Na Balkanu, prostoru koji je u povijesti vidio i ratove i raspade, i carstva i katastrofe, najjezivije priče nerijetko nisu ostavljale trag topova, nego trag tihih monstruma koji su se kretali među običnim ljudima. Ispod svakodnevnog života — tržnica, autobusnih kolodvora, šumskih putova i napuštenih tvorničkih dvorišta — kucala je jeziva, skrivena stranica naše povijesti: stranica serijskih ubojica.
Serijski ubojice Balkana nisu bili na glasu poput onih iz SAD-a ili zapadne Europe. Nisu imali filmove ni dokumentarce, niti se o njima pisalo u senzacionalističkim tonovima — barem ne dok nije bilo prekasno. Oni su djelovali u tišini, koristeći rupe u sustavima, policijsku nesigurnost, ratne prijelaze, razrušene institucije, ali i mentalitet malih sredina gdje nitko ne vjeruje da se “takve stvari” mogu dogoditi u susjedstvu.
Ovo je njihova priča.
Dvojica koji su voljeli smrt: tihi početak balkanskog serijskog užasa
Metodi Ivanov – “Mesar iz Bugarske”
U 1970-ima, Bugarska je živjela u prividnom miru — sivilo socijalizma, industrijska rutina, strogi red. No između sela u okolici Slivena počelo se javljati nešto što se nije moglo objasniti ideologijom: žene su nestajale bez traga.
Ivanov je djelovao tiho, oprezno i, najjezivije od svega — ritualno. Mamio je žrtve pričom o poslu, prevozu ili kratkoj pomoći, a zatim ih vodio u napuštene kolibe i šumske zakutke. Tamo bi započinjao ono što je kasnije policija nazvala “najizopačenijim slučajem u modernoj bugarskoj kriminalistici”.
Njegova okrutnost uključivala je elemente mučenja, ponižavanja i ritualnog raspoređivanja tijela. Policija ga je godinama tražila, ali još gore od toga — godinama nisu shvaćali da love jednog istog čovjeka.
Kada je slučaj konačno riješen, Bugarska se suočila s istinom: Metodi Ivanov ubio je najmanje 11 žena. U zemlji gdje se smatralo da “monstrumi žive drugdje”, dokazao je da najgore ponekad raste upravo tamo gdje se najmanje očekuje.
Novinar koji je pisao o zločinima — svojima
Vlado Taneski – perom je prikrivao krv
Vlado Taneski, rođen u Kičevu i cijeli život vezan uz to malo makedonsko mjesto, bio je tihi, povučeni novinar lokalnog lista. Pisao je o kronikama, nesrećama, sitnim tragedijama svakodnevice — i, ironično, o ubojstvima. Kada su starije žene iz Kičeva počele nestajati pa se pojavljivati mrtve, upravo je Taneski izvještavao s mjesta zločina. Njegovi tekstovi bili su toliko detaljni da su čitatelji vjerovali kako ima izvrsne policijske veze ili dojavu iz prve ruke.
Imao ju je.
Jer on je bio ubojica.
Njegove žrtve bile su starije, siromašne žene, često čistačice ili umirovljenice, one čije ime nije imalo težinu u javnosti. Službeno su mu dokazane tri žrtve, ali istraga je godinama sugerirala da taj broj možda nije konačan.
Taneski je žene mučio, vezao električnim kablovima, gušio i potom njihova tijela ostavljao na napuštenim lokacijama oko grada. Jezivo je bilo to što su njegove novinarske reportaže bile hladne, precizne i gotovo fascinirane detaljima — kao da uživa u vlastitoj verziji istine ispisanoj tintom, ne krvlju.
Slučaj se slomio kada je policija u njegovom domu pronašla tragove DNA i osobne predmete žrtava. Zločinac-koji-je-pisao-o-zločinu završio je u pritvoru. Ondje je, preko noći, pronađen mrtav — navodno utopio se u kanti vode. Je li to bilo samoubojstvo ili je netko procijenio da je bolje da prestane govoriti, ostalo je jedna od posljednjih nerazjašnjenih točaka njegove mračne biografije.
Bježao je godinama: lov na Pintarića
Vinko Pintarić – hrvatski bjegunac kojeg je šuma skrivala
Sredinom 1970-ih Hrvatsku je, tada unutar Jugoslavije, potresao neobičan slučaj. Pintarić je isprva bio samo bjegunac: nasilnik, osvetnik, ali tek čovjek kojeg vlasti traže. No godinama života u bijegu, paranoje i oružja doveli su ga do zločinačkog puta.
