ostala – jedno od najjezivijih lica pravog zločina. Ne zbog brutalnosti. Već zbog sporosti. Tišine. I činjenice da su mnogi naručili smrt – s osmijehom na licu i zahvalnošću u srcu.

Priča o Babi Anujki nije samo priča o otrovu, smrti i suđenju. To je priča o vremenu kada su žene bile potisnute, a moć se tražila u sjeni. Ona nije ubijala nožem, već povjerenjem. Njezino oružje bila je riječ, bočica – i nada onih koji su joj kucali na vrata.

Anujka nije bila klasično čudovište. Bila je ogledalo društva koje je šaptom opravdavalo zločin ako je bio “za dobrobit kuće”. Danas je gotovo zaboravljena, a njezina kuća u Vojvodini srušena. No legenda ostaje, poput magle koja se sipa s njiva Banata.

Jer ono što nas najviše plaši… nije zvijer u mraku. Već osoba koja ti s osmijehom pruži otrov – i kaže da će sve biti u redu.