Ubio je pet osoba, no to je samo dio priče. Pravi užas bio je u atmosferi koju je ostavio iza sebe: znali su da je negdje u šumi, negdje među sjenama, uvijek korak ispred policije. Mijenjao je skrovišta, krijumčario hranu, prijetio ljudima koje je smatrao “izdajnicima” i postao prava urbana legenda.
Mnogi ga se sjećaju kao neuhvatljivog lika koji je godinama izbjegavao policijske akcije.
Ali ono što je iza ostavio nisu bile legende — bile su to obitelji koje su izgubile svoje najbliže.
Monstrum za kojeg se tvrdilo da ne postoji
Metodija Andonov Čento – “makedonski vampir”
Početkom 1980-ih Makedonija je bila paralizirana strahom. U samo nekoliko godina pronađeno je četiri žrtve, sve brutalno unakažene i ostavljene na način koji je sugerirao određeni ritualni obrazac. Položaji tijela bili su toliko neobični, a rane toliko precizne, da se u narodu počeo širiti nadimak “makedonski vampir”.
Čento je u svakodnevnom životu bio neupadljiv samotnjak — povučen, nestalan, ponekad šarmantno hladan, ponekad eksplozivan. Upravo zato ga policija isprva nije povezala s ubojstvima; činilo se gotovo nemogućim da bi netko iz običnog susjedstva mogao biti toliko okrutan.
Tek kada su se zločini počeli slagati u isti obrazac, potraga se suzila. Nakon uhićenja Čento je priznao djela s jezivom ravnodušnošću, opisujući detalje koje je mogao znati samo počinitelj.
Nije pokazao ni trunku kajanja — ni za žrtve, ni za strah koji je mjesecima gušio cijelu regiju.
Mostarski monstrum
Nikola Ivandić – slučaj koji je šokirao BiH
Mostar, 2002. godina. Mirno susjedstvo probudilo se u krvavom jutru. Ivandić je počinio trostruko ubojstvo čija je brutalnost bila toliko neobjašnjiva da je i iskusnim istražiteljima zastajao dah.
Žrtve su bile napadnute s neobuzdanom agresijom, gotovo animalnom. Iako ga neki svrstavaju u kategoriju ekstremnih ubojstava, obrazac ponašanja, hladnokrvnost i način na koji je pripremao teren doveli su ga u kategoriju najopakijih ubojica regije.
Bio je to podsjetnik da se serijski obrasci ne moraju nužno protegnuti na desetke žrtava — ponekad jedna osoba i jedno noćno krvoproliće mogu ostaviti trag koji nikada ne blijedi.
Tihi ubica
Lazar Ilić – šumski predator Srbije
U okolici Kruševca, kroz nekoliko godina, policija je povremeno pronalazila tijela tri žrtve čija je smrt nosila isti, hladan potpis. Sve su bile odvedene na skrovite šumske staze, daleko od putova i ljudi, kao da je ubojica birao mjesta gdje čak ni jeka neće odati što se dogodilo.
Lazar Ilić bio je čovjek kojeg biste teško zapamtili u prolazu — tih, neupadljiv, bez karakteristika koje bi ga isticale. Upravo ta neprimjetnost davala mu je prednost. Žrtve bi naveo dublje u šumu, na teren koji je poznavao bolje od svih. Ondje je imao apsolutnu kontrolu: prostor, vrijeme i tišina bili su njegovi saveznici.
Napadao je brzo i precizno, gotovo tehnički. Forenzičari su govorili da u tim ubojstvima nije bilo strasti, nije bilo bijesa — samo hladna, metodična učinkovitost. Činilo se kao da Ilić ne ubija iz nagona, nego izvršava unaprijed zamišljen zadatak. Upravo to je najviše šokiralo istražitelje: njegov potpuni emocionalni vakuum.
Stručnjaci su ga kasnije opisali kao “čovjeka koji diše tišinu”. Nekoga tko ne traži pažnju, ne ostavlja tragove, ne djeluje impulsivno. Nekoga tko čeka trenutak kad je žrtva najranjivija — i udara bez ijedne riječi, bez oklijevanja.
Upravo ta kombinacija šutnje, samokontrole i poznavanja svake šumske staze učinila je Lazara Ilića jednim od najjezivijih predatora koje je Srbija ikada imala.
Tamburanje smrti
Jasmin Babić – Tuzlanski predator
Slučaj koji je i danas nerazjašnjen u potpunosti. Babić je službeno osuđen za dva ubojstva, no tragovi upućuju na mogućnost da je žrtava bilo više. Bio je nepredvidljiv, agresivan i izrazito sadistički nastrojen.
Policija ga je smatrala potencijalnim višestrukim predatorom — čovjekom koji bira žrtve prema slabosti i ranjivosti. Iako je osuđen, broj mogućih žrtava nikada nije jasno utvrđen. Slučaj se i danas spominje u kriminološkim analizama kao primjer “skrivenog serijskog obrasca”.
Željko Milovanović – čovjek iz sjene
Nije tipičan serijski ubojica; više atentator, profesionalni likvidator. Ali njegova hladnokrvnost i broj žrtava stavili su ga na listu najopasnijih u modernoj povijesti Srbije i BiH.
Ono što ga čini jezivim jest način na koji je izvodio likvidacije: precizno, bez pogreške, kao da mu život drugog čovjeka ništa ne znači. Njegove žrtve nisu bile slučajne, ali njegov um bio je jednako mračan kao i umovi većine klasičnih serijskih ubojica.
Metod Trobec – serijski ubojica iz Slovenije i jedan od najokrutnijih u Jugoslaviji
Metod Trobec (1948.–2006.) bio je slovenski serijski ubojica, službeno osuđen za najmanje šest ubojstava, iako se godinama sumnjalo da je broj žrtava značajno veći.
Modus operandi
Trobec je mamio žene u svoju kuću u Horjulu, uglavnom one koje su bile usamljene, socijalno ranjive ili s malo obitelji. Nakon što bi ih zadavio ili ugušio, pokušao je spaliti tijela u svojoj peći, što je njegov slučaj učinilo jednim od najjezivijih u povijesti Jugoslavije.
Prilikom očevida pronađeni su brojni tragovi spaljenih kostiju i ostataka, čime je postalo jasno da se radi o čovjeku koji je godinama ubijao u potpunoj tišini — gotovo doslovno brišući tragove svojih žrtava pepelom.
Suđenje i kraj
Osuđen je 1980. na smrt, kasnije preinačeno u 20 godina zatvora.
U zatvoru je ostao izrazito agresivan — napadao čuvare i zatvorenike.
2006. počinio je samoubojstvo vješanjem u zatvorskoj ćeliji.
Zašto je važan u kontekstu serijskih ubojica Balkana?
- Ima najveći broj službeno potvrđenih žrtava među ubojicama iz bivše Jugoslavije.
- Postupak uništavanja tijela čini ga jednim od najokrutnijih slučajeva u regiji.
- Bio je prvi serijski ubojica u Sloveniji koji je postao predmet ozbiljnih kriminalističkih studija.
Ostali zloglasni slučajevi
1. Slobodan Miljković – “Manijak iz Niša” (Srbija)
Višestruki ubojica poznat po brutalnim napadima na žene. Njegov slučaj ostao je simbol straha na jugu Srbije.
2. Srđan Maksimović (BiH)
Prikazivan kao jedan od najokrutnijih postratnih ubojica. Pokazivao je visoku razinu agresije i psihopatije.
3. Željko Ropa (Hrvatska)
Jedan od najjezivijih domaćih slučajeva višestrukih ubojstava; hrvatska policija ga i danas koristi kao primjer “eskalirajuće agresije”.
4. Edin Gačić (BiH)
Iako tehnički nije klasični serijski ubojica, bio je dvostruki ubojica čiji je manijakalni bijeg po BiH 2019. godine danima paralizirao Sarajevo.
Baba Anujka – vračara koja je hranila smrt u bočici
Iako ne pripada klasičnim serijskim ubojicama, njezino ime zaslužuje posebno mjesto u mračnom panteonu balkanske kriminalne povijesti. Baba Anujka, travarka iz Vojvodine, desetljećima je prodavala “čarobne napitke” koji su zapravo bili smrtonosni otrov.
Procjene govore o desecima, možda i više od sto žrtava, što je čini jednom od najopasnijih trovačica koje je Balkan ikada imao.
Njezina hladna manipulativnost, tihi rad iz sjenki i starost koja je skrivala smrtonosnu namjeru samo su dio priče koju možete pronači ovdje.
Svi ovi ljudi dijele istu jezivu osobinu: nisu izgledali kao čudovišta.
Mnogi su bili neupadljivi, tihi, dobri susjedi, novinari, radnici, poznanici. Upravo zato su njihovi zločini bili toliko razorni — jer su dokazivali nešto što se teško prihvaća: da se zlo ne pojavljuje uvijek s maskom, nego često s običnim licem koje svakodnevno srećemo na ulici.
Balkan je kroz povijest vidio mnogo mračnih razdoblja, ali ništa nije tako osobno, tako duboko uznemirujuće kao serijski ubojica među običnim ljudima.
To su priče koje se pamte, ne zato što želimo — nego zato što moramo znati gdje se skriva istinska opasnost.
